subota, 23.10.2010.
Znanje
U gustoj šumi na neobičnom proplanku, imala je sova svoju nastambu. Budući da je znala jezike svih ptica, uporno je nastojala naučiti svoga sina sve te ptičje jezike. Mališan je bio nestašan i tvrdoglav. Najviše je volio provoditi vrijeme u igri sa vjevericama.
Mama sova imala je pune ruke posla u svom naumu jer ja za nju najvažnije bilo znanje. Sav trud mame sove bio je uzaludan jer je mališan bio previše razigran i malo je toga naučio zbog svoje igre.
I dođe dan zle kobi. Nevrijeme stade pripremati svoj bal od munja i gromova. Grom udari u stablo i rascijepa ga u komade a mama sova padne mrtva među granje.
Pokušavajući spasiti majku, ptić se zapetlja u granje iz kojeg se više nije mogao osloboditi. Tako sam i zarobljen, ostao je cijelu noć.
Ptice su letjele iznad šume ali nestašni mališan nije znao kako ih dozvati jer nije znao jezik tih ptica.
Dani su prolazili a njemu nitko nije pomogao jer životinje koje su slučajno prolazile nisu znale jezik sova.
Zbog neznanja, uginuo je zatrpan među granjem.
- 14:22 -
nedjelja, 03.10.2010.
Suncokret
Toga neobičnog ljeta, sunce je na poseban način zagrijavalo polja suncokreta prostrane i tople doline. Suncokreti su, kao očarani tom neizmjernom toplinom, neumorno razgovarali sa suncem koje je bilo ponosno u centru njihovog zanosa i ljubavi.
Poseban i najljepši u dolini, bio je suncokret čarobne zlatne boje koji je uživao najveću pažnju sunca.
Jednoga dana doleti neka crna vrana i ispriča suncokretu priču o ljepoti mora.
Te noći, sunce je spavalo,
a suncokret, razmišljajući o moru iz vranine priče, utone u san i usni more.
Nakon toga sna, sve više je razmšljao o moru i poželio da se okupa u njemu.
Vrana mu obeća da će ga odvesti na more ako joj da malo svojih sjemenki.
Iako ga je sunce upozoravalo da to ne čini, suncokret je dozvolio vrani da pojede par sjemenki s njegova lica.
Vrana odleti i obeća da će doći po suncokret.
Sljedeći dan vrana se vrati i kaže suncokretu da je put do mora malo duži i da treba još malo sjemenki da prikupi snagu za let. Suncokret mu ponovo dozvoli da pojede nekoliko sjemenki iako se sunce glasno protivilo i pokušavalo uvjeriti suncokret da to ne čini. Vrana ponovo odleti i obeća da će se vratiti.
Sutradan se opet vrati i kaže suncokretu da je malo prehlađena i da su njene sjemenke ljekovite pa se treba još malo nahraniti. Sada je suncokret već izgubio svoju nekadašnju ljepotu ali dopusti vrani da se ponovo nahrani jer je ta čežnja za morem bila prevelika. Na kraju, sunce se skrilo iza oblaka dugo vremena jer je suncokret iznevjerio njegovu ljubav.
Suncokret je zauvijek uvenuo od tuge za izgubljenom ljepotom s kojom je platio neostvarenu želju jer se lažljiva vrana nikada nije vratila.
- 14:46 -
petak, 16.07.2010.
PTICA I MORE
Na stijenama, pored mora, skupljale su se ptice.Letjele su u jatu preko mora i preko planina i često slijetale na stijene morske obale.Među njima bila je prekrasna ptica posebne ljepote ali i posebne ćudi.Stalno je sanjala da se jednoga dana vine iznad granica i upozna zvijezde.I kad je u svojoj osami najviše utonula u čežnju, iznenada odluči i odleti na zvijezdu. Na zvijezdi je bila sama pa je pokušala razgovarati s njom ali zvijezda je svaki puta odgovarala bljeskom. Pokušala je razgovarati s mjesecom ali on se samo ponekad okrenuo i promijenio oblik.Kada je ptica shvatila koliko je usamljena, vratila se do stijena na kojima je ostavila svoje jato ali tamo nikoga više nije bilo, samo puste stijene. Tada joj se obrati more:"Prekrasna ptico što gledaš u visine, spusti pogled i pogledaj moju ljubav prema tebi. Pogledaj moju tugu zbog tvoje tuge i moju radost zbog tvoje sreće. !"Tada ptica shvati koliko je izgubila vremena gledajući u visine i lutajući iznad neba u potrazi za nečim što ne postoji. Ono čemu je težila, bilo je pored nje a ona to nije nikada prije vidjela. Ipak, bila je sretna jer sad je imala more s kojim je zauvijek ostala u vječnom prijateljstvu i druženju.
- 13:14 -
srijeda, 14.07.2010.
RATNICI
U brdima Američke prerije, Indijansko pleme Ind podiglo je svoje nastambe od kože bizona.
Poglavica Leteći Konj imao je sina imena Mala Vrana. Mala Vrana je bio član vijeća ratnika koje je donosilo odluke o tome koji su mladići dovoljno hrabri da bi postali ratnici. Sivi Vuk i Brzi Konj bili su mladi Indijanci koji su se nadali da će uskoro biti primljeni u vijeće ratnika.
U lovu na bizone, svaki je ulovio bizona ali Mala Vrana zatraži od mladića da njemu predaju svoj ulov. U nadi da će tako pridobiti simpatije sina poglavice, Sivi Vuk odmah učini tako i preda mu svoj plijen. Brzi konj drsko odbije ali mu Mala Vrana otme bizona uz pomoć Sivog Vuka.
Kad su slijedeći put otišli u lov, Mala Vrana naredi mladićima da odu loviti životinje na sveto jezero Hil na kojem je lov bio zabranjen jer su Indijanci vjerovali da su tamo sva bića sveta. Sivi Vuk se, ponovo, pokori i ulovi zeca za Malu Vranu. Brzi Konj odbije prekršiti sveti zakon Indijanaca.
Kada je došao dan odluke, sastalo se vijeće ratnika i Mala Vrana je pred poglavicom morao donijeti odluku.
« Sivi Vuk je bio poslušan i pokoran. Sve moje naredbe je izvršio bez prigovaranja. Brzi Konj je bio neposlušan i drzak i ni jednu naredbu nije izvršio!» rekao je pred svima Mala Vrana.
Tada se poglavica zamisli i zatraži od Male Vrane da ispriča cijelu priču.
Kada je Mala Vrana sve ispričao, poglavica reče:
« Sivi Vuk je bio poslušan a Brzi Konj pravedan.
Samo pravedan ratnik može biti pobjednik!»
- 06:44 -
ponedjeljak, 12.07.2010.
BISERI
U dubokom, tropskom moru, šarolik je i raskošan svijet riba i morskih bića. Ribe svih vrsta i boja lelulaju između morskih stijena dok na samom dnu preklapaju svoje kućice školjke koje često čuvaju prelijepi biser. Ima tu i morskih zvijezda, ježića i pokoji morski konjic.
Jedna lijepa, tropska riba, koloritnih boja bila je drugačije ćudi od ostalih jer je stalno vrebala priliku kako bi pokupila biser kad bi neka školjka otvorila svoju kućicu.
Bisere je spremala u svoje skrovište među stijenama. Kada su školjke shvatile da im riba krade bisere, odlučile su dobro paziti. Brzo bi zatvorile svoju školjku svaki puta kada bi je ugledale. Zato se riba uputi u potragu za blagom u udaljenije morske krajeve. Na putu je srela jato srdela i krenula za njima nebi li je one odvele u kraj gdje ima više bisera.
Kada je ribar bacio mrežu na srdele, među njima se našla i tropska ribica. Zarobljena u ribarskoj mreži, sada bi za slobodu
dala sve svoje bisere. U tom očaju svi biseri postali su joj potpuno nevažni.
Kada je ribar primijetio tako neobičnu ribicu, uzeo ju je u ruku da je bolje pogleda a ona se od straha otrgnula iz njegove ruke.
Na njenu sreću, upala je u more i tako se spasila.
Vratila se u svoj zavičaj i više nikada nije školjkama otimala bisere.
- 21:57 -
petak, 02.07.2010.
Leopardica
U divljini neke savane izrasla je prekrasna leopardica.Što je više rasla, ostale životinje su sve više bježale od nje jer su se bojale njene veličine.Ona je postala tužna jer je mislila da inije lijepa da je nitko zbog toga ne voli.
Jednoga dana odluči potražiti drugi svijet i krene na put.Kada je stigla do predgrađa obližnjeg grada, prikrala se tiho i potajno gledala djecu kako se igraju sa malom, bijelom mačkom.Bila je očajna i osjećala se sve tužnija u čežnji da se i s njom netko igra i da je pomiluje.Objesila je lice od tuge i krenula dalje, zamišljena.Odjednom, zbunjena od tuge, nađe se u mreži lovca koji je proda u zoološki vrt.
Prekrasna leopardica sada živi u zoološkom vrtu, svi joj se dive, gledaju je i pričaju s njom. Sada zna koliko je prekrasna ali zna i koliko je prekrasna bila sloboda koju je izgubila zbog svoje zablude.
- 13:01 -
nedjelja, 27.06.2010.
MI DJECA
Kad smo bili djeca plesali smo po oblacima
i nebo nam je bilo utočište.
Kad smo bili djeca pokrivali smo se pokrivačem od tratinčica
i svijet nam je bio kristalna špekula.
Kad smo bili djeca putovali smo u legende
i razgovarali sa pticama.
Kad smo bili djeca vjerovali smo čarobnjacima
i lutali ispod morske površine.
Mi.
Mi već odavno nismo djeca i čarolija je nestala.
Mi već odavno nismo djeca i oko nas nema tratinčica.
Mi već odavno nismo djeca i ptice nas zaobilaze.
Mi već odavno nismo djeca i oblacima smo teški.
U nestajanju bajke upoznali smo sebe
i sjedinjeni iskustvom i osnaženi ljubavlju
idemo ka vlastitom nestajanju.
Naly
- 10:36 -
utorak, 15.06.2010.
U DREKU
Sjećam se leptirice na stropu stana u kojem smo živjeli sa bakom i djedom. Mama mi je rekla da je taj leptir moja teta. Gledala sam je s čežnjom kako se izbezumljeno vrti oko stropne svjetiljke Željela sam da čarolija prestane i da se umjesto te leptirice stvori ispred mane moja teta, da ponovo u njenom krilu osjetim ljubav koju je uvijek imala za mene kada bih ostala kod nje, na selu.
Prigovarali su mi da previše fantaziram i previše vjerujem u čarolije, kada sam se kao dijete povlačila u osamu i maštu. Veliko dvorište i vrt, iza kuće moje tete, na selu, bilo je idealno mjesto za fantazije. Veranje po drveću i sjedenje na stablima u očekivanju kauboja sa Divljeg zapada, ratovanje sa pijetlom koji svima skakao za vrat, uništavanje osinjaka iz kojeg se kao ratni invalid izvukla jedna osa i podmuklo me ubola ili preturanje po kukuruzu u čardaku, samo je dio mojih fantastičnih pustolovina. Tamo gdje sam uništila osinjak, bio je jedan primitivni, seljački zahod. Samo dva drvena stuba, zabodena u zemlju i preko njih obična, drvena daska a iza toga iskopana rupa puna ljudskih fekalija i dreka. Kako sam bila premalena, morala sam skakati da bih sjela na tu dasku. Nekoliko puta sam zamahnula stražnjicom prema dasci i nije išlo. Daska je bila previsoko za moju visinu. Uhvatila sam zalet i uspješno se prevrnula preko daske, uronivši leđima u sav taj drek. Utapala sam se u dreku i vikala iz sveg glasa. Kad su me izvukli, mama i teta su me kupale satima a onda istresle na mene svu toaletnu vodu koju su imali u kući.
I danas, kada upadnem u neki problem, pomislim kako me onda nisu dobro oprali od dreka. Tada još nisam znala, da u životu ima i onog dreka iz kojeg se nikad ne može izaći.
- 06:17 -
