SAMO ZA MENE

nedjelja, 20.02.2005.

...

Posljednjih dana nemam ni teme ni inspiracije da bi napisao nešto što ne bi požalio, pa sam se odlučio drugačije izraziti. Vi koji čitate, nadam se da vam se sviđa. Pa krenimo…

Beznadno…

Smrznuto cvijeće i vosak svijeće
Uzdah i pogled u vlastiti dah…
Svakim izdahom sve bljeđi
Svakim uzdahom zrak je rjeđi…

I čekam…u kutu sobe..
Zaleđen u vremenu
Ne osjećam tijelo
Ali osjećam smrt na tjemenu…

Gladan sam ljubavi…

Čudne misli u glavi
Paranoično sjedim i čekam smrt…
Soba se pretvara u vrt…
Pun boja i cvijeća čiji mirisi zavode moja osjetila….
Tad pomislih da me se smrt nije sjetila…

Ostao sam sam…

Pjesnik

Pjesnik, umoran, svladava ga san
Proživio je još jedan težak i sumoran dan…
Zna on to i osjeća
Svojih se pogrešaka uvijek prisjeća…
Soba je u mraku
Ali ipak je nešto u zraku
Mirni plamen i miris svijeće
Drže ga budnim pa zaspat neće…
Olovnim pokretima ruka sluša naredbe
Slijedi slova kao vojnici generala usred borbe
Piše oproštajnu pjesmu, samo joj on značenje zna
Zadnji stih dovršio nije, to je na Bogu da dozna…
A on će večeras k njemu, vidi da je tako
Ali olovku još ne ispušta lako
Zna da je rat izgubio, ali ovu bitku neće
Drži ga živim onaj plamen svijeće
U njemu vidi cijeli život svoj
I suze i smjeh, i pjesama bezbroj…
Riječi su njegovi pali vojnici
Kojima izriče počast u zadnjoj bitci…
Gasi se plamen, a pjesnik u riječi tone
Već čuje da mu zvona glasno zvone
Tone, ali smrti se pjesnik ne boji
Olovka je njegovo oruđe što u ruci čvrsto stoji…

Bez naslova…

Topli uzdasi na jastucima sjećanja
Ostali su zarobljeni
Dok vraćam se u prošlost
Dok se vraćam svojoj sjeni…

Oni osjećaji vrijedni
Do kojih mi je stalo
Više ne postoje
Srce ih je ukralo…

A oči krvave od suza
Oči tako tužne i snene
Nisu znale što je ljubav
Nisu znale da svaki cvijet kad-tad uvene …

I sad suza više nema
Vjetar duše ih je osušio
Ne puše više
Jer zna da je mojoj duši nemir pružio…

Otad je duša suha kao pustinja
Kad nema suza da je natope
Prizivam tvoje oči
Da se u mojima rastope…

Rijeke…

Svaka rijeka svoje snove ima
Svaka rijeka svoje uspomene nosi
Za mene nema lijeka
Ni u čistoj jutarnjoj rosi…

Samo težak, gorak okus
I milijun pitanja…
Pogled prema nebu
U milijun beskorisnih svitanja…

A nove rijeke teku
I odavno prekrile su moju rijeku
U prošlost je potopile
Neke druge strašne sile..

Mutne su te rijeke druge
Nad njima umiru sve duge
Samo hladni povjetarac i miris smrti
I jedna uspomena što se po glavi vrti…
Uspomena na život, kratak, ali slobodan
Gdje rađanje bio je svaki novi dan…

Stari ribar

Stari ribar mrežu plete
Boli svoje u more sprema
Rijetko ga se ljudi sjete
Njega kao da više i nema…
Samo tihi valovi i hrabri povjetarac
Podsjete da postojao je starac
Koji volio je more kao dušu svoju
Volio je more i njegovu plavu boju..
A mreže sad nitko više ne plete
Sva su rasparane
Kraj njih se igralo malo dijete
Koje starcu otvori stare rane
I vrati ga u dane
Kad mislio je da ima svijet na dlanu
A izgubio je sve u jednom danu
More koje je volio tako
Uzelo mu je sve tako lako
I ljubav i život
Sve je nestalo u jednoj sekundi…
Očiju njenih uvijek će se sjećati
Zbog mora će se uvijek u prošlost vraćati
Rane njegove nikad zacijelit neće
One će do smrti bivati sve veće…

Generacija…

Bit ću iskren, bez trunke laži
Srednjoškolski život od ovog mi je draži
Volim ovo što radim i sve
Ali tamo mi je bilo super od godine prve…

Društvo mi fali, fale mi sati
Na kojima sam smišljao načine
Kako da se vrijeme skrati…

Fale mi odmori, veliki i mali
Volio bi kad bi svi satovi stali
Onaj dan kad smo svi plakali…

Sva moja generacija voljet će pjesmu ovu
I nek se zna, napisao bi i novu
Da znam da ću opet s njima biti
Da neću kao sada, suze liti…

Fali mi zima i dolasci u školu
Fali mi sendvić na velikom odmoru
Fale mi stolice, klupe
Fale mi čak i ocjene glupe
Sve bi dao samo da se tamo vratim
Da si školski sat još jednom skratim…

- 10:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 16.02.2005.

Život...

Na crtežu života, ja sam samo gruba skica, bez isklesanih linija, bez sjajnih očiju, bez bora na kojima se lako broje godine…
Nedefinirana sam osoba, bez čvrstih uvjerenja, bez svojega osobnog identiteta…
Ne usudim se reći da sam zreo kad to jednostavno nije istina. Nekako mi se prebrzo dogodio ovaj prijelaz iz djetinjstva u svijet odraslih, toliko brzo da se još uvijek smatram djetetom…
Teške misli odjednom doplivale do mene, a stijenu koju nosi ime ''odrasla osoba'' ponekad je teško nositi na leđima…
Katkad mi ponestane daha ,katkad hodam ulicama straha koje se nadviju nad mene poput tužnih grana…
Ali nikada, ni jednom, ni ne pomišljam da posustanem! Život je daleko jači od mene i još nisam spreman da se hrvam s njim na načine koje on odredi, ali i najveći se protivnik da pobijediti ako srce zna što želi i ako se ne posustaje.
Ode ja u patetične vode svojih misli koje plove koritom mog identiteta.
Ali, to je tako. Katkad ne razumijem ljude koji se žele ubiti, a katkad ih potpuno razumijem.
Ali da je život lakši od niti kojima je satkan ,koji bi cilj života bio?!
Da li bi se mogli prepoznati kao individualci ili bi bili kao obično krdo stoke?!
Aristotel veli da je čovjek jedina uspravna životinja, i mislim da nas je dobro pročitao. Naravno ,njegova misao se temelji na evolucijskom faktoru ,ali nije bio daleko ni od ovog, psihičkog faktora..
Kud ovaj tekst ide, ja mu ne znam puta..
Katkad pokušavam biti originalan ali mi ne ide, pa ću jednostavno postaviti pitanje:
Koji je smisao života?
Mislim da nema ultimativnog smisla života. Čovjek mora imati nekoliko smislova života jer u raznim fazama postojanja činioci koji određuju život kao takav nisu isti ,i prema tome ne možemo se cijeli život voditi po jednom smislu. Ili možemo…
Ajme ,što ja znam, ja tek sam dijete na putu da ostavim prošlost iza sebe ,bavim se prezentom, i kujem planove, ali ne za budućnost , nego za trenutak, jer ,život ,ako je isplaniran od prvog do zadnjeg koraka ,gubi svoje čari, te je tako predodređen da bude samo ono ''planirano '' od onoga što je tek mogao biti…

- 20:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.02.2005.

Vrištim!!!

Uf, kako je danas nepodnošljivo! Težina ove nedjelje pritišće mi uspomene koje se cijede niz obraze, a nostalgija peče kao otvorena rana.
FALI MI GOSPIĆ!
Fale mi mama i tata, fale mi prijatelji, fali mi baka , fali auto ,fali mi koš koji je možda jedino mjesto na kojem sam totalno opušten. Fali mi sve ostalo!
Nekidan sam bio na sistematskom pregledu i u upitniku je bilo pitanje koliko ste se puta u životu napili: jednom ,dvaput ,pet puta ili 10 puta i više?!
Reko, sestro, mogu ja ovdje staviti vlastitu rubriku jer ova opcija ''10 ili više puta'' jednostavno ne daje konkretnu sliku o mojoj alkoholnoj karijeri…

Ponekad je sve super ,a ponekad bi najradije sjeo na autobus i otišao kući. Sestra mi je veliko olakšanje i ona mi pomaže,ali da nema NJE (one koja mi tjera krv kroz krvne žilice vene) tko zna kako bi ja ovdje izdržao. Jedva ovako izdržavam !!!
Nekidan je bio insert o Gospiću kao najhladnijem gradu. Gledam ja to i mislim se: Ne trebam se ni spremati ,samo uzmem novce i dole sam za četiri sata. I onda shvatim da imam ispite i odgodim tu misao za neka bolja vremena.

Nadam se da ću krajem mjeseca otići kući i dobrano se napiti i biti spreman za idući nabrijani semestar.
A sad malo riječi o autu! Autiću moj, fališ mi, jedva čekam da sjednem u tebe, upalim Linkin Park i nabrijem se.

Ajme ne mogu više pisati, ovako je još samo teže. Eto toliko za sada.

Pozdrav od odbojkaša

- 08:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.02.2005.

Suvo...

Nemam inspiracije i ne znam o čemu bi pisao pa ću o svačemu po malo…
Završio je prvi semestar, koji je bio pun ''uspona i padova''…
Padao sam na pod milijun puta na hrvanju, skakao sam prilično visoko na odbojci i tako…
Pokupio sam skoro sve potpise, i sad mi SAMO preostaje da položim ispite..
Ovih dana blog mi nije bio na raspolaganju a mislim da ni ostalim blogašima …
Bio je neki eror ali sad su ga valjda riješili. Zato i nisam pisao. Dva su mi posta nepovratno izbrisana ali nema veze. Preboljet ću ja to…
Jeste primijetili kako ljudi koji se vode prema Bogu i 10 božjih zapovijedi, ipak ne poštuju tih 10 zapovijedi nešto pretjerano. Recimo, svatko se tu i tamo prežderava(netko uvijek), te tako krši zapovijed da budemo umjereni u jelu i piću.
''Ne sagriješi bludno'' je isto jedna nabrijana zapovijed koje se malo tko pridržava. Pa i sam Bog je rekao da se množimo i nek nas je puno na planetu…
Ja za sebe mogu reći da ,iako nisam vjernik pridržavam se nekih pravila čisto iz principa.
Poštuj oca i majku, recimo. Dosta o tome.
Osvrnimo se na prvu zapovijed.
''Ja sam gospodin Bog tvoj i nemaj drugih Bogova uz mene.''

Tako je ''svemogući'' Bog u strahu od neprihvaćanja složio kompleksnu ''reklamnu'' zapovijed koja se izričito odnosila na poštivanje Boga kao svetosti.
Pih, svetost.
A Bog nas je navodno napravio ''na sliku svoju''..

Aj dosta i o ovome.
Prerastao sam jedan meni u menzi ,tako da sad jedem dva. Mama, tata i štovana bako udebljao sam se i sad na živoj vagi težim negdje oko 72-73 kile.
Bako ne boj se!!!

Inače ovo je moj jedan dnevni obrok:
Dva menija mesa i krumpirića, četiri komada kruha, 3 pudinga, 2 kolača i četiri soka.I salata…
Dosta i o tome…

Tu i tamo odigram košarku ali slabo je to. Volio bi je više igrati. Ljubav je prevelika ,ali vremena je nekako malo…
Inače vidio sam dečke koji igraju za fakultet i nisu nešto previše bolji od mene…
Vidjet ću…
Eto toliko za sada.

Pozdrav

- 22:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	veljača, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28