Par ideja usput, uz prošle postove....
Postoji dosta literature koja bilježi ljudska iskustva prilikom umiranja i povratka natrag u tijelo. Napuštanja tijela i doživljaja sa rubnog područja (više ne ovdje ,još ne tamo). Najveći broj onih koji su to iskusili pričaju o susretu sa Svjetlosnim bićem (neki kažu Bogom, neki Isusom, ili kojim god imenom da su naučili zvati Vrhovno biće, što god mislili da Ono je) i pogledu na cjelokupni život, 'životnom filmu' koji se odvrti pred njima. Procjeni svega doživljenoga. Doslovnoj rekapitulaciji svih događaja, osoba, postupaka, osjećaja koje je dotična osoba srela i iskusila u životu. Ništa nije preskočeno, ništa ne može biti skriveno. Pa ipak, ono na čemu se osoba koja rekapitulira zadrži, odnosno ono na što biva upućena kao najvažniju stavku u tom događaju zvanom 'njezi život' jesu odnosi. Svi odnosi sa drugim ljudima, koji god to ljudi bili i kakve god okolnosti u životu bile. Biva dan naglasak na to kako smo učinili da se drugi osjećaju . (Neki doslovce kažu kako nema interesa za informacije poput onih kojoj su religiji pripadali i kojim imenom su nazivali Boga) Jesmo li koga pogurali naprijed, jesmo li koga povukli natrag...i sve između. U tom smislu gledam na tekst iz prošlog posta, na yogu srca i na jedinstvo života. Whitwell kaže kako je , uz čovjekov dah, najbitniji čovjekov guru upravo njegov partner. Ja bih otišla nijansu dalje i rekla da je najbitniji čovjekov guru upravo bilo koji čovjek s kojim taj čas ima neki odnos. Čovjek s kojim ima odnos sada. Bitno je kakvu energiju u drugoj osobi nađemo, kakvu podstičemo, kakvu probudimo, što je ono što mu damo i kažemo 'šalji dalje'. Nadalje, koja je poruka koju druga osoba nama nosi, kakvu lekciju nas ona uči. Baš svaka osoba ima učenje za nas, neki šalabahter barem, a najviše one koje nam najjače pale lampice :))) Računa se samo energetska mreža koju stvaramo svojim odnosima. Jer, ništa materijalno ionako ne ostaje i nije važno. Jedini način da doživimo svijet ljubavi je da ga sami kreiramo i omogućimo. |