Naturaliter
utorak, 31.01.2006.
Prispodoba o izgubljenom postu
Lutao jedan naturaliter tuzan ulicama pustim. Sve se nekako nakupilo, egzistencijalna pitanja, zivot pritisnuo sa svih strana, uz to izbrisao i taj dragi post... Lutao tako besciljno, onda se sjetio kako vec dva dana nije otvarao postu na iskonu. Stao ondje brisati spamove, kad medju porukama jedna od kolege Darka iz Jeruzalema. Kratka, ali... Sto to pise, ne mogu vjerovati!!! Kakva radost! Izgubljeni post je pronađen! Darko je nasao post "u RSS stvarcicama" (sto god da to znacilo) da nije tako daleko sad bih zaklao ugojeno tele jer eto post moj bijase izgubljen a sada je pronadjen. Evo u mali znak zahvalnosti reklamirat cu njegov velicanstveni post Jeruzalem, Jeruzalem: tep.blog.hr. To se mora citati! Zahvaljujuci njemu otisnut cete se na daleko putovanje Svetom zemljom vodjeni rukom vrhunskog poznavatelja povijesti tih krajeva, on ce vas provesti i kroz najskrivenije kutke Isusove domovine i sredisnjih starozavjetnih mjesta i pri tome cete doznati toliko pravo obilje nepoznatih pojedinosti. To je vise od virtualnog putovanja, to je gotovo stvarni doticaj sa Svetom zemljom. I nisam nimalo pretjerao, uostalom uvjerite se sami.
Sto se tice posta odlucio sam, dragi moji prijatelji, uciniti slijedece: ovaj prvi tekst što slijedi nakon ovog uvoda je onaj prvotni, originalni tekst, tekst koji zatim slijedi u ovom istom postu je onaj drugi post a odvojen je od prvoga s dva prazna retka. Baš sam bio u banani ali ovo me stvarno diglo. Toliko je divnih ljudi na svijetu... Ne znam kako bih zahvalio Darku, taj mi tekst toliko znači. Dakle evo izvornog teksta posta o ljubavi:
Nekako kada promatram svijet oko sebe uocavam koliko je ljubav izgubila na vrijednosti i autenticnosti. Teško je reci zasto je tomu tako i sigurno da su u igri mnogi faktori. Prije svega erozija vrijednosti u drustvu. Visestruki su izrazi i oblici te, nazovimo to tako, krize ljubavi koja ima svoja ocita i manje ocita (mozda jos perfidnija i pogubnija) ocitovanja. Mislim da je dobro pritom krenuti od onoga kako ljubav zapocne, od te prve zaljubljenosti. Ona je poput nekog zanosa koji osobe na jedan nesputan i tajanstven nacin poveze. Nazalost (ili na srecu, zavisi kako tko na to gleda) taj prvotni zanos se brzo izgubi, pa osim meda i mlijeka zivot pocne nuditi malo gorce plodove zacinjene ponekim razocarenjem u osobu koju volimo. Ljubav polako pocinje biti na ispitu. A glavno pitanje na tome ispitu predstavlja cinjenica na cemu smo gradili tu svoju ljubav. Je li to kula od pijeska, koji ce prvi val odnijeti, ili kameni dvorac opasan visokim cvrstim zidinama? Jesmo li s tom osobom samo radi zadovoljavanja vlastitog uzitka ili ta ljubav nadilazi tu cisto tjelesnu dimenziju? Ljubav, tko god da o njoj ozbiljno razmišlja, nije samo pitanje tijela, već (i možda prije svega) duše. Da je tomu tako podsjeca nas onaj osjecaj prvotne zalubljenosti koja kao da nas katapultira u neki drugi svijet, u beskonačnost, koja daje da stvari promatramo na sasvim drukciji nacin. No jednako je tako sasvim jasno da put za postizanje te "vjecne srece" ne ide preko tijela, kako se za postizanje toga cilja ne smije jednostavno pokoravati nagonu. Potreban je rast u zrelosti, upoznavanje i prihvacanje drugoga, pa i odricanja. Tomu je tako jer covjek nije samo tijelo, vec je tijelo i dusa, on je uistinu to sto jest kada su tijelo i dusa zdruzeni, on ne ljubi kao tijelo i kao dusa, vec ljubi kao cjelina sastavljena od duse i tijela. Velicanje tijela, kojem smo svjedoci u danasnjem drustvu, je lazno i zavodi covjeka na krivi put, ono ponizava tijelo i svodi ga na cisto biolosku razinu. Oni koji svoju vezu temelje iskljucivo na spolnom uzitku grade kule od pijeska, jer zasnivati svoju ljubav na cisto tjelesnoj dimenziji znaci podrivati jljubavi temelje. Prava ljubav znaci otkrivati drugoga, uci u njegov svijet. Prava ljubav ukljucuje brigu za drugoga i o drugome. Ljubav sada više ne traži samu sebe, vec naprotiv trazi dobro drugoga, postaje odricanje, spremnost na zrtvu. Ljubav i zrtva su neraskidivo povezani, znaju to dobro oni koji istinski ljube. Rast u ljubavi tezi svom konacnom obliku i punini i to na dva nacina: u smislu iskljucivosti - samo ta osoba - i u smislu zauvijek. Ljubav obuhvaća sve dimenzije opstojnosti i natkriljuje ih, ona je predokus vjecnosti, ona je usmjerena na beskonacnost. Iziskuje odvaznost ali i spremnost izaci iz vlastitog ja ka oslobodjenju kroz darivanje samoga sebe drugome pri cemu pronalazimo i same sebe. Stovise osobno smatram da je iskljucivi nacin da uspoznas sebe (a mi vjernici vjerujemo i Boga) taj da se darujes drugome. Prevare, manipulacije i trazenje vlastite ugode u vezi suprotnost su tome i vode suprotnom ishodu - raskidu veze, jer u konacnici osoba sklona takvom ponasanju ni sama nije zadovoljna svojom vezom jer uvidja da je time izdala istinsku ljubav kojoj zapravo svako ljudsko srce tezi. To jednako vrijedi za one koji smatraju da je ljubav rat u kojem jaci pobjedjuju pa se sluze perfidnim sredstvima da druge pokore, "dresiraju" i na kraju slome. Samo to nije ljubav, to je porobljavanje i gazenje covjekova dostojanstva i nema bas nista zajednicko s ljubavlju. Ljubav je ljubav samo ako je potpuno i iskreno predanje i sebedarje. Ljubav nije nikako poigravanje s drugim i usmjeravanje vlastitih energija na "strateške igrice" ciji je cilj "pokoriti" drugoga. Ljubav znaci zajednickim snagama graditi zajednicku buducnost u ljubavi i miru, pogleda uprta ka istom cilju, te pribjegavati kreativnoj dosjetljivosti kako ljubav ne bi postala monotona navika.Sve drugo je stranputica.
Nisam si nikako mogao oprostiti sto sam vas zakinuo za post o ljubavi, savjest mi nije dala mira pa sam odlucio prisjetiti se osnovnih misli. Rezultat je pred vama.
Ljubav je danas izgubila na svojoj autenticnosti i izvornom znacenju. Razne devijacije njezina znacenja, ali i zivljenja, pa i samo društveno ozracje koje pogoduje cirenju krivog poimanja ljubavi s pravom navode na zakljucak kako je ljubav danas u krizi. Pokušat cu stoga iznijeti neke osnovne pokazatelje i razloge te krize ali i smjernice o autentičnom življenju ljubavi.
Krenut cu od pocetka. Ljubav izmedju muskarca i zene, u kojoj se dusa i tijelo nerazdvojno zdruzuju, predstavlja uzor i konkretno očitovanje ljubavi. Ona zapocne odredjenim zanosom koji se naziva zaljubljenoscu. Ta prva zaljubljenost omogucuje cvrsto povezivanje dviju osoba i bitno je odredjeno nekim zapravo nedefiniranim osjecajima i odusevljenjem koji tu povezanost odrzavaju i ucvrste. No to razdoblje, nazalost (ili na srecu, ovisi o tome kako se na to gleda) prodje, osjecaji splasnu, a zivot namjesto meda i mlijeka pocne nudjati i malo gorce plodove. Tu sada ljubav pocne biti na sve ozbiljnijem ispitu i kusnji. Glavno u cemu smo kusani jest cinjenica na cemu smo gradili svoju ljubav: Je li nasa ljubav kula od pijeska koju ce prvi jaci val odnijeti ili je to kameni dvorac opasan visokim i sigurnim zidinama koji pociva na cvrstim i dubokim temeljima? To je vrijeme i ozbiljnih promisljanja pa se covjek htio ne htio nadje pred pitanjem sto je ljubav? Je li ona samo osjecaj, tjelesni uzitak ili je nesto vise? U pružanju odgovora na ta pitanja covjeku nazalost nimalo ne pomaze drustveno ozracje okuzeno hedonizmom i materijalizmom. Stovise ono svojim osnovnim nazorima prema covjeku samo odmaze i otezava put ka istini i pravom odgovoru na dilemu pred kojom se covjek nadje u toj situaciji. Naime danas svjedocimo laznom i prijetvornom velicanju tijela. Tijelo je svedeno na predmet zadovoljenja vlastitih nagona. Sam covjek postaje roba, on svoje tijelo promatra kao materijalni dio koji treba sto bolje iskoristiti za postizanje sto vece ugode, pri cemu njegova duhovna sfera biva potpuno potisnuta u drugi plan. Tako tijelo biva ponizeno i zapravo svedeno na cisto biolosku razinu. Covjeka se mora promatrati kao tijelo i dusu, to se dvoje u njemu duboko prozimaju i medjusobno oplemenjuju. Oni su neraskidivo srasceni jedno s drugim tako da kada se govori o covjeku misli se na covjeka kao dusu i tijelo. Ocito da je ljubav nesto dublje i da iziskuje rast u zrelosti i prociscavanje te ljubavi. Odgovor na spomenuti izazov krivog shvaćanja ljubavi iskljucivo kao tjelesnosti moze se smatrati prevladanim kada se postigne to jedinstvo duse i tijela. Covjek ljubi dusom i tijelom i samo na taj nacin ljubav postize svoju pravu velicinu. Ako se ljubav izmedju dvoje zadrzi samo na prvoj tjelesnoj privlacnosti tada je izlozena ozbiljnoj prijetnji da dozivi potpuni krah. Naime ljubav nije neobuzdano udovoljavanje nagonima jer uzitak dodje i prodje te se brzo uvidi da put k ljubavi nije puko pokoravanje nagonima. Premda je ljubav isprva oznacena pozudom kako vrijeme prolazi i kako se osobe u zreloj ljubavi vise upoznavaju sve ce se manja pozornost posvecivati sebi, misliti na sebe, a sve ce se vise traziti sreca drugoga, sve ce se vise brinuti za njega, biti cak spreman se zrtvovati za njega. Stovise, u najvisem stupnju ljubavi upravo je zrtva najuzvisenije ocitovanje ljubavi (mi vjernici pritom imamo Krista pred ocima kao najveci i najsvjetliji primjer takvog zrtvovanja). Ljubav dakle uključuje odricanje, ona je sebedarje i predanje i to uzajamno. Rast u ljubavi prema visim razinama sva je nepobitno usmjerena i trazi svoj konacni oblik u dva temeljna opredjeljenja: opredjeljujem se samo za tu osobu i opredjeljujem se za nju zauvijek. Ljubav nadilazi tako cisto ovozemnu dimenzije, ukljucujuci i vrijeme, i postaje ljubav zauvijek, vjecna ljubav. Ljubav je dakle predokus vjecnosti i slika beskraja. Ona nije trenutna opijenost vec je trajno izlazenje iz vlastitog ja, to je put ka oslobadjanju kroz sebedarje. Jer samo na taj nacin, darivajuci sebe covjek uistinu spoznaje i otkriva samoga sebe i u konacnici Boga.
