Naturaliter
petak, 25.11.2005.
Idoli
Ne volim hrvatski tisak i medije i smatram ih cistim zutilom i potpuno beskorisnim. Ja dnevni tisak, dakle sve dnevne novine, svaki dan procitam od korica do korica i za to mi treba nejverojatnih 20 minuta. U tim tekstovima nista nema. Mozda je zapravo jos najzanimljivija crna kronika. Sve ostalo su tekstovi pisani po diktatu i snishodljivoj uredjivackoj politici podilazenja citateljstvu. Nema tu ni mrvice istrazivackog novinarstva, sudeci po nasemu tisku niti jedan se od nasih novinara nije ni za desetinu milimetra odmaknuo od pocetne razine naturscika koji skuplja informacije o cijenama voca i povrca na placu. Kao da uopce nisu intelektualci, vec nekakve tamo zanatlije. Pa cemu onda novinarski fakultet? Za njim onda nema nikakve potrebe, za znanje sto ga nasi novinari pokazuju dovoljna je srednja skola. Stvarnost je ipak sasvim drukcija, postoje novinari koji se zele baviti istrazivackim novinarstvom, koji su itekako intelektualno izobrazeni i zele ciniti ono na sto su i pozvani - biti u sluzbi istine, ali takvima nema mjesta u nasim tiskovinama i medijima opcenito. Jer su novina, a i ostali mediji, u rukama mocnika koji odredjuju sto se ima objaviti a sto ne, filtrirane informacije a ne istina, te je samim tim slika koju mediji pruzaju o nasemu drustvu iskrivljena, falsificirana i uopce ne odgovara stvarnom stanju. Tada i tome jadnom novinaru kojemu je stalo da se istina probije na vidjelo biva ubrzo razvidno i jasno kao dan da ima samo dvije mogucnosti: da se prikloni postojecem trendu ili da se pridruzi vojsci nezaposlenih u zemlji. I naravno da se odlucuje za ovo prvo. Medije takve kakve jesu zapravo ne bi trebalo ozbiljno shvacati i doista su naivni oni koji se lijepe na ono sto im oni nude. Promatram masu ljudi koji prate te zaglupljujuce reality programe i sapunice. U njima gledatelji ne zive vlastiti zivot vec duboko uronjeni u laznu sigurnost zive tudje zivote, a njihovo vrijeme neumitno prolazi. I nikako da se probude. A to zapravo i jeste cilj medija - uspavati svijesti i savjesti gradjana. Komunisti su to cinili prisilom, moras ciniti ono sto partija odredi, u kapitalizmu se to cini na podmukliji i perfidniji nacin, ali rezultat je isti - rascovjecenje osobe, pretvaranje covjeka u slijepog poslusnika i korisnika proizvoda koji se putem medija reklamiraju, a da bi bio sto pogodniji kupac tomu sluze ostali televizijski sadrzaji, koji su zapravo potpuno prazni i beskorisni na kulturnom, odgojnom ili obrazovnom planu, te istoga jos vise zaglupljuju. A toliko je samo njegovih poklonika koji bez imalo razmisljanja slijede taj idol, to bozanstvo suvremenog doba - medije. Ono se pak nimalo ne razlikuje od bozanstava u kamenu i drvu kojim su se klanjali nasi davni preci prije neklliko tisuca godina. I poput tih totema i ovi su prazni i nistavni, nezivi, nepostojeci, ili kako je to jos prije vise od dvije tisuce godina izrazio psalmist: Usta imaju, a ne govore, oci imaju, a ne vide. Usi imaju, a ne cuju, nos imaju, a ne mirisu. Ruke imaju, a ne hvataju, noge imaju, a ne hodaju (Ps 115). I kao tadasnji i ovi sadasnji kumiri bezbroj ljudi skrecu s pravoga puta i vode u propast. A tako je malo potrebno da covjek zivi "punim plucima", da cuti svaki titraj toga zivota i ne skriva se iza nekog tamo zaslona u svijet iluzija, vec prihvaca zivot takav kakav jest. Stvarnost zna biti nelagodna, da ne kazem okrutna, ali je takva kakva jest i tek kada se s njom uhvatis u kostac pocinjes shvacati zivot i samoga sebe, voljeti ljude, dokucivati neizrecivi smisao svijeta, slijediti prave vrijednosti i sve vise postajati covjek, a ne individua iz kojeg su mediji isisali sve zivotne sokove i volju za zivotom.
utorak, 22.11.2005.
Lost in space
Sada nakon sto sam konacno nakon sest mjeseci rada dovrsio i taj posao osjecam se potpuno prazno. Nazalost ta praznina mi je zahvatila i glavu koja je sinoc ostala bez novog vunenog pokrivala, negdje sam izgubio tu tako dragu kapu i nikako mi nije jasno gdje. Uh mrzim to kod sebe, tu nekakvu konstantnu rastresenost, neprisutnost, glavu visoko u oblacima. A i moja B, uh, kako to tek njoj tesko pada. Jer ona je sve suprotno od toga, strasno organizirana, prisebna, prisutna, koncentrirana na ono sto radi. Ma mora da joj se doslovno dize kosa na glavi zbog tih mojih najblaze receno bezglavih postupaka. Zapravo, obratno, njoj kosa konstantno strsi u zrak (ono cista irokeza), tek kada je lose volje i neraspolozena onda kosa joj se spusti, pa je onda ispravnije reci kako joj se od tih mojih postupaka kosa - spusti. Ostavit ce me definitivno, mislim da u to nema sumnje. A i sto bih htio, pa tko bi htio s takvim musicavkom provesti ostatak zivota. Jedva samoga sebe podnosim, a kamoli da jos trazim od nekoga drugoga da to cini. He he. Lijepo sam ovo bio samokritican. I realan. :-) A tak mi je zao zbog te kape. Ma mora da je ostala u cekaonici kod zubara, ili mi je negdje u autu, ili mi je ispala iz dzepa kaputa sinoc kada sam izlazio iz auta... Ne, ne ovo je defitinivno posao za policijske inspektore policijske uprave zagrebacke. Idem ih nazvati.
I najgore mi je sada sto ne znam što bih sa slobodnim vremenom. Bilo bi lijepo sad prije kolinja otici s B u Gorski kotar, ali eto radim. Koji peh. Tamo vec ima snijega. Ma nije to samo zbog ravnoteze na relaciji Gorski kotar-Slavonija u vezi s doticnom B. Nešto je carobno u tamosnjem krajoliku. Kada visoki snijeg zapada pa se uspnes na neku uzvisinu i vidis oko sebe u bijelo zaogrnute brijegove i planine, sume i lugove, kuce i putove... I taj cisti zrak. Nešto neopisivo. Eto ima istine u onoj: odande si odakle ti je zena. Ma nije bas tako. Vise naravno volim svoju rodnu Slavoniju, no eto takav se krajolik tamo ne moze vidjeti, osim ako se popnes na bundevu, ali budimo realni s te se visine jako malo vidi. Znam to iz iskustva. Nešto se bolje vidi s topole, ali tko ce se stalno penjati na topole. Hm, mozda je Bog ipak trebao malo bolje razmisliti prije stvaranja Slavonije pa uvrstiti u nacrt bar nekoliko planina. To nam je toliko nedostajalo kada smo bili klinci. Pa grozno, B i njeno drustvo stanu na skije i spustaju se po 7-8 kilometara od jednoga mjesta do drugoga. A mi smo morali danima raditi na podizanju umjetnog sputa dužine nekih jadnih dvadesetak metara. Koji se otopi s prvim zrakama sunca, pa onda opet sve isponova. Nije fer. smrc! Uh, jedva cekam da idemo na skijanje!
četvrtak, 10.11.2005.
Djecak
Kada sam imao bio djecak od svojih 12-13 godina tako sam jako zelio imati motocikli. Onaj pravi, veliki. Pa da s njim jurcam gdje pozelim, prostranstvima novim, dalekim. Da osjetim tu potpunu slobodu, nesputanost bilo cime. Ta je zelja u meni tada bila tako jaka da mi se u tome trenutku cinilo da kada bi mi ju netko ispunio da bih bio potpuno ispunjena i sretna osoba i ništa vise ne bih trebao, imao bih cijeli svijet. Sada, sa određenim vremenskim razmakom cudim se da sam tako želio imati taj motocikl. Sada naime, kada si ga mogu bez problema priustiti, to je valjda posljednja stvar na svijetu koju bih kupio. Na veliku zalost toga malog djecaka. A taj mali djecačić koji cuci u meni sigurno s nevjericom i zabezeknut cita te moje rjeci i misli se: Koji je ovo bezveznjak i dosadan tip? Ne voljeti motocikl, ne htjeti se otisnuti u slobodu, u daleki i nepoznati svijet, ne morati misliti ni na sto, biti lisen obaveza, trcati bos po osljuncanoj obali rijeke, gledati izlazak sunca nakon mrkle noci te o zalasku sunca stati usred zitnoga polja i gledati kako se crvenilo sa sunca koje tone (kamo li samo odlazi taj vječni lutalica) prelijeva po zrelom klasju bojeci ga u zlatnocrvenu boju, pa ti se u tome trenutku cini da kada pruzis ruke k njemu da i tvoje ruke postanu crvene, i da ste ti i zito jedno, stopljeni sa Suncem... Ne zeljeti to, misli djecak s pocetka price, to dakle moras dakle biti skroz naskroz sasav. Doista sto se to u meni promijenilo? Gdje je taj mali djecak nestao? Gdje je nestao onaj smjeli, neustrasivi mali pustolov granice cije opstojnosti nisu bile suzene (bijede li velike!) tom sramotnom relacijom posao-dom s ponekim izletom u planine, tjednom dana skijanja i četiri tjedna mora... Jeftino sam prodao svoju slobodu. Previše jeftino. Za Judine skude. Sto se to u meni zbilo da sam sve podredio tim svojim projektima. Ma volim ja to, ali ipak... Toliko mi vremena oduzimaju. Toliko me odvajaju od moje najdraze B i svih dragih ljudi. Moje drage mame koja u bolnici u ovim trenucima vodi odlucujucu bitku za svoje zdravlje. O kako sam pogrijesio. Kako sam samo ocajno pomijesao vrijednosti. Pridavao manju vaznost onome cemu sam trebao vecu, i obratno. Zaradio a zapravo izgubio. Uspeo se a zapravo pao. Napredovao a zapravo nazadovao. I sada kada podvlacim crtu moja je matematicka jednadzba zivota rezultirala poraznim minusom. Nista, cista nula. Sto je pravo bogatstvo? Sto je istinska sreca i radost? Sto je ljubav? Sve je to tako jednostavno, a tako sam sve zakomplicirao. E, da se hoce ponovno probuditi u meni daj mali djecak. Hej, ti mali djecace evo zelim ti ustupiti prostor u svome srcu. Daj ti me vodi. Da jednom kada za to dodje vrijeme za nicim ne zalim već da namjesto u prah prijedjem sav u zvijezde.
nedjelja, 06.11.2005.
Kaos
Sve je to tako... Predvidljivo. Povijest ide svojim unaprijed zacrtanim putem, mi buducnost ne znamo, ali je lako po nekim znacima predvidjeti što bi se moglo vec u skoroj buducnosti dogoditi svijetu, nama. A nekako sve upucuje na to i gotovo da se miris baruta osjeca u zraku. S jedne strane mi, ohola i bescutna zapadna civilizacija kojoj vise ni Bog nije potreban, samoj sebi je toliko dostatna, a s druge strane oni, siromasni, ponizeni i to svednevice sve vise. Kraja svojoj bijedi i izlazak iz toga stanja ne vide. Žrtve su neviđene povijesne pljacke koju nikakvim medjunarodnim pravom ometane provode multinacionalne kompanije, te strasne tvorevine, Frankensteini zapadne liberalne ekonomije koji su se oteli kontroli i sada bez truna morala,srca i casti gule do gole koze ionako vec osiromasene ljude, nasu bracu s juga, a rezultati njihova poslovanja najocitije se vide na kosturima izgladnjele africke djece ciju nam sliku mediji vjesto drže daleeeeeko od ociju. Da nam ne pokvare rucak i tako izgube potencijalnoga gledatelja. A sve to spada u trzisno natjecateljstvo. Ali preracunali smo se. U svojoj oholosti i individualizmu - kak se ono veli mi danas raspolažemo znanjima kao nikada ranije u povijesti, ali smo postali još gluplji - eto, pa smo zaboravili osnovno: bez djece nema buducnosti. Jednostavno, zar ne. Ali mi smo pregazili sve vrijednosti. Pa i pravo na život. Nerođenog bića. Naša budućnost lezi raskomadana u kontejnerima iza brojnih bolnica, tih stratista najstrasnije civilizacije u povijesti ljudskog roda. A buducnost ce biti oni - siromašni, što u sve većem broju naviru na nas kontinent, njihov je pritisak na granice neizdrziv i samo je pitanje trenutka kada ce ta izmisljena barijera popustiti. No to je tek jedan od scenarija, drugi gledamo ovih dana, nemiri u Francuskoj. Oni, Arapi, ne daju se oni. Oni su spremni sve ovo srusiti. I srusit će, jer smo mi vec nemocni pred njima. Bolje zapravo da odmah polozimo oruzje jer vodimo uzaludnu bitku. I zapravo je to tek pocetak. Drukcije nije ni moglo biti. Ma sigurno da im se moze oduprijeti, ali kako smo mi Europljani ljudi postali teski mekusci i uz to, kao sto rekoh, nitko vise, ili tek mali broj, radi na vlastitoj izgradnji i rastu u kreposti. A jakost, to je krepost. Ali gdje smo pogrijesili? Po pitanju zena, misle neki. Da, da svaka je civilizacija pala na pitanju zena. I nasa ce. Civilizacija majki ubojica, cedomorki. Civilizacija žena nerodilja. Ishod je u svakom slučaju isti - Europa djece nema. Europska su djeca Arapi, Kinezi, Afrikanci, Romi... Eto slike buduće nam Europe, pučanstva Europe budućnosti.
Možda su to tek potpuno neutemeljena predvidjanja covjeka koji je vlastitim umom uspio otkriti tek par segmenata cjeline beskrajnog mozaika, pa vidi pogresno. Ili je to zato sto se tako jadno osjecam danas. Ili...
I B, oprosti mi!!!
