Lutao jedan naturaliter tuzan ulicama pustim. Sve se nekako nakupilo, egzistencijalna pitanja, zivot pritisnuo sa svih strana, uz to izbrisao i taj dragi post... Lutao tako besciljno, onda se sjetio kako vec dva dana nije otvarao postu na iskonu. Stao ondje brisati spamove, kad medju porukama jedna od kolege Darka iz Jeruzalema. Kratka, ali... Sto to pise, ne mogu vjerovati!!! Kakva radost! Izgubljeni post je pronađen! Darko je nasao post "u RSS stvarcicama" (sto god da to znacilo) da nije tako daleko sad bih zaklao ugojeno tele jer eto post moj bijase izgubljen a sada je pronadjen. Evo u mali znak zahvalnosti reklamirat cu njegov velicanstveni post Jeruzalem, Jeruzalem: tep.blog.hr. To se mora citati! Zahvaljujuci njemu otisnut cete se na daleko putovanje Svetom zemljom vodjeni rukom vrhunskog poznavatelja povijesti tih krajeva, on ce vas provesti i kroz najskrivenije kutke Isusove domovine i sredisnjih starozavjetnih mjesta i pri tome cete doznati toliko pravo obilje nepoznatih pojedinosti. To je vise od virtualnog putovanja, to je gotovo stvarni doticaj sa Svetom zemljom. I nisam nimalo pretjerao, uostalom uvjerite se sami.
Sto se tice posta odlucio sam, dragi moji prijatelji, uciniti slijedece: ovaj prvi tekst što slijedi nakon ovog uvoda je onaj prvotni, originalni tekst, tekst koji zatim slijedi u ovom istom postu je onaj drugi post a odvojen je od prvoga s dva prazna retka. Baš sam bio u banani ali ovo me stvarno diglo. Toliko je divnih ljudi na svijetu... Ne znam kako bih zahvalio Darku, taj mi tekst toliko znači. Dakle evo izvornog teksta posta o ljubavi:
Nekako kada promatram svijet oko sebe uocavam koliko je ljubav izgubila na vrijednosti i autenticnosti. Teško je reci zasto je tomu tako i sigurno da su u igri mnogi faktori. Prije svega erozija vrijednosti u drustvu. Visestruki su izrazi i oblici te, nazovimo to tako, krize ljubavi koja ima svoja ocita i manje ocita (mozda jos perfidnija i pogubnija) ocitovanja. Mislim da je dobro pritom krenuti od onoga kako ljubav zapocne, od te prve zaljubljenosti. Ona je poput nekog zanosa koji osobe na jedan nesputan i tajanstven nacin poveze. Nazalost (ili na srecu, zavisi kako tko na to gleda) taj prvotni zanos se brzo izgubi, pa osim meda i mlijeka zivot pocne nuditi malo gorce plodove zacinjene ponekim razocarenjem u osobu koju volimo. Ljubav polako pocinje biti na ispitu. A glavno pitanje na tome ispitu predstavlja cinjenica na cemu smo gradili tu svoju ljubav. Je li to kula od pijeska, koji ce prvi val odnijeti, ili kameni dvorac opasan visokim cvrstim zidinama? Jesmo li s tom osobom samo radi zadovoljavanja vlastitog uzitka ili ta ljubav nadilazi tu cisto tjelesnu dimenziju? Ljubav, tko god da o njoj ozbiljno razmišlja, nije samo pitanje tijela, već (i možda prije svega) duše. Da je tomu tako podsjeca nas onaj osjecaj prvotne zalubljenosti koja kao da nas katapultira u neki drugi svijet, u beskonačnost, koja daje da stvari promatramo na sasvim drukciji nacin. No jednako je tako sasvim jasno da put za postizanje te "vjecne srece" ne ide preko tijela, kako se za postizanje toga cilja ne smije jednostavno pokoravati nagonu. Potreban je rast u zrelosti, upoznavanje i prihvacanje drugoga, pa i odricanja. Tomu je tako jer covjek nije samo tijelo, vec je tijelo i dusa, on je uistinu to sto jest kada su tijelo i dusa zdruzeni, on ne ljubi kao tijelo i kao dusa, vec ljubi kao cjelina sastavljena od duse i tijela. Velicanje tijela, kojem smo svjedoci u danasnjem drustvu, je lazno i zavodi covjeka na krivi put, ono ponizava tijelo i svodi ga na cisto biolosku razinu. Oni koji svoju vezu temelje iskljucivo na spolnom uzitku grade kule od pijeska, jer zasnivati svoju ljubav na cisto tjelesnoj dimenziji znaci podrivati jljubavi temelje. Prava ljubav znaci otkrivati drugoga, uci u njegov svijet. Prava ljubav ukljucuje brigu za drugoga i o drugome. Ljubav sada više ne traži samu sebe, vec naprotiv trazi dobro drugoga, postaje odricanje, spremnost na zrtvu. Ljubav i zrtva su neraskidivo povezani, znaju to dobro oni koji istinski ljube. Rast u ljubavi tezi svom konacnom obliku i punini i to na dva nacina: u smislu iskljucivosti - samo ta osoba - i u smislu zauvijek. Ljubav obuhvaća sve dimenzije opstojnosti i natkriljuje ih, ona je predokus vjecnosti, ona je usmjerena na beskonacnost. Iziskuje odvaznost ali i spremnost izaci iz vlastitog ja ka oslobodjenju kroz darivanje samoga sebe drugome pri cemu pronalazimo i same sebe. Stovise osobno smatram da je iskljucivi nacin da uspoznas sebe (a mi vjernici vjerujemo i Boga) taj da se darujes drugome. Prevare, manipulacije i trazenje vlastite ugode u vezi suprotnost su tome i vode suprotnom ishodu - raskidu veze, jer u konacnici osoba sklona takvom ponasanju ni sama nije zadovoljna svojom vezom jer uvidja da je time izdala istinsku ljubav kojoj zapravo svako ljudsko srce tezi. To jednako vrijedi za one koji smatraju da je ljubav rat u kojem jaci pobjedjuju pa se sluze perfidnim sredstvima da druge pokore, "dresiraju" i na kraju slome. Samo to nije ljubav, to je porobljavanje i gazenje covjekova dostojanstva i nema bas nista zajednicko s ljubavlju. Ljubav je ljubav samo ako je potpuno i iskreno predanje i sebedarje. Ljubav nije nikako poigravanje s drugim i usmjeravanje vlastitih energija na "strateške igrice" ciji je cilj "pokoriti" drugoga. Ljubav znaci zajednickim snagama graditi zajednicku buducnost u ljubavi i miru, pogleda uprta ka istom cilju, te pribjegavati kreativnoj dosjetljivosti kako ljubav ne bi postala monotona navika.Sve drugo je stranputica.
Nisam si nikako mogao oprostiti sto sam vas zakinuo za post o ljubavi, savjest mi nije dala mira pa sam odlucio prisjetiti se osnovnih misli. Rezultat je pred vama.
Ljubav je danas izgubila na svojoj autenticnosti i izvornom znacenju. Razne devijacije njezina znacenja, ali i zivljenja, pa i samo društveno ozracje koje pogoduje cirenju krivog poimanja ljubavi s pravom navode na zakljucak kako je ljubav danas u krizi. Pokušat cu stoga iznijeti neke osnovne pokazatelje i razloge te krize ali i smjernice o autentičnom življenju ljubavi.
Krenut cu od pocetka. Ljubav izmedju muskarca i zene, u kojoj se dusa i tijelo nerazdvojno zdruzuju, predstavlja uzor i konkretno očitovanje ljubavi. Ona zapocne odredjenim zanosom koji se naziva zaljubljenoscu. Ta prva zaljubljenost omogucuje cvrsto povezivanje dviju osoba i bitno je odredjeno nekim zapravo nedefiniranim osjecajima i odusevljenjem koji tu povezanost odrzavaju i ucvrste. No to razdoblje, nazalost (ili na srecu, ovisi o tome kako se na to gleda) prodje, osjecaji splasnu, a zivot namjesto meda i mlijeka pocne nudjati i malo gorce plodove. Tu sada ljubav pocne biti na sve ozbiljnijem ispitu i kusnji. Glavno u cemu smo kusani jest cinjenica na cemu smo gradili svoju ljubav: Je li nasa ljubav kula od pijeska koju ce prvi jaci val odnijeti ili je to kameni dvorac opasan visokim i sigurnim zidinama koji pociva na cvrstim i dubokim temeljima? To je vrijeme i ozbiljnih promisljanja pa se covjek htio ne htio nadje pred pitanjem sto je ljubav? Je li ona samo osjecaj, tjelesni uzitak ili je nesto vise? U pružanju odgovora na ta pitanja covjeku nazalost nimalo ne pomaze drustveno ozracje okuzeno hedonizmom i materijalizmom. Stovise ono svojim osnovnim nazorima prema covjeku samo odmaze i otezava put ka istini i pravom odgovoru na dilemu pred kojom se covjek nadje u toj situaciji. Naime danas svjedocimo laznom i prijetvornom velicanju tijela. Tijelo je svedeno na predmet zadovoljenja vlastitih nagona. Sam covjek postaje roba, on svoje tijelo promatra kao materijalni dio koji treba sto bolje iskoristiti za postizanje sto vece ugode, pri cemu njegova duhovna sfera biva potpuno potisnuta u drugi plan. Tako tijelo biva ponizeno i zapravo svedeno na cisto biolosku razinu. Covjeka se mora promatrati kao tijelo i dusu, to se dvoje u njemu duboko prozimaju i medjusobno oplemenjuju. Oni su neraskidivo srasceni jedno s drugim tako da kada se govori o covjeku misli se na covjeka kao dusu i tijelo. Ocito da je ljubav nesto dublje i da iziskuje rast u zrelosti i prociscavanje te ljubavi. Odgovor na spomenuti izazov krivog shvaćanja ljubavi iskljucivo kao tjelesnosti moze se smatrati prevladanim kada se postigne to jedinstvo duse i tijela. Covjek ljubi dusom i tijelom i samo na taj nacin ljubav postize svoju pravu velicinu. Ako se ljubav izmedju dvoje zadrzi samo na prvoj tjelesnoj privlacnosti tada je izlozena ozbiljnoj prijetnji da dozivi potpuni krah. Naime ljubav nije neobuzdano udovoljavanje nagonima jer uzitak dodje i prodje te se brzo uvidi da put k ljubavi nije puko pokoravanje nagonima. Premda je ljubav isprva oznacena pozudom kako vrijeme prolazi i kako se osobe u zreloj ljubavi vise upoznavaju sve ce se manja pozornost posvecivati sebi, misliti na sebe, a sve ce se vise traziti sreca drugoga, sve ce se vise brinuti za njega, biti cak spreman se zrtvovati za njega. Stovise, u najvisem stupnju ljubavi upravo je zrtva najuzvisenije ocitovanje ljubavi (mi vjernici pritom imamo Krista pred ocima kao najveci i najsvjetliji primjer takvog zrtvovanja). Ljubav dakle uključuje odricanje, ona je sebedarje i predanje i to uzajamno. Rast u ljubavi prema visim razinama sva je nepobitno usmjerena i trazi svoj konacni oblik u dva temeljna opredjeljenja: opredjeljujem se samo za tu osobu i opredjeljujem se za nju zauvijek. Ljubav nadilazi tako cisto ovozemnu dimenzije, ukljucujuci i vrijeme, i postaje ljubav zauvijek, vjecna ljubav. Ljubav je dakle predokus vjecnosti i slika beskraja. Ona nije trenutna opijenost vec je trajno izlazenje iz vlastitog ja, to je put ka oslobadjanju kroz sebedarje. Jer samo na taj nacin, darivajuci sebe covjek uistinu spoznaje i otkriva samoga sebe i u konacnici Boga.
Dragi moji, dogodila mi se jedna užasno glupa stvar. Naime zabunom sam izbrisao svoj posljednji post. Žao mi je i to ne samo zbog mog teksta već još više zbog vaših sjajnih komentara. Nazalost malo sam se previse uzdao u blog te tekst nisam sacuvao. E tak mi je zao...
Vodjen pametnim savjetom razrednice iz srednje škole (koju usput budi receno nisam baš previše volio što pokazuje da se i od onih koje ne voliš može ponešto nauciti) ne komentiram filmove odmah nakon što ih pogledam. Pustim da prodje neko vrijeme, da se utisci "slegnu" pa tek onda analiziram njihov sadrzaj i donosim svoj sud o njima. Tako sam jutros putujuci na posao razmišljao o Narnijskim kronikama koje sam gledao prije nekih desetak dana. Zapravo istraživao sam causu finalis, posljednji uzrok, ono što taj film po sebi jest. Stoga sam svoju pozornost usredotocio na poruku toga filma. Htio ne htio sama se od sebe nametnula usporedba Clive Staples Lewisova djela s trilogijom Gospodar prstenova Johna Ronalda Reuela Tolkiena. To je usporedjivanje utoliko primjerenije što su oba pisca živjela i stvarala u istom miljeu, cak su se i osobno poznavali. Dakle, Lewis bez ikakve sumnje u poruci svoga filma otvoreno aludira na srž kršcanske poruke, a to je uskrsnuce. Glavni lik, Lav kralj životinja, u filmu se žrtvuje i umire za druge, a zatim biva uskrišen. Povezanost s kršcanskom porukom je tako nedvojbeno istaknuta. U Gospodaru prstenova međutim ta kršcanska poruka nije toliko jasno istaknuta i vidljiva. Ma zapravo jest jer on u svojoj trilogiji poredstavlja borbu izmedju dobra i zla te trijumf dobra nad zlom, no to mnogi u danasnjem raskrscanjenom svijetu nece izravno povezati s krscanskom porukom (premda je ta borba izmedju borba i zla na zapadnom tlu upravo krscanska bastina) vec ce prije u njoj vidjeti ponavljanje vjecne teme predstavljene u mnogim ranijim literarnim djelima. Kada se dakle ta dva djela usporede samo se od sebe namece pitanje, koji je od dvojice autora (a obojica su bili veliki katolicki vjernici) izabrali pravi put za prenosenje krscanske poruke. Lewis tako sto je izravno isao za tim da na preneseni ali otvoren i jasan nacin iznese krscansku poruku, ili Tolkien koji ne aludira izravno na sadrzaje krscanske vjere, pribojavajuci se da ce ih tako na neki nacin relativizirati, vec putem te vjecne borbe dobra i zla i toplinom sadrzaja svoga djela u covjeku budi zelju za ljubavlju i mirom te tako tim "obilaznim" putem u covjeku budi klice onoga iskonsko-religijskog i zapravo postize isti rezultat kao i njegov zemljak Lewis. Istini za volju za to ulaze mnogo veci napor no to je po meni mnogo djelotvorniji nacin. Tolkien je svoje djelo oslobodio svih natruha religijskog i preko svima dostupnih i shvatljivih sadrzaja prikazao svijet kakav jest i istome tome svijetu ucinio ono sto je bilo u njegovoj moci kao piscu: podariti djelo koje ce u onima koji ga budu citali potaknuti zelju za onim sto je toliko ljudsko a zapostavljeno je u materijalizmu ogrezlom svijetu a to je - masta, igra i kroz igru ozbiljno promišljanje o smislu zivota i porijeklu dobra i zla u svijetu. Njegova je poruka jednostavna, prsten je simbol moci, tko posjeduje prsten ima svu moc. Sad, je li prava moc imati moc i iskoristiti je ili je prava moc znati da imas moc a ipak je ne iskoristiti. Sto od toga dvoga predstavlja istinsku moc?
I konacno, da zavrsim, postavlja se pitanje: Koji je od dvojice autora dakle na bolji nacin stavio citatelja odnosno gledatelja pred temeljna pitanja ljudskog zivota? Na to je pitanje tesko odgovoriti jednako kao sto je tesko odgovoriti na pitanje je li se potrebno uvijek javno deklarirati i predstavljati kao krscanin ili je potrebno to krscanstvo u tisini zivjeti, ne isticati ga i ne sepiriti se njime vec ga djelima pokazati.
P.S. Kao sto vidite vec se malo bolje osjecam i ulazim u formu ;-).
Osjecam se kao da me tenk pregazio. Jedan je pokojni srpski komicar jednom u šali rekao: Umro je Tolstoj, umro je Dostojevski, a ni ja se ne osjecam najbolje. Eto kakve mi jadne misli padaju na pamet kada sam bolestan. A i malo duhovitosti u ovom jadnom stanju prehladjenosti u koje sam ni kriv ni dužan zapao nece škoditi. Da bar nije tako hladno, sve onako oprezno hodim po ulici mislim svaki ce cas pred mene istrcati neki promrzli pingvin ili sjeverni medvjed. Kao da smo na sjevernom polu! Idem piti caj. Glupa prehlada, kud baš mene!? Sva sreca da je tu moja brizna draga koja brine za mene.
Ponekad se plašim noci. Posebno kada sam sam kao veceras. Nekako navru emocije, zabavljaš se svojim mislima, a lijepo je rekla moja prijateljica: sam si sebi najgore drustvo. Ne znam, nekako se sve promijenilo. Nas smo dvoje sada kao dva umorna putnika, koji su se odjednom nasli usred nepregledne pustinje i sad su vec umorni od puta i gladni i zedni tragaju za oazom, a nje nigdje na vidiku. Daleko je to od onoga sto je bilo na pocetku, ali budimo realni, odrasli smo ljudi bilo je za pretpostaviti da nece uvijek biti tako. Ipak pitam se sada nije li se moglo vise uciniti da se ocuva taj pocetni zar kada se samo od ljubavi zivjelo. A koga drugo krivit vec sebe. Nisam li morao uloziti malo vise truda. Pa nece valjda to rasti samo od sebe, valja to njegovati. A sada, sada kao da nekako tapkamo u mraku, kao da smo klonuli... Sto mi je ciniti? Uh još i to s mamom, kako me to samo brine, ovo vrijeme mi je pomoglo više joj se približiti i sada više no ikada ju ne želim izgubiti, želim sve učiniti da ozdravi, iako... O Bože ne smijem ni misliti na to, toliko mi ona znaci. Ma sve sam izgubio... Jednom davno citao sam nekakav nazovimo to povijesni roman u kojem si je pisac (ma mogao bih se kladiti da je bio poljski pisac Henryk Sienkiewicz, a knjiga bi se zvala Daj mi svoje brige) dao masti na volju pa knjizevni predlozak temeljio na Ivanovom izvjescu o susretu Isusa s Nikodemom. Ne sjecam se svega ali dobro pamtim kako je Nikodemu valjda bila kci na samrti i tako imao je neke probleme koji su ga kao covjeka slamali, a Isus mu govori: Daj mi svoje brige! Ne boj se, prepusti sve te brige meni. Ne porucuje li to sada Isus i meni. A ja poput djecarca zaigranog na pjescanoj plazi zgrabio sam i cvrsto drzim te probleme poput nekih skoljaka i ne pustam ih i ne dam. Ne dam i ne dam. Opet, pomislim, pa toliko je trpio za nas sto cu ga ja jos muciti sa svojim problemima, pa da i za njih trpi. Ipak ako to zaista trazi od mene... Nista ne razumijem. Opet vidim da sve sto snaznije privijam k sebi te "skoljke" sve ih vise gubim. A to ne zelim. A kako da ucinim da ih dadnem njemu? I sto da ucinim? I sto mi je ciniti?
Ljudi moji ja skijam!!! Ma ni sam sebi jos ne mogu vjerovati, jurim sada niz padine, kocim lijevo, kocim desno, skijam u stojecem stavu, skijam u polunagnutom stavu, skijam naheren na lijevo, skijam naheren na desno... Ma sve sam naucio! Uf ne mogu opisati koliko sam sretan zbog toga. Ma ovo sto sam pisao u onom prethodnom postu o skijanju stoji, bio sam naucio osnovne stvari, ali ovo je sada ono pravo. Naime dok sam ranije razvijao one pocetne brzine ravne brzini kretanja malo brzeg puza, ja sada upravo nezaustavljivo jurim na skijama. B se mora bas muski (ili zenski jer je zensko) potruditi da me sustigne. Jednom rijecju, ja sada skijam skijam. I tako mi je bilo čcdno kada sam se sinoc vratio doma i ustanovio da urednici jucerasnjih informativnih emisija na hrt-u nisu nasli shodno uvrstiti te moje uspjehe u skijanju medju udarne vijesti dana. A vidim da ni novine ni radio nisu nista o tome javili. A taj je uspjeh bez sumnje jedan od najvažnijih dogadjaja u novijoj ljudskoj povijesti i bez sumnje ce izvršiti golemi utjecaj na daljnji povijesni razvoj ;-). Ah ti nasi novianri bas nemaju sluha za prave vijesti. Pa zar je vaznije da su Rusi zbog zime smanjili kolicine plina namijenjene Europi od toga da sam ja naučio skijati. Di je Rusija, a ja sam im evo tu pred nosom. Neznalice, sto drugo da velim! E sad se vi pitate zašto ova Papina slika uz post. E pa nas je pokojni Ivan Pavao II. jako volio planine.
Eutanazija u prijevodu s grckog znači slatka smrt (e da su Grci poznavali sv. Franju vjerojatno bi smrt nazivali sestricom, no necemo sada o raznim dozivljajima smrti). Taj izraz, valjda da bi se prikrila prava narav toga cina, danas rabi za postupak, zakonom odobren u nekim zemljama, kojim lijecnici uz pristanak najblize rodbine i osobe nad kojom ce se taj cin izvrsiti, a u pravilu je rijec o bolesnicima koji boluju od neke neizlijecive bolesti, doticnog ubijaju. Da bi se posvijestila eticka tezina i nezakonitost takve odluke i cina neki se zalazu za to da se takav cin nazove potpomognuto samoubojstvo. No njihov glas se slabo cuje i nema gotovo nikakvog utjecaja u javnosti. Jednako kao cto slabo u javnosti odjekuje vapaj onih koji traze da se abortus nazove pravim imenom - ubojstvo nerodjenog djeteta. Bilo kako bilo, eutanazija se vec sada provodi u nekoliko zemalja, a to hoces-neses za sobom povlaci niz pitanja etieke naravi. Na prvome mjestu tko ima pravo drugome oduzeti zivot, pa bilo to i na njegov zahtjev? Treba li onda pustiti na slobodu i kanibala iz Rotterdama o kojem citamo u novinama ovih dana koji je ubio i pojeo nekog poznanika preko neta, te se sada brani kako je to ovaj od njega zatrazio. Ako dakle lijecnici i rodbina koji su ubili tamo nekog pacijenta u Nizozemskoj mogu danas slobodno setati ulicom, zasto onda oduzimati slobodu tome kanibalu iz Rotterdama, jer nema razlike - u oba su slusaja ubojstva pocinjena na zahtjev zrtve. Ozakonjenje jednoga takvog cina donosi jednu još vecu opasnost. Ta se sastoji u tome da je ubojstvo postalo legalan cin. Time je pravosudje zakoračilo na opasan i klizav teren jer je ocitome zlu dalo zakonsku pravomoć te se tako zapravo opasno priblizilo bezakonju. Ako se to poveze s pravom drzave da ubija teske zlocince (smrtna kazna) znaci li to da ce u buducnosti svatko moci sam uzimati zakon u svoje ruke i presudjivati svakome tko mu nije po volji. Takav jedan rasplet nije nemoguc buduci da drzava vec sada u ime jedne liberalno-individualisticke ideologije donosi zakon kojim jedni gradjani smije ubijati druge. Tko to smije odlucivati tko ima pravo na zivot, a tko ne? I koja je onda razlika između pobornika eutanazije i pobacaja i srpskih zlocinaca koji su u ime svoje ideologije ubijali nevine civile i rusili gradove? Nije li prava rijec za to stanje anarhija, a zna se da je upravo anarhija prethodila propasti svake civilizacije...
Mala nadopuna: Evo malo sam, a tomu sam sam krvi jer nisam bio precizan, bio pogrešno shvaćen od strane nekih mojih dragih posjetitelja. Stoga evo jedno dodatno pojašnjenje vezano uz ovaj post (isto sam napisao i u komentaru). Potrebno je razlikovati eutanaziju od terapeutske upornosti. Ja se naime najoštrije protivim terapeutskoj upornosti. Kada covjek samo vegetira, kada su mu odumrle sve mozdane funkcije naravno da nema smisla takvog covjeka odrzavati na zivotu buduci da je to stanje ireverzibilno. U postu sam mislio na slučajeve kada se covjek, još uvijek svjestan svega oko sebe, odlucuje u suradnji s najbilizima i lijecnicima zbog starosti ili teške bolesti svojevoljno svoj zivot privesti kraju, a to osudjujem jer to nije ništa drugo vec istodobno i ubojstvo i samoubojstvo. To je vrlo široka tema a ja sam u postu iznio samo neke natuknice koje ukazuju na besmisao i nedopuštenost jednog takvog cina. Evo nadam se da sam bio bar malo jasniji. Gibam sada. Sutra opet idemo na skijanje. Bokic svima.
Evo mene ziva i zdrava sa skijanja. I zadovoljna, a razlog tomu zadovoljstvu je sto sam se eto i ja upisao u one koji su savladali tu plemenitu vjestinu skijanja. No krenimo redom.
Skijalo se u subotu i nedjelju u Crmosnjicama (Chrmoshnjice), to je jedno Hrvatima manje poznato skijaliste a nalazi se pedesetak kilometara od hrvatske granice. Skijaliste ima vrlo poeticno ime, zove se naime - Gace (donje rublje, ne). Sto se tice uredjenosti staze mnogo je bolje nego na Bjelolasici, staze su dobro pripremljene, ne moras se bojati hoces li naletjeti na kamen ili zavrsiti na travi u otopljenom snijegu kao sto se to dogadja na Bjelolasici i ostalim nasim skijalistima. Tu je i niz drugih prednosti. Slovenci su to stvarno profesionalno napravili. Cijena ski passa je malo visa, ali se i to da rijesiti tako da primjerice ne uzmete cjelodnevnu kartu (koja kosta oko 120 kuna) vec uzmete kartu za četiri pet sati (sto je sasvim dovoljno skijanja za jedan dan) i tada je cijena mnogo niza. Iz Zagreba se do skijalista stigne za nesto vise od sat vremena. Ide se autoputom ZG-Rijeka, izadje se na Bosiljevu 1, kod Bosanaca se prijedje granica i putom za Crnomelj, u sredistu Crnomlja se skrene desno za Ljubljanu (lijevo je za Metliku, tamo ne skretati, jer je put onda dosta duzi premda na karti to ne izgleda tako, budite pametni i ucite na nasim greskama) te se tom cestom vozi jos kojih tridesetak kilometara do Crmosnjice. I to je to.
Pun sam utisaka, posebno zbog toga sto sam ucinio velike pomake u skijanju i to samo u dva dana. Svima onima koji NE znaju skijati i koji se time misle poceti baviti evo nekoliko savjeta od novopecenog skijasa kako sto lakse savladati tu vjestinu. Ima nekoliko pravila. Prvo: osloboditi se straha, strah koci misice i potice na panicne i nerazborite reakcije. Drugo: tijelo pomaknuti prema naprijed, treba znati i da sto si vise u cucnju brze se kreces, ako zelis usporiti uspravi se. To je tomu tako zbog veceg otpora zraka (čista fizika). Trece: najprije zapocni s tzv. pluzenjem, to je osnovno. Jednostavno receno noge u kriz, vrhove skija pribliziti jedan drugom, a zadnji dijelovi da budu rasireni (skje su dakle u obliku slova V). Tako skijati i pri tom pokusati raditi sto vece zavoje. Cetvrto: ovo je za mene osnovno. Pri skijanju se uvijek opterecuje donja skija! To je za mene bilo revolucionarno otkrice ravno Teslinom otkricu dvosmjerne struje. Mislim meni su to govorili i ranije, ali mi to nikako nije polazilo za rukom, a onda odjednom mi je sinulo. Dakle, kada zelis skrenuti desno teret tijela prebacujes na desnu skiju, kada zelis skrenuti lijevo teret prebacujes na lijevu skiju. Zvuci jednostavno, no evo probajte :-). Na taj nacin se treba raditi zavoje, sto duzi zavoji to bolje. Ako skije ubrzaju mozes usporiti tako da jednostavno skiju s kojom si skrenuo jos vise "pritisnes", tako pocinjes skijati "uz brdo" sto nuzno dovodi do smanjenja brzine, kada usporis tada ponovno jace "nagazis" odnosno teret prebacis na donju skiju i pocinjes skretati, i tako redom. Preporucujem kontinuitet, dakle te zavoje (opet velim najbolje da budu sto duzi zavoji) raditi bez stajanja. Peto: S ovim se bas ne slazu svi ali meni je mnogo pomoglo. Radi stvaranje boljeg osjecaja za ravnotezu na skijama pokusajte skijati bez stapova. Stavite ih u jednu ruku i ravnotezu pokusavajte odrzavati samo tijelom. Spustite se nize, ruke blizu koljena i to je to. Vidjet cete i u ski skoli kako klince bas to uce, ruke blizu koljena. To je sjajna stvar da covjek dobije osjecaj za skije. B je rekla da to nije vazno, ali se nisam bas s njom slozio. Meni je to jako pomoglo, pa mozda donekle bilo cak i presudno. Sesto: Padati iskljucivo na stranu, na nos prilicno boli, posebno ak ne uspijes na vrijeme staviti ruke pa ti glava dodje u dodir s tlom prije ruku, to bas boli, vjerujte mi ;-).
Sto se tice opreme preporucujem Salomon pancerice (pancerica glavu cuva vjerujte mi), carving skije, Elan, Head ili Rossignol se sada moze naci po prilicno povoljnoj cijeni (ima ih dosta jeftinih sada u Metrou), sto kvalitetnije skijasko odijelo (u centru Graza ima velika robna kuca Giga Sport, na tri kata sve za sport, draga je primjerice skijasku jaknu koja je kostala 400 eura na poslijenovogodisnjem snizenju platila vjerovali ili ne samo - 100 (slovima: sto!) eura). Zasto sto kvalitetnija odjeca? Zato sto takva odjeca "dise" jer cete u suprotnom poslije skijanja izgledati kao da ste upravo izasli iz saune, sve ce na vama biti mokro. Vecina hlaca ima na obje nogavice sa strane patente, svakako ga otkopcajte da hlace sto bolje "disu". Izaberite sto udobnije rukavice i da prianjaju uz rukohvat stapa. Inace ce vam stap pobjeci i di ste onda ;-). Svakako kupite ski odjecu (majica dugih rukava i duge gace) koja ide ispod jakne i hlaca (u Grazu smo to kupili do cijeni od 20 eura). Ta odjeca sprijecava znojenje i daje osjecaj udobnosti. Stapovi, naocale, kaciga i slicno, to je cista "periferija". Skije nakon sezone odnijeti na servis (voskanje).
Evo to bi bili savjeti iz prve ruke. Onima koji znaju skijati jos se jednom ispricavam sto je ovaj post bio tako ocajno dosadan. Nikad se naime ne zna mozda ovo nekome ipak pomogne.
Bas su me isprovocirali. Poceo sam pisati komentar na komentar a onda kada sam poceo pisati nisam se mogao zaustaviti jedna je misao vukla drugu... Stoga sam te misli odlucio pretociti u post. Inace je rijec o jednoj vrlo sirokoj temi kojoj cu ja dati samo osnovne obrise i crte. Dakle sto se tice i pravilnika o recikliranju ambalaznog otpada i svih ostalih "mudrih poteza" nase vlasti nije hrvatski narod tu nista kriv, kao sto to neki misle. Naprotiv, narod je potpuno nemocan, bijesan ali su nasi narodni predstavnici itekako izvjezbani u tome da sprijece da se taj bijes pretoči u kriticnu masu i okrene protiv njih pa narodu serviraju laznu stvarnost, tipa Big brother i slicnog smeca, koji zaglupljuje narod i otupljuje mu osjetila i potiskuje njegove vrijednosti, a narod jadni u svojoj nemoći sve to gladno guta. A kada se dogodi da nešto od te njihove prljavstine izadje na vidjelo, tada putem medija plasiraju neku vrucu temu kojom istu zastru. Ma to je vec tisucljećcma oprobani model, a svodi se na onu: kruha i igara. Dakle krivci su iskljucivo politicari. Oni su si najprije nakon ili vec za vrijeme Domovinskog rata pripisali sebi sve zasluge za pobjedu u tome ratu, zatim su zajedno s generalskom vrhuskom podijelili hrvatsku imovinu (tako da se covjek s pravom moze zapitati jesu li neki nasi generali bili pobjednici ili osvajaci, s obzirom na nacin na koji su se ponijeli prema imovini zemlje za koju su se borili, ali ne oni vec njihovi vojnici koji danas nemaju sto jesti). Zatim su skrojili izborni zakon tako da se u to drustvo "izabranih" vise nitko ne moze priključiti, a ostale zakone tako da mogu pomocu njih s jedne strane drzati narod pod pashom a s druge strane da se ti isti zakoni njih ne ticu, kako bi mogli slobodno i nekaznjeno ubirati danak, otimati novac prikupljen od poreza hrvatskih gradjana. Najveci je problem sto jos uvijek ne postoji nikakav zakonodavni okvir kojim bi isti ti nasi polticari mogli biti sankcionirani. Ako je koji od njih i sankcioniran to se ne smije nipošto pripisati djelovanju pravne drzave vec je to, vjerujte mi, posljedica medjustranackih razracunavanja ili pak razracunavanja, odmjerivanja snaga i osveta unutar pojedine stranka. Tako su nasi politicari zapravo, kao sto netko nedavno rece, kao nekakve svete, zasticene krave. Jednom rijecju oni naprosto ne podlijezu nikakvoj kontroli. Pa mogu od drzave ciniti vlastitu prciju, kao sto to i cine u najnovijem slučaju spomenutog prijeloga. Narod nazalost sve vise nalikuje ovcama koje spustene glave nemoćno slijezu ramenima i predaju se apatiji. Nije nekako u krvi hrvatskih gradjana dici se protiv vlasti - a trebao bi. Ma tako mi se smucio jucer onaj kretencina predsjednik Nezavisnih sindikata Hrvatske Kresimir Sever koji kao fol svojim stavovima zastupa obicne gradjane te se drvljem i kamenjem obrusio na proizvođače i zdusno branio Vladin prijedlog. Ma pitam se samo koliko su mu samo iz Vlade platili da tako vjesto odigra svoju rolu neutralnog promatraca? O, tko će nas izvuci iz toga začaranog kruga, osloboditi manipulacija i toga prokletstva koje se kao Demoklov mac neprestano nadvija nad izmucenu nam domovinu i narod!
Od danas se (ipak) primjenjuje Vladin pravilnik o recikliranju ambalažnog otpada. Pohlepni se narod sjatio na prikupljaliste plasticnog otpada ne bi li usicario koju lipu za plasticne boce i ostale plasticne ambalaze, pa cak i pivske konzerve. Jadan narod ponovno ne vidi da je izigran. Naime, tako prikupljena novcana sredstva veliki se dijelom (dio naravno ide i drzavi koja ce eto i tim putem jos dodatno opuniti drzavni budzet) slijevaju u ruke onih koji ce isti reciklirani otpad prikupljati i reciklirati. Slucajno ili ne jedna od najvecih novih tvrtki koja ce se baviti tom djelatnoscu, inace rodom iz Medjimurja, dobila je upravo od iste te Vlade kredit u iznosu od vise milijuna kuna za nabavku potrebne opreme za reciklazu spomenutog otpada pa nije tesko pretpostaviti kako su odredjeni pojedinci u nasim drzavnim tijelima zapravo tim putem pronasli nacin za vlastito bogacenje jer ne vjerujem da bi ista ta tvrtka dobila takav unosan posao bez obecane provizije ili pak skrivenog udjela u vlasnistvu onima koji su im omogucili uci u taj biznis, a to su upravo nasi politicari. Posebno ako se zna da je na celu te medjimurske tvrtke zena koja je vec upropastila jednu poznato poduzece iz toga kraja i iza sebe ima podeblji policijski dosje pa cak i nekoliko godina proboravljenih iza resetaka. A na to koliko su nase politicke strukture premrezene kriminalom mislim da ne treba posebno podsjecati. Eto tako su se opet nasi dicni politicari dosjetili kako sebe obogatiti po oprobanom modelu steceni polozaj shvatiti iskljucivo kao oblik poduzetnistva. Iste nije nimalo briga sto ce zbog nametnutih naknada (citaj nameta) proizvodjaci biti prisiljeni povecati cijene svojih proizvoda cak do 30 posto. Naime ta odluka za sobom povlaci niz naknada koje ce proizvodjaci morati placati od sada drzavi, a sto ce se naravno odraziti i na cijenu proizvoda. Tako cemo imati situaciju da cemo za vracenu plasticnu bocu dobiti 50 lipa, a onda primjerice mlijeko platiti 1,20 kn skuplje, a koliko cujem trgovci i proizvodjaci spremaju vrtoglave cijene mineralne vode, vina i mnogih drugih proizvoda. Svaki je komentar suvisan!
Htio bih se još malo nakratko osvrnuti na temu obradjivanu u postu od 25. studenoga protekle godine posvecen tisku i svijetu medija. U medjuvremenu sam dosao do nekih novih spoznaja pa ih zelim uvrstiti kao jednu crticu i nadopunu. Analiza koju sam iznio u tome postu pokazala se savrseno tocnom, no doznao sam neke podatke koji mogu dodatno potkrijepiti navedene stavove. Moram odmah na pocetku napomenuti da necu gnjaviti tocnim statistickim podacima i brojkama, vec vjerujem da ce oni koji ovo budu citali imati povjerenja da su podaci koje iznosim vjerodostojni. Naime prema podacima koje je na jednom nedavnom znanstvenom skupu odrzanom u Zagrebu iznio jedan nas ugledni strucnjak, inace dugogodisnji profesor na studiju novinarstva, najveci broj zaposlenih djelatnika u hrvatskim medijskim kucama na poslovima novinara nema zavrsen nikakav fakultet i vecina ih je zaposleno honorarno. I premda je broj novinara sa zavrsenim novinarskim fakultetom u blagom porastu, broj zaposlenih novinara s visokom strucnom spremom je u rapidnom opadanju dok istodobno vrtoglavo raste broj zaposlenih novinara sa srednjom strucnom spremom. Zato je tomu tako? Spomenuti profesor je potvrdio moje pretpostavke te je istaknuo kako se poslodavci radije odlucuju na nize obrazovane novinare jer su oni podlozniji utjecaju, lakse je njima manipulirati (da ne kazem lakse ih je "obraditi"). S druge strane, ovo je pak moj stav, zbog visoke stope nezaposlenosti u zemlji koja pogadja i visoki strucni kadar, pojedinac sa zavrsenom srednjom skolom zna da mu je to mozda i jedina prilika za posao te ce uciniti sve sto poslodavac od njega trazi ili mu na perfidan i neizravan nacin jasno stavlja do znanja sto se od njega ocekuje. Da bi mogao sto lakse s njim manipulirati poslodavac ga zaposljava honorarno ili na odredjeni rok. Sve to ide u prilog tezi kako mediji kod nas zapravo ne sluze prvenstveno prenosenju informacija sto bi im trebala biti prvotna svrha vec, kao sto sam vec naveo u spomenutom postu, oblikovanju javnog mnijenja kako bi javnost postala podatan materijal za provodjenje interesa odredjenih skupina ili pojedinaca. Jednom rijecju stoje u sluzbi mocnika ovoga svijeta. Sve to uz blagoslov drzave, tocnije onih predstavnika iste koji su, uz dobru proviziju, iste te nekoc hrvatske medije prodali, ne vodeci racuna o tome sto ce biti s tim malim covjekom i drustvom. Otud ta naopaka situacija da mediji cesto odrazavaju stavove jedne minorne skupine i stvarnost i stavove koji nemaju baš nikakvog doticaja sa stavovima sto ih dijeli vecina hrvatskih gradjana i stavrnoscu u kojoj zive. Slican primjer takve nebrige drzave za hrvatske gradjane imamo danas sa ovim apsurdnim prijedlogom zakona o recikliranju plasticnog otpada no vise o tome u iducem postu. Kako se uopce mogu na medijskom podrucju ocekivati pozitivni pomaci u kvalitativnom pogledu kada oni najkvalitetniji, novi, mladi novinari ne mogu doci do izrazaja i tako unijeti malo svjezine u obljutavjeli, besperspektivni, bezidejni i bezizrazajni medijski prostor?
Prosao je jos jedan Bozic. U laznom sjaju i bljestavilu proslavljena je i Nova godina, nikako samo dokucit koji je smisao slavljenja iste. Ja je ne slavim ali vidim da se slavilo naveliko, bacale su se i petarde, grmili su vatrometi. Sada smo poput neke apsurdne glumacke skupine koja je odigrala svoju rolu za koju bas nikakve volje ni motivacije nije imala i sada, nakon sto su zastori spusteni, iznureni i iscrpljeni lezimo na daskama pozornice vlastitih opsjena i pogresnih ocekivanja i nada. Zapravo je sve bilo stihijski, predstava je odigrana pod budnom palicom njezina velicanstva božice novca. Uz nezaobilaznu pomoć svojih vjernih slugu razlicitih oblika promidzbe sa svih strana nas je obasipala, upravo bombardirala reklamnim porukama za najrazlicitije proizvode koje uopce ne trebamo. Naivcine! Opet su nas trgovci, te bijedne protuhe i izrodi gospodarenja sto na trzisnim se odnosima bazira, prevezli zedne preko vode a mi smo poput ovaca slijedili njihove pozive: Navalite, navelite!, i u toj suludoj utrci s vremenom i u nepodnosljivim guzvama isli se pokloniti - policama u ducanu. Da na njima nadjemo skupe darove kojima cemo potkupiti najdraze jer tako smo zdresirani, sve se za novac kupiti moze. Da tako kupimo svo ono vrijeme koje smo posvecivali sluzenju novcu namjesto boravljenju u prostoru ljubavi, tome gnjezdascu koje smo nekada tako vjesto znali graditi u vlastitim srcima a koje sada, zapostavljeno, jedva da broji par jadnih grancica pokrivenih dubokim snijegom i ledom pa u njemu vise nitko i ne boravi. Nestade sve one slobode i nesputanosti u ljubavi... Opet sam, zaglusen bljestavilom i bukom prodavaca magle, propustio priliku podsjetiti se istinske poruke Bozica, za ljubav je potebno tako malo: Bog, dva srca i djetesce, i skromni kutak pa bilo to i stalica. Ma mozda smo zapravo mislili da cemo Bozju ljubav privuci bogatim jelovnikom, uresenim stanom i okicenim drvcem. Bas smo mi ljudi djeca.
Tek mala crtica. Na Big brotheru je pobijedio on. Boravio je u bivsim prostorijama Jadran filma na Dubravi vise od sto dana. Mnostvo ga je gledalo. Njega i njegove drugove i drugarice koji su, ne znajuci kako drukcije, pokusali domoci toga iznosa pokazujuci svoje donje rublje, a neki bome i vise od toga, glupavim cerekanjem i svojim jos glupljim bezveznim zivotima. Svi su ih gledali i na kraju se divili pobjedniku, jer to je zapravo poanta: oni koji to prate zele poput njega osvojiti milijuna a da pritom sjede doma i nis ne rade. Poanta broj dva je da eto ne moras imati ne znam ti ja kakvu skolu, niti glumacki ili srodni talent pa da budes popularana. Dosta da udjes u kucu. Samo... jednom to zavrsi, svjetla se reflektora pogase, RTL ih je trebao da poveca gledanost, a oni ostaju to sto jesu mali obicni tinejdzeri, na koje ce svi brzo zaboraviti a san o slavi opet se pokazao kao baloncic sapunice koji se brzo raspline. Nisu li to upravo zbog svega toga donekle i unistene licnosti? On, pobjednik, pak vara zenu, ona to zna i prihvaca. Tim i sličnim moralnim stavovima (a i samom svojoj osobnoscu, primjerice nema nikakvu skolu) uputio je opasnu poruku, jer htio ne htio mnogi u njemu vide nekakav ideal. Ti pak njegovi stavovi o braku su prihvatljivi u određenom nekultiviranom socijalnom okružju koje jos uvijek u svojoj nutrini zapravo nije uspjelo do kraja nadici niti plemenske odnose, te niposto ne vrijedi niti se moze preslikati na drustvenu sredinu koja je, zahvaljujuci vrijednostima koje vec stoljecima njezini pripadnici zive, napravila vec bitan iskorak na planu kulturnoga i civilizacijskog napretka. No tko te pita, udica je bacena, a to i jest bio cilj. RTL-a i onih kojima ista dalekovidnica stoji u sluzbi.
Jeftina i opasna roba za usahle mozgove.
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
La mia vita o come trovare la via retta in un mondo immerso nel fango
ili
"ibis redibis numquam peribis in bello"
Moj mail:
sjeverko.jugic@yahoo.com

Mens enim est quaedam gignens et complens omnia, quae sine ullo aut initio aut termino temporis causas rerum naturaliter nexas ad utilitatem omnium summa et perfecta ratione moderetur.

«Tako, svaki od nas, kada se rodi i nastani ovaj svijet kao svoj dom, zapocinje svoj zivot u suzama. Pa iako nam je tada jos uvijek sve nepoznato i skriveno, ipak pri rođenju placemo, jer, zahvaljujuci prirodi, slutimo sto nas ceka i vec se unaprijed, suzna lica, tuzimo na tjeskobe smrtnoga zivota, i nasa dusa, jos uvijek tako nejaka i neiskusna, odmah s placem i jaukom svjedoci o naporima i olujama ovoga svijeta, s kojima se suocava vec na pocetku zivota».

Counters