Toga neobičnog ljeta, sunce je na poseban način zagrijavalo polja suncokreta prostrane i tople doline. Suncokreti su, kao očarani tom neizmjernom toplinom, neumorno razgovarali sa suncem koje je bilo ponosno u centru njihovog zanosa i ljubavi.
Poseban i najljepši u dolini, bio je suncokret čarobne zlatne boje koji je uživao najveću pažnju sunca.
Jednoga dana doleti neka crna vrana i ispriča suncokretu priču o ljepoti mora.
Te noći, sunce je spavalo,
a suncokret, razmišljajući o moru iz vranine priče, utone u san i usni more.
Nakon toga sna, sve više je razmšljao o moru i poželio da se okupa u njemu.
Vrana mu obeća da će ga odvesti na more ako joj da malo svojih sjemenki.
Iako ga je sunce upozoravalo da to ne čini, suncokret je dozvolio vrani da pojede par sjemenki s njegova lica.
Vrana odleti i obeća da će doći po suncokret.
Sljedeći dan vrana se vrati i kaže suncokretu da je put do mora malo duži i da treba još malo sjemenki da prikupi snagu za let. Suncokret mu ponovo dozvoli da pojede nekoliko sjemenki iako se sunce glasno protivilo i pokušavalo uvjeriti suncokret da to ne čini. Vrana ponovo odleti i obeća da će se vratiti.
Sutradan se opet vrati i kaže suncokretu da je malo prehlađena i da su njene sjemenke ljekovite pa se treba još malo nahraniti. Sada je suncokret već izgubio svoju nekadašnju ljepotu ali dopusti vrani da se ponovo nahrani jer je ta čežnja za morem bila prevelika. Na kraju, sunce se skrilo iza oblaka dugo vremena jer je suncokret iznevjerio njegovu ljubav.
Suncokret je zauvijek uvenuo od tuge za izgubljenom ljepotom s kojom je platio neostvarenu želju jer se lažljiva vrana nikada nije vratila.
Post je objavljen 03.10.2010. u 14:46 sati.