Bas nesto razmišljam o covjeku i smislu njegova zivota. Prisjetio sam se kako se u nekim religijama covjeku gotovo u potpunosti nijece ta njegova ljudska dimenzija, a nekako se naglasak previse stavlja na duhovnoj dimenziji. Pritom se zanemaruje primjerice njegova tjelesnost, kao da bi covjek u tijelu bio kao u tamnici, silom zatocen u tome tijelu. Onda bi valjda smisao njegova zivota bio cekati svrsetak kako bi se oslobodio tih tjelesnih okova sto je zapravo cisti apsurd jer bi tako covjek zivio za to - da umre. Dakle, ovaj svijet i zivot bi po tome bili poput neke neslane sale, stvarnosti u koju je covjeka uvukla neka nepoznata sila kako bi se s njime okrutno poigrala. On bi se valjda iz nje trebao jednom samo probuditi kao iz nekog ruznog sna. A to nema bas nikakvog smisla. Najgore što mnogi sljedbenici religija koje tako uce tako i žive, preziru tijelo, stvarnosti i zivot, smatraju ih bezvrijednim. U skladu s takvim vjerovanjem vrijeme koje im stoji na raspolaganju tece uzalud. Krscanstvo pak uci o covjeku kao osobi u kojoj su materijalno i duhovno srasceni na nerazdvojan nacin. Da je to nepromjenjiva bit covjeka pokazuje i primjer Boga, Krista koji je na sebe uzeo tijelo, cega se evo spominjemo o svetkovini Bozica, koja kuca na nasa vrata. Sve je to tako zagonetno, covjek je misterij. No u jedno nema sumnje, svojim utjelovljenjem Bog nam je htio, među ostalim, uputiti vaznu poruku o smislu vlastite tjelesnosti. Ocito da covjek nije bio, nije, niti ce biti neko etericno bice, cisti duh, vec ce ostati tijelo, oznacen tom tjelesnom dimenzijom. U suprotnom ne bi imale nikakvog smisla sve radosti, boli, teznje i ceznje, strahovi, svi osjecaji, ljubavi, odnosi s drugima koje covjeka znaju tako duboko ispreplesti s drugim osobama, ukratko sve ono sto covjeka u njegovoj ovozemno stvarnosti cini covjekom. Nekako sve to odredjuje covjeka, determinira ga, oblikuje i u konacnici stvara njegov identitet. A hoce li taj identitet imati pozitivan ili pak negativan predznak ovisi o tome koji ce stav zauzeti u odredjenim situacijama i izazovima s kojima se suočava kao i o vrijednostima za koje se zalaze, koje zivi i za koje je, daj Boze, spreman i umrijeti. Eto to je covjek. A da su to ozbiljna opredjeljenja covjek nekako najbolje osjeti kada ga snadju nevolje, kusnje i teski zivotni trenuci. Te su situacije poput nekog lakmus papira jer otkrivaju pravo covjekovo lice, pokazuju ono na cemu je temeljio svoj zivot - jesu li to bile kule od pijeska ili je pak rijec o nekim cvrscim temeljima - jednom rijecju je li svome zivotu dao pravi smisao, zivio i zalagao se za istinske vrijednosti. To je ono sto krscanstvo zeli reci kada govori o konacnom sudu o covjeku i njegovom djelu.
Post je objavljen 14.12.2005. u 14:23 sati.