Naturaliter
subota, 21.01.2006.
Pustinja
Ponekad se plašim noci. Posebno kada sam sam kao veceras. Nekako navru emocije, zabavljaš se svojim mislima, a lijepo je rekla moja prijateljica: sam si sebi najgore drustvo. Ne znam, nekako se sve promijenilo. Nas smo dvoje sada kao dva umorna putnika, koji su se odjednom nasli usred nepregledne pustinje i sad su vec umorni od puta i gladni i zedni tragaju za oazom, a nje nigdje na vidiku. Daleko je to od onoga sto je bilo na pocetku, ali budimo realni, odrasli smo ljudi bilo je za pretpostaviti da nece uvijek biti tako. Ipak pitam se sada nije li se moglo vise uciniti da se ocuva taj pocetni zar kada se samo od ljubavi zivjelo. A koga drugo krivit vec sebe. Nisam li morao uloziti malo vise truda. Pa nece valjda to rasti samo od sebe, valja to njegovati. A sada, sada kao da nekako tapkamo u mraku, kao da smo klonuli... Sto mi je ciniti? Uh još i to s mamom, kako me to samo brine, ovo vrijeme mi je pomoglo više joj se približiti i sada više no ikada ju ne želim izgubiti, želim sve učiniti da ozdravi, iako... O Bože ne smijem ni misliti na to, toliko mi ona znaci. Ma sve sam izgubio... Jednom davno citao sam nekakav nazovimo to povijesni roman u kojem si je pisac (ma mogao bih se kladiti da je bio poljski pisac Henryk Sienkiewicz, a knjiga bi se zvala Daj mi svoje brige) dao masti na volju pa knjizevni predlozak temeljio na Ivanovom izvjescu o susretu Isusa s Nikodemom. Ne sjecam se svega ali dobro pamtim kako je Nikodemu valjda bila kci na samrti i tako imao je neke probleme koji su ga kao covjeka slamali, a Isus mu govori: Daj mi svoje brige! Ne boj se, prepusti sve te brige meni. Ne porucuje li to sada Isus i meni. A ja poput djecarca zaigranog na pjescanoj plazi zgrabio sam i cvrsto drzim te probleme poput nekih skoljaka i ne pustam ih i ne dam. Ne dam i ne dam. Opet, pomislim, pa toliko je trpio za nas sto cu ga ja jos muciti sa svojim problemima, pa da i za njih trpi. Ipak ako to zaista trazi od mene... Nista ne razumijem. Opet vidim da sve sto snaznije privijam k sebi te "skoljke" sve ih vise gubim. A to ne zelim. A kako da ucinim da ih dadnem njemu? I sto da ucinim? I sto mi je ciniti?
