Naturaliter
subota, 24.12.2005.
Taj iznenadjujuci Bog
Nista na svijetu nije tako iznenadjujuce kao sto je to poruka Bozica. Neovisno i naprotiv svih ljudskih ocekivanja Bog pokazuje svoju ontolosku drugotnost u odnosu na covjekov nacin shvacanja, u odnosu na njegov um. Bozic je poput neke poruke ciji se glas vec dvije tisuce godina na tajanstven nacin razlijeze cijelim svijetom, a koja u ovim danima biva ponovno aktualna i posadasnjuje se u svoj punini kao prvi put u Betlehemu.
Svetkovina Bozica uzdize i priblizava covjeka Bogu, pomaze mu nazrijeti tko je Bog. Bozic, svetkovina Kristova Rodjenja, nije nista "apsurdnija" od "ludosti kriza" Kristove Golgote. Bog naime ne dolazi u sili da pobijedi zlo i otkupi palog covjeka i svijet, vec u liku krhkoga i nemocnog djetesca. Ne izabire put nasilja kao odgovor na nasilje i nepravde, vec put dobrote. On naime na svijet dolazi u liku dobrocudnog djetesca, jer on je Bog mira, a ne Bog rata. Zato mu je strano svako odupiranje nepravdi silom, njegovi su koraci prozeti krotkoscu i blagoscu. Koliko to samo nama ljudima i nasem ovozemnom shvaćanju mora izgledati silno iznenadjujuce jer covjek takvoga Boga ne ocekuje. A Bog je upravo takav. Na taj nacin i nama pokazuje put koji moramo slijediti u nasim nastojanjima i stremljenjima. Tome putu nema alternative. To je put koji ce možda okoncati neuspjehom, no krscaninov se zivot ne mjeri ovozemnim uspjehom vec predanoscu Bogu i njegovoj volji, mjeri se dionistvom u njegovu naumu spasenja, jer samo to ima odjek vjecnosti. Tezak je to zadatak jer je Bozju volju nemoguce spoznati. Stoga covjek nekako kao da "tapka u mraku", on je poput slijepca sto kroci i svako malo se, zbog vlastite nesigurnosti i krhkosti, spotice na teskim zivotnim putovima. On na tome putu treba svjetlo da ga vodi, svjetlo poput one betlehemske zvijezde sto je prije vice od dvije tisuce godina vodila mudrace koji su se isli pokloniti Isusu. Covjek treba Boga i njegovo svjetlo. Ono svjetlo cijeg se dolaska na ovaj svijet svake godine o Bozicu spominjemo.
Za one koji vjeruju Bozic predstavlja zvijezdu koja covjeku pokazuje jedini put koji mora slijediti. Bozic je poput nepresusnog izvora iz kojeg izviru istinske vrijednosti za koje vrijedi zivjeti.
srijeda, 14.12.2005.
Biti covjek
Bas nesto razmišljam o covjeku i smislu njegova zivota. Prisjetio sam se kako se u nekim religijama covjeku gotovo u potpunosti nijece ta njegova ljudska dimenzija, a nekako se naglasak previse stavlja na duhovnoj dimenziji. Pritom se zanemaruje primjerice njegova tjelesnost, kao da bi covjek u tijelu bio kao u tamnici, silom zatocen u tome tijelu. Onda bi valjda smisao njegova zivota bio cekati svrsetak kako bi se oslobodio tih tjelesnih okova sto je zapravo cisti apsurd jer bi tako covjek zivio za to - da umre. Dakle, ovaj svijet i zivot bi po tome bili poput neke neslane sale, stvarnosti u koju je covjeka uvukla neka nepoznata sila kako bi se s njime okrutno poigrala. On bi se valjda iz nje trebao jednom samo probuditi kao iz nekog ruznog sna. A to nema bas nikakvog smisla. Najgore što mnogi sljedbenici religija koje tako uce tako i žive, preziru tijelo, stvarnosti i zivot, smatraju ih bezvrijednim. U skladu s takvim vjerovanjem vrijeme koje im stoji na raspolaganju tece uzalud. Krscanstvo pak uci o covjeku kao osobi u kojoj su materijalno i duhovno srasceni na nerazdvojan nacin. Da je to nepromjenjiva bit covjeka pokazuje i primjer Boga, Krista koji je na sebe uzeo tijelo, cega se evo spominjemo o svetkovini Bozica, koja kuca na nasa vrata. Sve je to tako zagonetno, covjek je misterij. No u jedno nema sumnje, svojim utjelovljenjem Bog nam je htio, među ostalim, uputiti vaznu poruku o smislu vlastite tjelesnosti. Ocito da covjek nije bio, nije, niti ce biti neko etericno bice, cisti duh, vec ce ostati tijelo, oznacen tom tjelesnom dimenzijom. U suprotnom ne bi imale nikakvog smisla sve radosti, boli, teznje i ceznje, strahovi, svi osjecaji, ljubavi, odnosi s drugima koje covjeka znaju tako duboko ispreplesti s drugim osobama, ukratko sve ono sto covjeka u njegovoj ovozemno stvarnosti cini covjekom. Nekako sve to odredjuje covjeka, determinira ga, oblikuje i u konacnici stvara njegov identitet. A hoce li taj identitet imati pozitivan ili pak negativan predznak ovisi o tome koji ce stav zauzeti u odredjenim situacijama i izazovima s kojima se suočava kao i o vrijednostima za koje se zalaze, koje zivi i za koje je, daj Boze, spreman i umrijeti. Eto to je covjek. A da su to ozbiljna opredjeljenja covjek nekako najbolje osjeti kada ga snadju nevolje, kusnje i teski zivotni trenuci. Te su situacije poput nekog lakmus papira jer otkrivaju pravo covjekovo lice, pokazuju ono na cemu je temeljio svoj zivot - jesu li to bile kule od pijeska ili je pak rijec o nekim cvrscim temeljima - jednom rijecju je li svome zivotu dao pravi smisao, zivio i zalagao se za istinske vrijednosti. To je ono sto krscanstvo zeli reci kada govori o konacnom sudu o covjeku i njegovom djelu.
