Naturaliter
nedjelja, 08.01.2006.
Idoli (2)
Htio bih se još malo nakratko osvrnuti na temu obradjivanu u postu od 25. studenoga protekle godine posvecen tisku i svijetu medija. U medjuvremenu sam dosao do nekih novih spoznaja pa ih zelim uvrstiti kao jednu crticu i nadopunu. Analiza koju sam iznio u tome postu pokazala se savrseno tocnom, no doznao sam neke podatke koji mogu dodatno potkrijepiti navedene stavove. Moram odmah na pocetku napomenuti da necu gnjaviti tocnim statistickim podacima i brojkama, vec vjerujem da ce oni koji ovo budu citali imati povjerenja da su podaci koje iznosim vjerodostojni. Naime prema podacima koje je na jednom nedavnom znanstvenom skupu odrzanom u Zagrebu iznio jedan nas ugledni strucnjak, inace dugogodisnji profesor na studiju novinarstva, najveci broj zaposlenih djelatnika u hrvatskim medijskim kucama na poslovima novinara nema zavrsen nikakav fakultet i vecina ih je zaposleno honorarno. I premda je broj novinara sa zavrsenim novinarskim fakultetom u blagom porastu, broj zaposlenih novinara s visokom strucnom spremom je u rapidnom opadanju dok istodobno vrtoglavo raste broj zaposlenih novinara sa srednjom strucnom spremom. Zato je tomu tako? Spomenuti profesor je potvrdio moje pretpostavke te je istaknuo kako se poslodavci radije odlucuju na nize obrazovane novinare jer su oni podlozniji utjecaju, lakse je njima manipulirati (da ne kazem lakse ih je "obraditi"). S druge strane, ovo je pak moj stav, zbog visoke stope nezaposlenosti u zemlji koja pogadja i visoki strucni kadar, pojedinac sa zavrsenom srednjom skolom zna da mu je to mozda i jedina prilika za posao te ce uciniti sve sto poslodavac od njega trazi ili mu na perfidan i neizravan nacin jasno stavlja do znanja sto se od njega ocekuje. Da bi mogao sto lakse s njim manipulirati poslodavac ga zaposljava honorarno ili na odredjeni rok. Sve to ide u prilog tezi kako mediji kod nas zapravo ne sluze prvenstveno prenosenju informacija sto bi im trebala biti prvotna svrha vec, kao sto sam vec naveo u spomenutom postu, oblikovanju javnog mnijenja kako bi javnost postala podatan materijal za provodjenje interesa odredjenih skupina ili pojedinaca. Jednom rijecju stoje u sluzbi mocnika ovoga svijeta. Sve to uz blagoslov drzave, tocnije onih predstavnika iste koji su, uz dobru proviziju, iste te nekoc hrvatske medije prodali, ne vodeci racuna o tome sto ce biti s tim malim covjekom i drustvom. Otud ta naopaka situacija da mediji cesto odrazavaju stavove jedne minorne skupine i stvarnost i stavove koji nemaju baš nikakvog doticaja sa stavovima sto ih dijeli vecina hrvatskih gradjana i stavrnoscu u kojoj zive. Slican primjer takve nebrige drzave za hrvatske gradjane imamo danas sa ovim apsurdnim prijedlogom zakona o recikliranju plasticnog otpada no vise o tome u iducem postu. Kako se uopce mogu na medijskom podrucju ocekivati pozitivni pomaci u kvalitativnom pogledu kada oni najkvalitetniji, novi, mladi novinari ne mogu doci do izrazaja i tako unijeti malo svjezine u obljutavjeli, besperspektivni, bezidejni i bezizrazajni medijski prostor?
