BISERI DUŠE
Suze su nježni biseri duše
Prozirna ta zrnca cakla
Šta žuljaju me u kutu oka
Dok vanka ladni vitar puše
Suze su tu da olakšaju
Pute nove utiraju praštanju
Usne mi pripreme na osmijeh
A nikako ne da se skrivaju
Suze biserne sad potecite
Odnesite sa duše ovi piz
Lice moje od tuge operite
A radost srcu ponovo vratite
Da zasja Sunce u suznim očima
I toplinom svojom osuši obraze
Kad opet me u naručju svom
On bude čuva u olujnim noćima
nečmenjanka
......
http://www.youtube.com/watch?v=R2eFAFevAwQ&feature=related
SAMO ILUZIJA
Grub osjećaj....
Ljudi jednostavno ne svaćaju koliko pritvaranje , laž ,
manipuliranje i dvoličnost , mogu zla nanit...kako
pojedincu tako i ostalima...
Prvo ti daju lažni vitar u leđa, dignu te do oblaka , da bi
kasnije bez kajanja, čak i spokojno, uzeli gumicu i
obrisali sve to..
Jer, sve je i bila samo iluzija, vješto ušminkana svin
onim lipin i primamljivin bojama , koje djeluju ka san
koji se na trenutak činija tako blizu, ostvarljiv -
samo iluzija...
A opet, kako je moguće bit tako vješt glumac i odglumit
šekspirovski sve to?
Pa zar te osobe ne bi tribale bit u kazalištu, a ne vanka njega?
Ali, dobro , na greškama se uči i neke su baš životne,
ne one sitne priko kojih priskočimo kad se pojave...
Srića u nesrići je možda, šta se neke takve osobe
razotkriju na vrime - same , ali neke ipak tek kad im podosta
povirujemo...
Toliko su dobri iluzionisti...ili licemjeri...!?
Samo iluzija...
nečmenjanka
....
LJUBAV U KAMENU
Ljubav utisnuta u živom kamenu ,
uronjena u modro nemirno more...
Prkosi prolaznom , tome vremenu ,
dok život po licu iscrtava bore...
Iza gora Sunce se zlatno budi ,
milujuć lica njihova snena...
Zora srebrena , kada zarudi ,
otkrit će bjela ramena njena...
Još mladosti vrele u njima ima ,
ljubavi nježne , poput sna meke...
Iako mnoga protekla je zima ,
noseć dane posustale neke...
Jedno drugome su vjerovali ,
ljubav svoju životom potvrdili...
nečmenjamka
...
Mom mornaru
http://www.youtube.com/watch?v=HLei-RkWOn0&feature=related
....
Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom
prima pohvale i podnosi
uvrede.
Konfucije
....
Upravo san došla iz bolnice , u kojoj mi je ostala ležati
18-ogoidišnja ćer , oboljela od akutne upale bubrega .
Ljuta san na cili svit , jer smo od 9 sati navečer čekali
da je prime .
Dite lešano pod fibron , da bi je primili tek u 2 ujutro pa
dok su je medicinski obradili , pa čekaj nalaze sa njom
takvon u čekaonici......eto ti ga na tot 5 uri...
Sve to vrime mlađi sin mi je spava u autu , jer ga nisan
mogla ostavit doma...dite se bojalo , a i po zakonu ga
nesmin ostavit samog jer je maloljetan..
Dođen doma ,smistin malog u postelju i tako grintava
skuvan kavu , nebi li došla na se .
I umisto da san je u miru popila , ja upalin ovu škatulu ,
uđen na svoj blog , jer moć navike me uvatila u svoj
žrvanj , je li ...
Normalno , na blogu me za dobro jutro dočekaju
mirkove bljezgarije ...
Ne mogu virovat da čovik u njegovin godinan , ima
force dignit se u 4 ujutro i okolo balit po tuđin blogovima...
Stvarno mi ne gre u glavu da ima ljudi , kojima je istinsko
zadovoljstvo pljuvat po osobi koja ne misli ka i oni , pri
ton ne mareći , oće li i koliko tu osobu povridit , zgazit ,
satrat u njoj ljudsko dostojanstvo i natirat je da se
spusti na njihovu razinu ..
A ne , taj film neće gledat , ne u ovemu životu.....
Jača je ova Škorpija i od sudbine , ako triba....
Ako me nije samlila samoća , dičinje bolesti i razne bitnije
zavrzlame u životu , bome neće ni ovako banalne stvari.......
ma koliko to neki želili...
Život je ionako krhak i prolazan , pa mislin da bi se svi
tribali dobro zamislit nad svojin postupcima....
petak, 18.05.2012
ODA MJESECU
Oda Mjesecu , lutalici objesnom ,
što pojavom svojom , mene opčara...
I dok svijetlošću me , obasjavao jasnom ,
shvatih da to je , još jedna prevara....
I sada sa neba podrugljivo me gleda ,
šeretski mi se , smijući u lice...
Znajuć da njegova , biti će pobjeda ,
zasuo me čarobnim , prahom nesanice...
Ka kraju neba on , polako sad plovi ,
dok Danica mu sestra , pokazuje pute...
U srebrenu mrežu , zvijezde kad ulovi ,
skriti će ih pod svoje sjajne skute..
Na postelji će od , mjesečine spati ,
da bi i sutra mogao , po nebu skitati...
nečmenjanka
Na dobro Van došla Sudamja ,
dobri moj svitu...
http://www.youtube.com/watch?v=EjuaZiEJljg
SUDAMJA
Sudamja gladna , ka i škrapa gladna .
Od nevoje vino piva .
Sudamja gladna škrapje smij .
Od Ivana do Ivana ,
od zore do zore ,
od tuge do tuge .
Sudamja gladna .
Drago Ivanišević
PJESMA O VILI
Zima prođe svanu pramiliće
Po Promini procvijetalo cviće.
U proljeće su ptice zapivale,
Pod Prominom vile zaigrale.
Rudna zora nije zabilila,
Kad je mene pozivala vila,
U planinini di nam cvita cviće
Nad Prominom otkud sunce sviće.
Ona meni sa proplanka viče
Kaži momče s čim se cure diče.
Kako svoje lice uzgajaju.
I s čime se mlade zanimaju.
A ja vili ovu rič odvratim
Čekaj vilo domalo češ znati
U Promini devet sela ima,
Triba znati divojke po njima.
A bila vilo viruj mi ka Bogu
Sve divojke valiti ne mogu.
Ako kudim moja je sramota
Jer i ja sam prominskoga roda.
S tvojom moći i soricom bajnom
Sve što kažem nek' ostane tajno.
Slušaj dalje moja vilo bjela,
Započet ću od Razvođa sela.
Tu su cure što u rudi rade,
Naveliko novaca zarade,
Svoje novce nikome nedaju.
Što god oće za njih uzimaju.
Zato nose svilene šudare
Oko vrata gizdave đendare.
Blago momcim koji se uhvati
alaj će se para nagrabiti.
A oklajkuše ko u malom gradu,
svakome se narugati znadu.
Na čas smrti ne dobile sviću
Svakom će se narugati mladiću.
Stid nemaju Boga se ne boje,
Ne bi tako da za bankom stoje.
Sukonovačke cure blizu Cote,
Igraju se s momcim na balote.
Cilog dana na balote igraju,
A po noći s momcim briškulaju.
E, sad ću se uputiti na da se
Spomenut ću Lukar i Matase.
U Lukaru žive vode dvi su,
Mnoge cure umile se nisu.
Primetače čelma im sapuna.
One o tom nevode računa
Kaži meni Gospe od Čatrnje
Imal’ koja bez ijedne mane.
A mataske slaba ime je srića.
Svaka ima nekolko kablića.
Mliko nose u Knin pa prodadu,
I kupuju puder i pomadu.
Zato one vavik su pri gradu
I gospodski se ponašat znadu.
A ljubotičke u zelenom gaju.
Misto pisme one nabrajaju.
Svaka vavik kuka i jauče,
Kao da je neprijatelj tuče.
Naročito kad do Krke odu,
Kao da su na nekom sprovodu..
Čitluške su blizu kapelice,
One žele postat divice.
U kapeli kleče svakog dana
Uz mantiju mladog kapelana.
One mole po noći i po danu,
Da u raju misto sačuvaju.
Blago momcim' kojim pripadaju,
I za njih će biti mista u raju.
A mratovske ovce uvračaju.
Kod Martina u zvona lupaju.
Cilog lita u krevet ne ležu,
One stalno za zvona potežu.
Ubila ih Isusova mati
od njih narod ne može spavati.
Bogatske su blizu bogočina,
Svaka cura poštena i fina.
Svaki posa one raditi znaju
Pa se zato momcim dopadaju.
Teško brime one stalno nose,
Naročito kad se trave kose.
Puljankuše iznad brine šeću,
Visoko se među curam meću.
Krka im je kraj donjih mlinica
Ima i njih kaljavoga lica.
Još je u njih vrilo od Miljacke,
Dino krijuć nose prati biljce.
Buve trenu da ih voda nosi.
Kući biže po jutarnjoj rosi.
E, kroz Prominu i svih devet sela,
Pivam pisme svakojakih vela.
A ova je pisma proizvoljna
Sanjom vilo budi zadovoljna.
Ja sam čuja od junaka stara,
Di se vila s ljudim razgovara.
I on mi je govorio tada,
Mnogo ljudi da od vile strada.
Ali ti nisi ka obična vila,
Mome srcu ti si uvik mila.
Sad se vilo vini u planinu,
Pozdravi mi svu našu Prominu
Možda san više dosadila svima sa svojon Prominom , ali
eto morala san Vam , dragi moji blogoprijatelji prinit dio
kulturnog nasljeđa iz mog kraja , poteklog iz naroda...
Ovu pismu o Prominskoj vili meni je prinija moj ćaća ....
Da se ne zaboravi...
target=_blank>
„Volim kuću kraj prominskog puta, sagrađenu od kamena ljuta
To je kuća sa svetim znamenjem, sagrađena znojem i poštenjem“
Zdravi i veseli bili
dobri moj svitu
| < | svibanj, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik mojih traženja
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Sve napisano na ovom blogu
je mojih promišljanja odraz,
a svaka sličnost sa stvarnim
životom je namijerna.
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Modri odraz vilinske planine,
zagrljene blistavim kaskadama
smaragdne rijeke.
GOSPE RIBARA, TEŽAKA
Gospe slušaj šapat mora,
jecaj škrapa, drhtaj broda.
I posveti naša poja,
da nam uvik bude roda.
Gospe slušaj vapaj bure,
koja ne da živit, spati.
Te odagnaj dane sure,
i bonacu hridi vrati.
Gospe ribara, težaka,
gospe naša divna mati.
Neka zasja tvoja zraka,
mole te ponosni Hrvati
Gospe gledaj suve mriže,
parangale, vrše, osti.
Ribar šuti, gnjev ga stiže,
i običnim danom posti.
Gospe spasi našu viru,
široki su ti hrvatski žali.
Gospe kaži pute k miru,
da nas sutra ne prikriju vali.
Gospe ribara, težaka,
gospe naša divna mati.
Neka zasja tvoja zraka,
mole te ponosni Hrvati.
šmrika
.......
OSTANI TU I BUDI POSKOK
samo tu možeš biti poskok
budi poskok
ovaj gologuzi kamen
samo poskok obraniti može
Poskok zna dubinu pukotine
i visinu užarene stijene
litica do litice
poskok do poskoka
poskok brani svoje pojilište i svoje gnijezdo
i nije licemjer
i nije kurva,
budi poskok
i nije kalkulant
i nije prevarant
poskok se sunča u svom kamenom stanu
i želi mir u svojoj kamenoj domovini
poskok neće ujesti sunce
poskok kažnjava uhode
istiktivno
jednostavno
bez proračuna
precizno
neiscrpno
to je to
budi poskok
ni mudar ni blesav
ni kratkovidan ni dalekovidan
budi poskok
neiskorjenjiv
i rađaj poskoke
i rađaj poskoke za svaki kameni nagriz
za svaki škrip
za svaku kamenu opuzinu
za svako kameno dlanište
za svaki kameni štit
za svaki piljak
na jednog provalnika kamenih škrinja
stotinu poskoka
ostani tu i budi poskok
ne vođen-zmija u svijetu kreketavaca
budi poskok u svijetu kamenih pradjedova
kamenih orača i pjevača koji bosi gaze tvojom kamenom stazom
budi poskok u suživotu sa krvavim kamenim palcima
sa suhim kamenim vinogradarima
to je to
budi poskok
i obranit ćeš sunce bez kojega ne možeš
to je to
samo to
budi poskok
u zazidi kamenoga krova
na glavici iznad sela
svojega i mojega
ostani tu i budi poskok
to je to poskok
Autor: Ivan Vidović
........
MORE
Vrimena su druga,
More mi se ruga.
S njim sam bija prisan
Sad mladica nisam.
Ušla sol u kosti,
Izilo mi osti,
Natralo mi bore,
Ovo ludo more.
Neka bisni, nek pokaže
Da je divje nek dokaže.
I ništa ga neda smirit,
S njim se niko ne zna mirit.
Vrimena su divja
More blagosivlja,
A ka čovik 'suje
Ali i poštuje.
Novi su vapori
Kad čovik izgori,
I kolo se vrti
Života i smrti.
More pušta, more trpi,
Mornar svoja idra krpi,
Tramontana, jugo, bura,
Dokle more, dok izdura
Autor : Sewen
.......
Miljevci
Na dvije vode, ko splav bijela,
Miljevci leže, sedam ljupkih sela.
Bogatić, Ključ i Kaočine,
Brištane iznad Visovačke brine,
Karalić,Drinovci, Širitovci,
u zagrljaj im doletješe momci,
ispletoše đerdan od koralja
za Miljevu, kćerku kremen-kralja,
đerdan krvav od srdaca sedam,
svakom selu pade koralj jedan!
Trgnulo se sedam sela,
zadrhtala splav je bijela,
al' i dalje mutne vode
izmeđ' splavi i slobode!
Autor : Sjećanja i osvrti
........
STARI MOJ
Stari moj...
Šest godina je prošlo
A ko da jučer je bilo
Kad zadnji put sam
poljubila tvoje čelo milo
Stari moj...
Tvoj trud i svu tvoju muku
Sada čuva bila stina
Još ćutim blagost tvojih ruku
Dok miluje me zvuk daljina
Stari moj...
Tiho na grobu stojim tvome
Znajuć , mir si našao svoj
Dok sjećanja me sva ta lome
Molim za duše tvoje spokoj
Stari moj...
Šest godina je prošlo
A ko da jučer je bilo
Kad zadnji put sam
poljubila tvoje čelo milo
nečmenjanka
........
02.02.2007
Otiša je otac moj polako,
otiša sa mirisima jutra...
Toga dana nije bilo lako
bez njega misliti na sutra..
........
DUŠA OVA ...
Duša ova svjetlost sniva
u noćima zimskim ,dugim
I dok mjesec oblak skriva
danima se nada drugim
Duša ova moru kliče
galebi je nose bijeli
I do neba ona viče
nek ustanu gordi,smijeli
Duša ova vilu ište
s Velebita tvrde stine
Brige gorke nju sad tište
Domovina njena gine
Skupili se gladni vuci
svaki svojoj vuče strani
Kad će kraja svoj toj muci
da uminu teški dani
Duša ova svjetlost sniva
u noćima zimskim ,dugim
I dok mjesec oblak skriva
danima se nada drugim
nečmenjanka
.........
MOM MORNARU ...
Navigajuć morem modrim
broditi je vješto stao
Ljubav širi srcem dobrim
svog je sebe nama dao
Ploveći sad po toj vodi
života ga nose vali
Duši hrabroj tako godi
vitar šta joj tilo kali
I kad more urla , bisni
mameći ga u dubine
On tad pogled čisti , jasni
šalje nama u daljine
Galebi njeg virno prate
slideći ga kroz plićine
I dok kasne ure bate
čeka da mu vrime mine
Kada dođe domu svome
Radost mu na licu blista
A kad brige njega lome
Tad more mu samo osta
nečmenjanka
.........
VILA VELEBITA
Tišina pritišće mi misli
San se trza i otimlje
Poput ljubavnika
Milujuć mi kapke pospane
....... Ali ... ne ...
U kutu duše osjetih šum
Treptajem oka opazih
Biće čisto , prekrasno
Satkano od svjetlosti
Nježne ... mekane ...
Na umnom čelu
Kruna joj blista
Oko vitkog vrata
Koralja CRVENOG niska
Na BIJELE grudi
Ruke je u molitvi sklopila
Dok je iz PLAVOG mora
Meni u sne dohodila
... Ja sam vila
Velebita stine ...
...Čuvajte mi
naše rodne njive ...
...Čuvajte mi
i šume i gore ...
...uzburkano
naše plavo more ...
... Zaklinjem Vas
božijom milosti ...
... svoje nedaj
tuđim se ne hvasti...
Tako zboreć
Velebita vila
U more je
Plavo zaronila
necmenjanka
.......
PJESMA MJESECU
Pjesma Mjesecu lutalici objesnom ,
što pojavom svojom mene opčara...
I dok svijetlošću me obasjavao jasnom ,
shvatih da to je još jedna prevara....
I sada sa neba podrugljivo on gleda ,
šeretski meni se smijući u lice...
Znajuć da njegova bit će pobjeda ,
prosuo je čarobni prah nesanice...
Ka kraju neba polako sad
plovi ,
dok Danica mu pokazuje pute...
Srebrenom mrežom zvijezde kad ulovi ,
sakriti će njih poda svoje skute..
Na postelji će od mjesečine spati ,
da i sutra može po nebu skitati...
nečmenjanka
....
ČUVARICE
Matere naše
U crno zavijene
Krunicu prebiruć
Tiho moleć Boga
Čvršće od stijene
Uspravno stojeć
One branik su
Doma svoga
Nema zemne divote
Bez ljubavi i žrtve
Zato ognjišta čuvajuć -
Mole se za mrtve....
necmenjanka
.......
Od vikova Krka dura ,
Pod Prominom , do svog slapa
Do Skradina kapi gura -
Sa moren se tada stapa...
nečmenjanka
......
.
RUKE MOGA DIDE
Ruke moga dide
Ko koštel u dvoru
Stare
Znale su providit
Osmijeh
Za sve naše
Nestašluke male
Ruke moga dide
Ko grane jablana
Vita
Znale su grliti
Nježno
Bez da za
Suze u očima
Pita
Ruke moga dide
Životom izborane
Meke
Znale su ljubav
Pružiti
U dane posustale
Neke
Sve bi na svitu
Sad dala
Da te ruke opet
Dušu mi
Dirnu
Ali one spokojno
Tiho
Za mene
Mole se
Svetom Martinu.....
nečmenjanka
..........
VAPAJI RASPETE DUŠE
I sama
Kroz život upoznah
Svih
Devet krugova
Pakla
Svaki od njih
Je pao
Na moju dušu
Koju ljudska
Je zloba takla
Kao Feniks
Toliko puta izgorih
Od praha potekla
U prah
Se nanovo pretvorih
I sama
Kroz život upoznah
Zlo
Što čistu mi dušu
Ište
Suzama
Svojim se othrvah
Što
Dušu mi
I danas tište.....
nečmenjanka
.....
PSI RATA
Psi rata su zalajali....
Iz utrobe prestravljene matere
čuje se krik nerođenog djeteta....
Sve je utihnulo ...
u samrtnoj tišini odzvanja jeka
.....ubij.....satari....!!
Zvijeri ljudske digle su glave....
njuše krv....nevinu.....toplu....
Razjapile su čeljusti ....
reže...urliču...kunu...proklinju...
Oči naših mrtvih ratnika
u grobovima plaču.....
suzama nijemim.....
Zar život svoj su dali utaman.....
mrtve usne ....odgovor ištu....?!
Zar krv su svoju lili .......za koga...
raspuklim glasom .....u tišini viču !?
Psi rata su zalajali...
od užasa ...
nebo nad nama se raspuklo....
a zrak se pretvorio u tisuću
plamtećih oganja.....
što...peču...razdiru....!
Pomahnitali stvorovi pesnice stišću.....
u bijesu vičuć.....uništi...zakolji...!!
Raspadnute lešine iz grobova dižu....
nevideć....u svojoj mržnj....
da njihove vlastite kletve ih
stižu...
nečmenjanka
.......
Dok i jedan grob ište pravdu .... pomirenja ni ... ! !
Dok duše naših mrtvih , nestalih usljed bestijalnosti
zločina počinjenih , ne nađu mir svoj uz pređe svoje ...
pomirenja ni ... ! !
Dok i zadnje kosti naših pobijenih pravednika ne budu
krštenom vodom posvećene ... pomirenja ni ...! !
......
MATERE NAŠE
Matere naše
u crno zavijene ,
krunicu prebiruć
tiho mole Boga ,
da zaštiti zemlju nam
svetu...
Da očuva znamen
roda Hrvatskoga......
nečmenjanka
.......
STARA OSKORUŠA
U vinogradu onkraj puta ,
Oskoruša stara stoji....
I dok oblak nad njom luta ,
samačke dane broji.....
Prignula je grane vite ,
o težine , o svog ploda....
Di su ruke žuljevite ,
da poberu toga roda....
Svuda drač je nabujao ,
zagušio trse rodne....
Kada rat je prohujao ,
slomio je ruke plodne....
Ruke koje posadiše ,
stablo stare Oskoruše.....
nečmenjanka
.........
SVI MI....
Svi mi imamo svoje vrelo slutnje ,
svi krijemo svoje breme tuge....
I dok šake stišćemo od ljutnje ,
gutamo žuč ljudske poruge.....
Svi mi žudimo ka zvijezdama poć ,
u svojim malim životima ogrezli....
Ne vidimo koliko je tamna noć
i da su nam prsti od zime ozebli.....
Svi mi želimo samo blještavilo tame ,
ne pazeći koga gazimo pritom....
A treba nam samo pola paše jame ,
kad kraj nam životu dođe tom....
Životu , koji zamke stavlja nam na put ,
dok mi ga obijesno trošimo usput.....
nečmenjanka
......
ZAR SMO PROKLETI.....?
Kako je samo krhka ljudska duša !?
Tako je malo potrebno da se slomi .
Što ljude tiijera da bezosjećajno uništavaju , sve ono dobro
što im je Božijom voljom dano..
Zar smo prokleti.....?
Zašto ne možemo biti u miru sa sobom i drugima ?
Zašto imamo poriv da uništavamo , da rušimo , da satiremo
svaku i najmanju naznaku dobrote u sebi ?
Što je to , tako mračno , gusto , neprozirno - što nam neda
da sačuvamo onu malu iskru sreće , za kojom inače cijeli svoj
život tragamo ?
A kada je nađemo , u većini slučajeva je ne znamo , .ili ne
želimo sačuvati - navikli na očaj , navikli na jad .
Izmučena Duša ne može pojmiti sjaj smiraja .
Uronjena u patnju svakodnevnu , .ne prepoznaje bljesak sreće .
Skrivajući se iza tuge - Duša nam polako , ali sigurno , odumire
pretvarajući se u nešto tvrdo , oporo .
Zar smo prokleti....?
Zašto ne možemo , .otvorenog srca prihvatiti ljubav ?
Čega se bojimo , nesvjesno gurajući od sebe sve drage
ljude , gazeći po njihovim iskrenim osjećajima ?
Zar Duša mora ovoliko boljeti , rastrgana između
ljubavi i mržnje ?
Što je to , što nam neda da se prepustimo sreći ?
Od čega biježimo , panično rušeći sve oko sebe - ne pazeći
koga ćemo pri tom povrijediti čije ćemo srce zgaziti ?
Kako je samo krhka ljudska Duša !?
Tako je malo potrebno da se slomi .
Raspeta između dobra i zla........
nečmenjanka
.......
SUZE LEDENE
Zaledile su se suze
U očima mojim...
Duša je prazna
I boli...
Srce se slama
A iz grla se ote
Njemi krik samoće...
Zaledile su se suze
U očima mojim...
U duši nemir
Se širi...
Srce je pritisla tuga
A tjelo se
Trza u boli...
Tecite suze , suze ledene
Odnesite ovaj
Nemir iz duše...
Isperite tugu
Iz srca mog...
Da mi osmijeh opet
Poljubi usne...
A u umorne oči
Vrati se sjaj...
.....
nečmenjanka