Sjećam se leptirice na stropu stana u kojem smo živjeli sa bakom i djedom. Mama mi je rekla da je taj leptir moja teta. Gledala sam je s čežnjom kako se izbezumljeno vrti oko stropne svjetiljke Željela sam da čarolija prestane i da se umjesto te leptirice stvori ispred mane moja teta, da ponovo u njenom krilu osjetim ljubav koju je uvijek imala za mene kada bih ostala kod nje, na selu.
Prigovarali su mi da previše fantaziram i previše vjerujem u čarolije, kada sam se kao dijete povlačila u osamu i maštu. Veliko dvorište i vrt, iza kuće moje tete, na selu, bilo je idealno mjesto za fantazije. Veranje po drveću i sjedenje na stablima u očekivanju kauboja sa Divljeg zapada, ratovanje sa pijetlom koji svima skakao za vrat, uništavanje osinjaka iz kojeg se kao ratni invalid izvukla jedna osa i podmuklo me ubola ili preturanje po kukuruzu u čardaku, samo je dio mojih fantastičnih pustolovina. Tamo gdje sam uništila osinjak, bio je jedan primitivni, seljački zahod. Samo dva drvena stuba, zabodena u zemlju i preko njih obična, drvena daska a iza toga iskopana rupa puna ljudskih fekalija i dreka. Kako sam bila premalena, morala sam skakati da bih sjela na tu dasku. Nekoliko puta sam zamahnula stražnjicom prema dasci i nije išlo. Daska je bila previsoko za moju visinu. Uhvatila sam zalet i uspješno se prevrnula preko daske, uronivši leđima u sav taj drek. Utapala sam se u dreku i vikala iz sveg glasa. Kad su me izvukli, mama i teta su me kupale satima a onda istresle na mene svu toaletnu vodu koju su imali u kući.
I danas, kada upadnem u neki problem, pomislim kako me onda nisu dobro oprali od dreka. Tada još nisam znala, da u životu ima i onog dreka iz kojeg se nikad ne može izaći.
Post je objavljen 15.06.2010. u 06:17 sati.