Kada sam imao bio djecak od svojih 12-13 godina tako sam jako zelio imati motocikli. Onaj pravi, veliki. Pa da s njim jurcam gdje pozelim, prostranstvima novim, dalekim. Da osjetim tu potpunu slobodu, nesputanost bilo cime. Ta je zelja u meni tada bila tako jaka da mi se u tome trenutku cinilo da kada bi mi ju netko ispunio da bih bio potpuno ispunjena i sretna osoba i ništa vise ne bih trebao, imao bih cijeli svijet. Sada, sa određenim vremenskim razmakom cudim se da sam tako želio imati taj motocikl. Sada naime, kada si ga mogu bez problema priustiti, to je valjda posljednja stvar na svijetu koju bih kupio. Na veliku zalost toga malog djecaka. A taj mali djecačić koji cuci u meni sigurno s nevjericom i zabezeknut cita te moje rjeci i misli se: Koji je ovo bezveznjak i dosadan tip? Ne voljeti motocikl, ne htjeti se otisnuti u slobodu, u daleki i nepoznati svijet, ne morati misliti ni na sto, biti lisen obaveza, trcati bos po osljuncanoj obali rijeke, gledati izlazak sunca nakon mrkle noci te o zalasku sunca stati usred zitnoga polja i gledati kako se crvenilo sa sunca koje tone (kamo li samo odlazi taj vječni lutalica) prelijeva po zrelom klasju bojeci ga u zlatnocrvenu boju, pa ti se u tome trenutku cini da kada pruzis ruke k njemu da i tvoje ruke postanu crvene, i da ste ti i zito jedno, stopljeni sa Suncem... Ne zeljeti to, misli djecak s pocetka price, to dakle moras dakle biti skroz naskroz sasav. Doista sto se to u meni promijenilo? Gdje je taj mali djecak nestao? Gdje je nestao onaj smjeli, neustrasivi mali pustolov granice cije opstojnosti nisu bile suzene (bijede li velike!) tom sramotnom relacijom posao-dom s ponekim izletom u planine, tjednom dana skijanja i četiri tjedna mora... Jeftino sam prodao svoju slobodu. Previše jeftino. Za Judine skude. Sto se to u meni zbilo da sam sve podredio tim svojim projektima. Ma volim ja to, ali ipak... Toliko mi vremena oduzimaju. Toliko me odvajaju od moje najdraze B i svih dragih ljudi. Moje drage mame koja u bolnici u ovim trenucima vodi odlucujucu bitku za svoje zdravlje. O kako sam pogrijesio. Kako sam samo ocajno pomijesao vrijednosti. Pridavao manju vaznost onome cemu sam trebao vecu, i obratno. Zaradio a zapravo izgubio. Uspeo se a zapravo pao. Napredovao a zapravo nazadovao. I sada kada podvlacim crtu moja je matematicka jednadzba zivota rezultirala poraznim minusom. Nista, cista nula. Sto je pravo bogatstvo? Sto je istinska sreca i radost? Sto je ljubav? Sve je to tako jednostavno, a tako sam sve zakomplicirao. E, da se hoce ponovno probuditi u meni daj mali djecak. Hej, ti mali djecace evo zelim ti ustupiti prostor u svome srcu. Daj ti me vodi. Da jednom kada za to dodje vrijeme za nicim ne zalim već da namjesto u prah prijedjem sav u zvijezde.
Post je objavljen 10.11.2005. u 23:33 sati.