i mjesec i sunce

I tak.
Zagreb-Sarajevo-Čakovec.
Jučer smo se vratili iz Sarajeva,
danas smo odradili Čakovec
i upravo se vozimo doma.
Važno je da ima posla.:D

Sarajevo mi je tužan grad........
Tamo žive duhovi ratnih stradalnika.
Tjeraju suze na oči
parkovi puni kamenih stupića,
muslimanskih grobova,
među kojima se djeca igraju.
Pa onaj spomenik ocu
koji naivno i u dobroj vjeri
doziva vlastitog sina da se preda
jer su srbi obećali poštediti stanovništvo Srebrenice
pa obojica završe u jami s ostalima.
Pa rupe od granata obojane bojama...
boje su sklone izbljediti
ali ,časna mi riječ,
duh užasa i dalje lebdi nad tim rupama.
Nikad neću zaboraviti
oči pune straha i smrti
i lica ispijena od siromaštva
i kako su se za nas našminkale i dotjerale
sarajevske kolegice i sarajevski kolege
koji su nas dočekali
prilikom našeg poslovnog posjeta
tik po završetku rata.
Još je bio aerodrom pod vojskom,
koridori za prolaz od vreća pijeska
kao zaštita od snajperista
i pancirke za sve.
Šminka kao pokušaj zaborava,
šminka kao nada.
Ništa se nije dalo pokriti......
Tako, za mene,
Sarajevo i danas nosi šminku
koja ništa ne pokriva.

Lijepo smo putovali,
čas kiša,
čas sunce.
Puno poklona za majčin dan.:))
Pjesma, čestitka, slika
čokoladni bomboni, naušnice!,
nije me bilo i odmah se stvar otme kontroli.

Kemoterapija u tijeku.
Suprug me straši
svojim poluinformacijama
o nuspojavama.
Bole stopala.
Ali koliko u stvari bole,
nikad nisam sigurna
taji li mi da me poštedi.

Dijete lježe u krevet.
Pred san, zaplače.
'Mamice, što ću ja bez tebe
kad ti umreš?'
Plače zapravo.
O Isuse, što je u stvari u njezinoj glavi?
Nikakva tumačenja i mudrolije ne pomažu.
Pomogne priča da ja namjeravam
živjeti do stodvadesete.
Ona će tada imati skoro devedeset.
Biti će i sama stara baba
(tu se već pomalo smijucka)
i morat će mi donositi tortu
jer neću više imati zube.
Planiram jesti samo slatko.
Ona odahnjuje i pada u san.

I još jedno šminkanje koje ne pokriva puno.....

Neka, neka....
jednom možda saznamo
i odgovor na to famozno 'zašto'.