SAMO ZA MENE

Tužno...

Bio sam daleko od svega stvarnog, sanjao sam krvave doline
Bio sam tako blizu i bojao se svačije blizine…
Srušio sam molitvu s neba da ne uspije doletjeti
U kostima osjetio bol, osjetio da mi život prijeti…

A u venama jeza…
Gmiže po meni
Tražim slučajne prolaznike
U svojoj tamnoj sjeni…

U delirijumu molitava ja tražim onu pravu
Sanjam krvave doline u maglovitom zaboravu…

I riječi tako teške…
Tako pune moje osobnosti
U čežnji za nečim
Jačim od starosti…

Što je potrebo da ostvari se sreća ,suze krv i znoj čine se premalo
Sreća u očima preslabo je zasjala, da bi pokazao da mi je stalo…

I sad ležim prekriven lišćem i mislima
U zaboravu tražim smisao rimama
Što jednom postadoše trag u tihoj noći
Gdje mjesec bijaše izložen hladnoći…

Virim iz sebe ,gledam u prošlost
Gledam oko sebe i molim život za oprost
Što upropasti ga jednim korakom ,jednim pogledom
Čeznem za ljubavi obavijenom zorom…

Ali iz misli se ne rađa stvarnost
Rađaju se samo iluzije
Crne vrane pojele su sadašnjost
Pojele su ono što me grije…

Sada više važno nije
Što je bilo nekad davno ,prije
Sad magla pred očima budućnost mi gata
U mom životu bez ključa su bila sva vrata…

Dan...

18.05.2002
Dan koji mi je zauvijek urezan u sjećanje i koji znam da će vječno imati jedno od najvrjednijih mjesta u mojim uspomenama.
Usudio bi se reći: Najbolji dan u mom životu!
Naime ,tog lijepog proljetnog ,sunčanog dana ,život kao da nije mogao biti bolji. Bilo je natjecanje u Streetbasketu. Ivan ,Juky i ja smo samo govorili o tome kako ćemo se prijaviti ali ništa nismo organizirali. Došli smo tamo gledati, ali u svakom je od nas bila nada da ćemo se prijaviti i zaigrati. Poslije malo promatranja odlučili smo se prijaviti i natjecanje je počelo.
Natjecanje je trajalo cijeli dan, a mi smo nizali pobjedu za pobjedom. Bilo je iscrpljujuće. Na vrućini cijeli dan igrati nije bilo nimalo jednostavno. Na nekim utakmicama nije ni bilo gledatelja jer je bilo prevruće. No mi smo sve pobjeđivali i ušli smo u finale koje je bilo zakazano za oko 8 sati navečer. U finalu su nas čekali ekipa 14 palmi (mi smo se zvali Bubni-dan danas još uvijek ne znam što to znači) i finale je počelo. Gledatelja je bilo previše i mi smo igrali pod tremom a to je uskoro pokazao i rezultat. 15:6 gubili smo i već smo bili pomireni sa sudbinom .U nastavku je bilo 20:9 (svi koji ne znaju ,igra se do 21).
Tada je počelo nešto čemu se nitko od prisutnih nije nadao. Na Jukiju je napravljen faul i imao je slobodno bacanje. Pogodio je. Rezultat: 20:10.
Odmah nakon toga Juky je napravio faul i 14 palmi su imali šansu za pobjedu. Inače ,da Juky nije napravio taj faul oni bi lagano položili loptu u koš i bilo bi gotovo (Hvala ,Juky).
Dečko se pripremio na šut , a ja sam molio sve Svete osobe koje su postojale da promaši i……
Promašio je!!!
Uzeli smo loptu i ja sam zabio koš polaganjem. Nakon toga Ivan je pogodio tricu od table i rezultat je bio 20:13. Još uvijek nedostižno.
Nakon toga Juky je pogodio još jednu tricu i imao jedno lijepo polaganje.
Rezultat: 20:16. Nakon toga ja sam preko ruke pogodio tricu. Odmah nakon toga pogodio sam još jednu. 20:20!!!!!! Publika je podivljala. Stigli smo ih nakon tolikog zaostatka.
Nakon toga ja gubim loptu i oni postižu koš. 21:20. Fali im još samo jedan.
Presjekli smo jednu loptu ,Juky mi je dobacio i ja sam pogodio još jednu tricu.
22:21 za nas!!!!!
Nakon toga na meni je napravljen faul i imao sam slobodno za pobjedu.
Juky mi je prišao ,povukao me za kosu i rekao:''Bolje ti je da pogodiš ovo''!
Publika je utihnula, ja se pripremam za šut.
Šutiram ,lopta udara od prvi obruč, odbija se od tablu i ulazi u koš.
Pobijedili smo ,PRVI SMO!!!!
Juky me je podigao…
Svi su nas počeli grliti. Koji osjećaj!!!!
Stvarno smo taj dan bili nabrijani i nitko nas nije mogao zaustaviti.
Ivan, Juky i ja… Ekipa za pamćenje ,dan za pamćenje…
Kad bi još samo jednom to proživio ,to navijanje ,taj osjećaj…
Neponovljivo…
Pozdrav…

Neshvaćen

Kroz godine sam mijenjao puno frizura i bilo je stvarno svakakvih, ali nikad kao posljednje dvije godine nisam ''diskriminiran'' zbog moje frizure.
''Kad ćeš šišat taj grm?'' ili ''Daj se počešljaj'' postale su mi uobičajene fraze kojima su se služili svi koji me poznaju.
Ali ,to me nije previše smetalo. Furao sam svoju nabrijanu frizuru koja je doslovno bila izvan konkurencije.
Ja bi svoju frizuru opisao kao pobjednika našeg prvog reality showa:
Marina Tironija. Na prva dva tri pogleda zvuči zanimljivo ali nakon toga shvatiš da je pun istih fora i da je u biti ,dosadan za popizdit.
Tako je i meni moja kosa izgledala zanimljivo neko vrijeme ,nakon toga mi više i nije bila tako zanimljiva...
Pokušavao sam ja to i češljati ,ali nije baš išlo. Ja češljam na jednu stranu ,ona ide na drugu.
Čudno je što još nisam upoznao čovjeka sa sličnom vrstom kose(to je nekakav spoj žbunja i bodljikave žice) ali nema veze. Bar sam po nečem jedinstven.
No ,dugo sam vremena mislio da mi je frizura u redu pa sam je još malo pustio. Onda sam opet dugo vremena mislio da mi je frizura OK.
I onda sam se vidio na slici(sad slijedi nekakva stravična mjuza iz nekog hororca) i shvatio:
Ja sam čovjek-tulipan.
Glava mi izgleda triput veća nego što je a preparate koje koristim(gel ,lak ili već nešto) moja kosa proguta kao crna rupa.
Shvatio sam da nešto moram poduzeti.
Ošišao sam se...
I sad je kosa mirna dok ponovno ne naraste...(Ne budi lava dok spava)

Do idućeg javljanja ostanite mi dobri uz pitanje:

Zašto ,dovraga sam napisao ovaj post...?!!!!!!!!

Želja

ONA je rekla da još ništa o njoj nisam napisao na svom nabrijanom blogu.E bome ću sad!!!!
Nadam se da će ti se svidjeti


Srce je nekako pusto i hladno kad nisi kraj mene
Osjećaji kao da tada nisu pravi
Naviru mi sjećanja i uspomene
U ovoj mojoj zaljubljenoj glavi...
A sve je to zbog tebe ,zlato moje
Poslat ću na oblacima stihove da te osvoje
jer što ću ja bez tebe kad si mi sve na svijetu
kad pred očima vidim samo tvoju sliku svetu...
Svaki put kad odemo ,kad se rastanemo
Ja bezbroj puta pogledam za tobom
Jer nikad mi te nije dosta
Prva si i zadnja misao u danu mom
Od jutra pa do mraka
Tvoje lice mene prati
I onako bez straha
U život me povrati
Eto ,sad si čula što moje srce govori
Znaj da uvijek će tako biti
Nikad neću dati tvom oku da suzu stvori
I uvijek ću te istim žarom ljubiti...

Eto ti sad!!!!

Pun snage...

Čovjek sam bez samopoštovanja i bez trunke samopouzdanja. Ali danas sam napravio jednu od malobrojnih stvari u životu koja mi je podigla samopouzdanje , makar to bilo i na nekoliko dana , sati…
Na hrvanju smo imali testiranja i testirali smo snagu nogu. Bio je neki aparat ,nekakav uređaj na koji je trebalo stati i na leđa staviti nekakve remene i onda povući iz sve snage(kako ja to zorno opisujem).
Došao je na mene red…
Povukao sam koliko sam god mogao i rezultat je bio 4600. Nemam pojma kakva je to mjera ,ali znam da do tad u grupi nitko nije toliko napravio.
Bio sam sretan i jaaaako ponosan.
Do kraja me nitko nije prestigao. Nitko nije ni prešao 4000.Samo ja….
Znam da zvučim arogantno ,ali svi koji me poznaju znaju da nije tako ,da je daleko od toga…

Samo želim reći da sam ponosan na sebe i….
Eto…

Pozdrav!!!

Naučeno...

U ovih mojih 20 godina postojanja definitivno sam naučio dvije stvari:
Nikad ne reci nikad
i
Dobrotom se hrani duša.

Mislim da sam to dobro usvojio.
Kad sam bio mlađi govorio sam da se nikad neću napiti… Dok me jednog lijepog dana ili točnije večeri prijatelji nisu doslovno donesli kući. Mislim da jedini organ koji je tada radio na mom tijelu su bila moja usta jer sam ipak nešto uspijevao mrmljati. Je da nije imalo značenja ,ali ipak se broji kao organ koji je donekle bio u funkciji.
Tu sam naučio ovu prvu stvar..Bome sam je dobro naučio…

Druga…
Vjerujem da je dobro djelo dobro samo u slučaju kad ništa ne tražite zauzvrat (kako plemenito!!!!).
Ali ozbiljno ,stvarno tako mislim.
Najjednostavniji je primjer kad se nekom ustaneš u tramvaju. Kasnije se nekako dobro osjećate. Osim ako vas ne bole noge pa ste se morali nekom ustati…

Zato djeco ,budite dobri i plemeniti. I nikad ne recite nikad…

Pozdrav od prehlađenog purgera

Dođoh ja u Zg...
Damn!!!!!!
Nema veze.
Imam nekoliko frustracija koje nemaju veze s vezom ali moram zadovoljiti svoj ego misleći da sam uvijek u pravu!
Zašto cure vole ići u naše ''elitne kafiće'', a to su ''Euro'' i ''Sport'' ,naravno?!
Jeste primjetili kako ni jedna cura koja dođe u jedan od ta dva kafića nikad nije (ne daj Bože) u trenerci.
Prije najobičnijeg izlaska one se šminkaju ,oblače najfinije krpice ,po mogućnosti što oskudnije(gdje je nestala čednost) i u kafiću najmanje tri puta idu na WC da ih svi dobro promotre.
No ,to nije sve. Jedan od mnogih razloga je taj što su ti kafići relativno maleni tako da nema šanse da ih netko ne primjeti ,a curama su pogledi ono čime hrane svoj ego(nemojte to nijekati).
NIJEKATI-koja glupa riječ!!!
Ah ,cure su valjda takve i tu se ništa ne može.
Svi znaju da je Eva prva ubrala jabuku s drveta...
No ,to je samo moja teorija kojom želim ispucati svoju nagomilanu negativnu energiju ,koje ,hvala na pitanju ,ima i previše.
Nemam pojma čemu ovaj post ,samo znam da ga piše moj alter ego Sebastian kojemu nikad ništa nije dovoljno i s ničim nije zadovoljan.
Koja je to sirovina…!!!

Eto ,za prvi put poslije praznika to bi bilo dovoljno

Pozdrav od nesuđenog košarkaša