I tako sjedim ja dosta povenulo u vrtu u kojem sve živi i daje dvjesto posto od sebe.
Gledam, vidim, ali ne mogu uhvatiti. Bujnost, radost, sočnost, bogststvo. Gledam i vidim, ali kao da je neka koprena između mene i svijeta. Brani mi da djelujem sada, da sudjelujem. Moram čekati da ......se skuha u meni. Muza je na pauzi za čaj. EDIT; jedna probna |