misterije i zavjere

Svi oni koji su imalo pratili rad Georgea W. Busha, vjeruju kako iza njega stoji netko, odnosno kako je ovaj predsjednik tek pijun u nečijim rukama (doduše, svjesni pijun). Nekako sumnjam da Bush uopće može smisliti ijednu pametnu rečenicu i gotovo je jasno da ga pokreću financijski interesi, ne samo za njega samog već i za cijelu obitelj i suradnike.


Kako se čini, lutkari na čijim koncima Bush visi, mogla bi biti konzervativna think tank organizacija Project for the New American Century, koja je usko povezana s organizacijom American Enterprise Institute (www.aei.org).

PNAC u svom dokumentu Rebuiliding America's Defence, iz 2000-te godine otvoreno zagovara američku vojnu dominaciju svijetom. Ovaj se dokument u PDF formatu može skinuti s Interneta a nakon što ga pažljivo iščitate jasan je i taj cilj dominacije, a uz dominaciju, ključna je riječ kontrola i to ne samo vojna već i kontrola cyber prostora i svemira.

Također traže dodatnih dvadesetak milijardi dolara više budžeta za vojsku (dobili su i više, dokument je nastao prije četiri godine), kao i brži i jači razvoj high tech oružja koje će SAD-u osigurati dugoročnu superirornost na svim terenima. To nije toliko zabrinjavajuće koliko zabrinjava njihova želja da se razvije nova generacija nuklearnog oružja. Rekonfiguracijom nuklearnog oružja sustava obrane, SAD bi i vlastiti teritorij kvalitetnije branio, dok bi se širenjem vojnih baza po svijetu uspostavila spomenuta dominacija. Prije svega misli se na jugoistočnu Aziju i ostale regije Istočne Azije. Zračne snage pak, valja oblikovati kao globalnu first strike silu. Da bi se svjetski mir osigurao, kažu, nužna je vojna prisutnost SAD-a diljem svijeta.

Zanimljivo je da se sadržaj ovog dokumenta, nastalog prije četiri godine, dobrim dijelom poklapa s dokumentom National Security Strategy), nastalim prije dvije godine.
PNAC je osnovan 1997. godine, a korijeni mu sežu u Pentagon. Među prvim članovima nalazi se i nekolicina njih koji su služili u administracija Busha starijeg, a da su fokusirani na Irak, jasno je iz njihovih pisama koja su slali i predsjedniku Clintonu, tražeći akciju protiv Iraka, koju su na kraju i dobili. Originalni članovi također imaju vrlo jake veze i interese prema naftnoj industriji. Većina njih pripada republikancima, a među članovima su Eliott Abrams, član Reaganove administracije (Assistant Secretary of State for Inter-American Affairs), koji je za vrijeme Iran/Kontra afere lagao Kongresu, što mu je za vrijeme Busha oprošteno, da bi danas bio član National Security Councila. Članovi su i Gary Bauer, predsjednik organizacije American Values (konzervativna organizacija, life, marriage, family, faith, and freedom), William J. Bennett koji je bio u Reaganovoj i administraciji Busha starijeg, Jeb Bush, predsjednikov brat, Dick Cheney, Steve Forbes, republikanac milijarder, Donald H. Rumsfeld...

Od 11. rujna, odnosno već svima dobro poznatog događaja u kojem je na Sjedinjene Države izvršen teroristički napad, ova se zemlja uvelike promijenila. Vladine su službe dobile znatno veće ovlasti, građani su gotovo pod stalnom prismotrom na ovaj ili onaj način, a izvještaj nezavisne komisije o događanjima tog dana ne kazuje mnogo.

9/11 izvještaj, koji sa suradnicima potpisuje Philip Zelikow koji i nije imao previše razloga naći Busha i Rice odgovornima, jer je s Condoleezzom radio u prvoj Bush administraciji; oboje su radili s Brentom Scowcroftom, savjetnikom za nacionalnu sigurnost. S Riceovom je kasnije napisao knjigu "Germany Unified and Europe Transformed: A Study in Statecraft," da bi se nakon izbora 2000-te Našao u national Security Councilu.

Richard Clarke rekao je da je i Riceovu i Zelikowa prije napada obavijestio o rastućim prijetnjama Al-Quaide. Na Zelikowa su se žalile i obitelji nastradalih u napadu, izjavljujući kako je jasno da je riječ o sukobu interesa. Sudeći po Melvinu Goodmanu, bivšem analitičaru CIA-e i State Departmenta, Zelikow je od CIA-e dobio na tisuće dolara za svoje studije o pojedinim pitanjima pa je i s te strane stvar sumnjiva. Ipak, izvještaj koji se može skinuti s Interneta dijelom govori i istinu. Počinje ovako: "At 8:46 on the morning of September 11, 2001, the UNited States became a nation transformed".

Naime, nakon tog dana, vlada SAD-a je postala znatno agresivnija u smislu napada na privatnost građana, pa su je osnovan i Homeland Security odjel, koji se na meti kritičara našao od samih početaka jer nije imao jasno definirane zadatke niti je postojala kontrola budžeta. Osim HS-a, osmišljen je i niz Awareness programa, a danas, nekoliko godina kasnije, većina je njih također na meti kritičara. Pravo stanje stvari pokazao je i ovih dana (kolovoz 2004.) objavljeni izvještaj organizacije American Civil Liberties Union, "The Surveillance Industrial Complex", koji se bavi suradnjom vlade i privatnih kompanija a sve vezano dakako uz sharing podataka. Za razliku od prethodnog, ovaj počinje riječima: "After you read this report, you will see that reform is clearly needed".
TIPS
Terrorism Information and Prevention System pokrenut je u siječnju 2002. godsine a za cilj je imao regrutirati obične građane koji bi nadležnim službama dojavljivali o potencijalnim sumnjivcima. U pilot programu bilo bi tako regrutirano milijun Amerikanaca; u izvještaju se povlači paralela sa Stasijem koji je među običnim građanima imao oko 170 000 informanata. Sam je program, iako je bilo malo vjerojatno da će biti nalik STASI-ju, nakon velikog broja kritika reduciran da bi ga na kraju Kongres ipak i u reduciranoj verziji ugasio.
Programi nadgledanja

TIPS je, navodi se u izvještaju, bio tek dijelić mnogo većeg programa kodnog imena Citizen Corp, a koji je "trebao dati običnim ljudima mogućnost da direktno sudjeluju u obrani zemlje". Iako je sam TIPS ugašen nastavio je rasti kroz druge sustave.
Marine Watch
Unutar ovog programu regrutiraju se ribari i "morska" javnost a s ciljem da se motri neobična, sumnjiva aktivnost. Nastao je u Maineu; Bush ga je prozvao "jednim od najvažnijih TIP programa u zemlji". Ohio pak ima program "Eyes on Water", dok je onaj u Michiganu nazvan "River Watch".
Highway Watch
Kako samo ime govori, Highway Watch je program sličan Marine Watchu, samo što se u ovom slučaju nadgledaju ceste. Ciljani građani su vozači kamiona i ostali prijevoznici, koji bi trebali prepoznati potencijalnu opasnost i to prijaviti nadležnim organima. Financira ga Homeland Security, dok u opisu programa piše kako 3 milijuna vozača čini potencijalnu "vojsku očiju".
Cat Eyes
Cat Eyes iliti Community Anti Terrorism Training Institute radi na tome "da educira građane a kako bi izoštrili oči i uši te prepoznali potencijalnu terorističku prijetnju". Provodi ga policija po gradovima u istočnom dijelu SAD-a.
Real Estate Watch
Eto, i to postoji - Real Estate Watch. Pokrenula ga je policija iz okolice Cincinnatija. Unutar programa trgovci se nekretninama obučavaju da uoče sumnjive aktivnosti.
Florida TIPS
Lokalna imitacija TIPS-a, pokrenuta od strane policije u Orange Countyu, Florida. Njime se obučavaju različiti radnici koji dolaze u kuću (serviseri i sl.) da uoče sumnjivu aktivnost, a originalna je brošura sadržavala vrlo jasan profil potencijalnih kandidata (bez Arapa pretpostavljam) koji je kasnije zamijenjen malo blažim profilom.
Eagle Eye
"Antiteroristička incijativa" namijenjena pripadnicima zračnih snaga; također nudi mogućnost obučavanja prepoznavcanja terorističke aktivnosti. "Svatko može prepoznati teroristu", pisalo je, pri čemu se naglašavalo da se motre osobe koje se ne uklapaju u svoju radnu okolinu, susjedstvo.."Ako vam se čini da neka osoba ne pripada određenom miljeu, onda postoji i razlog za to".
Građani motre
Među silnim inicijativama prema građanima od strane vlade, spominje se i "United for Stronger America: Citizens Preparedness Guide", u kojem uvod potpisuje John Aschroft: "Vaša zemlja vas nikada nije toliko trebala", kaže, da bi konačan zaključak bio "Domaća sigurnost počinje u vašem domu". Može se naravno skinuti s Interneta, a bavi se svakojakim stvarima - od otvaranja pošte do 'poznavanja susjeda'. Ako imate priliku svakako downloadirajte, orwellovsko štivo, teška paranoja.
InfraGard
FBI-jev program unutar kojega surađuju s privatnim kompanijama, a koje im daju podatke o građanima. Program ima oko 10 000 članova organiziranih u 79 lokalnih podružnica. U izvještaju ACLU-a se navodi kako nije jasno o kakvim je točno informacijama riječ; čini se da je blizak TIPS shemi.
TIA
Total Information Awareness dio je DARPA-ina Information Awareness Officea, a za cilj ima pratiti potencijalne teroriste, odnosno pratiti sumnjive individualce te uz pomoć ljudske analize i računalnih algoritama detektirati prijetnje. PDF dokument kako TIA radi može se skinuti s Interneta i riječ je o 150 stranica i više nego zanimljivog računalnog štiva -arhitektura se primjerice temelji na Open Grid Service Arhitekturi, a dokument je zapravo vodič za više korisničkih razina - namijenjen analitičarima i onima koji sustav razvijaju. Projektom bi se razvila virtualna centralizirana baza koja bi u sebi objednjivala više baza podataka, poput primjerice medicinskih, financijskih zapisa i sličnog. TIA se navodno, odnosno dio nje zasniva na "crnom" budžetu Pentagona. Sličan je program i MATRIX - Multi State Antiterrorism Information Exchange, za koji se u početku prijavilo 16 američkih država no nakon kritika javnosti nekoliko ih je odustalo. Također se zaniva na analizi podataka, u kojoj aplikacije i analitičari djeluju rame uz rame jedni s drugima. Koristi se Factual Analysis Criminal Threat Solution (FACT) pomoću kojeg se pretražuju i spajaju baze. Primjerice, istražitelj upiše broj registarske tablice a FACT ga poveže s ostalim dijelovima, na osnovu podataka iz dostupnih baza.
Od sličnih programa postoje i Novel Intelligence From Massive Data, koju provodi NSA, a o kojoj se ne zna mnogo. Tu je i CIA-in sličan program Quantum Leap, "koji omogućava brzi pristup podacima, povjerljivim i onima oslobođenih tajni". Jedan je od CIA-inih direktora odjela (deputy chief information officer) izjavio kako je tehnologija koju koriste "toliko moćna da je to zastrašujuće".
Izvještaj navodi i neke zanimljive financijske podatke - procjenjuje se kako je protekle godine na istraživanje i razvoj potrošeno oko 115 milijardi dolara, dok bi potrošnja do 2010. godine trebala narasti na 180 milijardi dolara. I naravno, neke već poznatih poslovnih suradnika vlade SAD-a uzele su komadić tog novca. Lockheed Martin dobio je za CAPPS II program 12,8 milijuna dolara. Pokazalo se i da u većini skupljih programa prste imaju privatne kompanije poput Oracla - Larry Ellison, CEO Oraclea izazvao je veliku buku kada je rekao da će Oracle za nacionalnu ID karticu dati softver, besplatno. Zarađivao bi, ako netko sumnja na iskrene namjere, na servisiranju softvera, koje je samo po sebi profitabilan business.
Zaključak je ovog izvještaja da je prijetnja masovnog nadgledanja veća od prijetnje od terorizma.
Ono što je ipak najzanimljivije u cijeloj priči jest da se većina ovih podataka može naći na Internetu, skinuti pdf datoteke s poprilično detaljnim objašnjenjima. Zamislite što li je onda ostalo skirveno...

Iako je svijet, kada je vidio tsunami u Aziji na djelu ostao poprilično zaprepašten, riječ je o pojavi kojoj su mnogi svjedočili i ranije. Naravno, tada nije bilo interneta da downloadiramo amaterske snimke iz kojih je vidljivo da je malo tko, i kada je val bio nadomak plaže, imao pojma što dolazi.

Ubrzo nakon tsunamija, počele su se javljati i prve teorije zavjere, u kojima se tvrdi kako je riječ o namjerno uzrokovanoj pojavi. Pomaknuti tektonske ploče na umjetan način sliči više filmu Jezgra negoli stvarnosti. Znanstvenici naravno odbacuju ove tvrdnje, navodeći kako vrlo lako mogu razlikovati prirodni od umjetnog potresa, naglašavaju i da je ovaj katastrofalni bio akt prirodnih sila. U slučaju potresa ovih razmjera, riječ je bilo o odvajanju dvaju ploča, koje su tko zna koliko godina bile spojene jedna s drugom. I iako je riječ o oslobađanju nama nezamislive količine energije, koja pokazuje koliko je priroda moćna, ni čovjek nije tako mali ispod zvijezda, kako se na prvi pogled čini.

Geolozi i seizmolozi slažu se kako je moguće uzrokovati potres na nekoliko različitih načina među koje spadaju testovi nuklearnog oružja, bušenjem zemljine površine, izgradnjom brana i sličnih građevina. Da ima istine, pokazuje i nekoliko potresa izazvanih ljudskom rukom. Nakon što je Denver pogodilo nekoliko potresa znanstvenici su otkrili da je uzrok bio odlaganje tekućeg otpada duboko ispod zemljine površine. Izvori koji se umjetnim slučajevima bave, spominju i Teslinu nezgodu - on je naime u jednom od svojih experimenata uzrokovao manji potres, a jedini način da ga zaustavi bilo je da uređaj uništi. Čak je i New York Times 1935. godine objavio članak "Tesla's Controlled Earthquakes", a Andrija Puharich je 1978. godine objavio studiju "Global Magnetic Warfare - A Layman's View of Certain Artificially Induced Unusual Effects on the Planet Earth During 1976 and 1977", u kojoj se bavio mogućim eksperimentiranjem Teslinim tehnologijama od strane tadašnjeg Sovjetskog saveza; vjerovao je da su umjetno kontrolirani potresi dio njihova programa. Tesla effect spominje kao način izazivanja potresa. Najkraće objašnjeno, riječ je o elektromagnetskim signalima određenih frekvencija koje su šalju u Zemlju, formiraju "stajaće valove" (standing waves, kaže originalni txt). Thomas Bearden ovaj je koncept nazvao Tesla Magnifying Transmitter (TMT). HAARP

Tu je također američki vojni program HAARP (High-frequency Active Auroral Research Program), vrijedan 30 milijuna dolara, smješten 450 kilometara istočno od Anchoragea na Aljasci. Službeno objašnjenje kaže kako je riječ o projektu kojim se proučavaju kompleksne varijacije ionosfere Aljaske. No, osim toga, priznaju i kako bi se u sklopu projekta razvijaju novi načini komunikacije i tehnika nadgledanja. U vojnoj primjeni, mogao bi poslužiti za detektiranje projektila kao i komunikaciju s podmornicama. U jednom od dokumenata koji je procurio i došao u ruke Popular Science magazina piše pak kako je cilj "pokoriti i kontrolirati ionosferu", kao bi se poboljšali vojni rezlutati, dok bi u konačnici, kažu, znatno moćnija verzija HAARP-a mogla stvoriti i svojevrsni štit koji bi na nekim projektilima "spržio" sustav navođenja, ali njime bi se mogle kontrolirati i vremenske prilike.

Jerry Smith u knjizi HAARP: The Ultimate Weapon of the Conspiracy" piše: "If HAARP is a TMT [Tesla Magnifying Transmitter], and these researchers correctly understand Tesla's work, we could be in a lot of trouble. It is quite possible that the scientists working on HAARP do not know that they are playing with. Beyond that their ignorance might be compounded if HAARP is indeed a secretive black-ops military project. The military has devised a way of keeping secrets called 'compartmentalisation' where each unit knows only what it needs to know. Only the control group knows what's going on. If there is a control group familiar with TMTs directing the actions of scientists unschooled in Tesla technology, those lower level operatives could be directed to wreak havoc with created weather or manufactured earthquakes.
Dakle, ne treba sumnjati da je umjetan potres moguć, ostaje odgovoriti na pitanje da li je azijski tsunami bio uzrokovan na taj način, što je, vjerujem, nemoguće za utvrditi. Neki arapski mediji, nagađaju kako je potres bio rezultat vojnog eksperimenta koji su zajedničkim snagama provele Sjedinjene Države, Izrael i indija. Slične su optužbe uputili i iz novina India Daily, optužujući vlastitu vladu za testiranje oružja, koje je u konačnici rezultiralo potresom i tsunamijem. Teoretičari diljem svijeta spominju često i činjenicu da se potres dogodio na isti dan kada je razorni potres pogodio Iran, a ne štede ni američku vojnu bazu Diego Garcia, koja je ostala netaknuta, odnosno bez žrtava. Teorija na koje sam naletio na netu ima raznih, a kao i obično ne se kreću od onih doista nevjerojatnih do onih koje bi i mogle biti moguće (iako u teorijama zavjere ne postoji nevjerojatno i moguće, jer je sve dozvoljeno).

Jedan od astronauta iz programa Mercury i posljednji Amerikanac koji je u svemir letio sam 15. travnja 1963. je poletio u svemir u kapsuli Mercury na 22 orbite oko zemlje. Tijekom posljednje orbite Major Gordon Cooper je rekao stanici u Mucheau (pokraj Perta u Australiji) da vidi usijani zelenkasti objekt ispred sebe kako se ubrzano približava njegovoj kapsuli. NLO je bio stvaran i čvrst, jer ga je uhvatio radar u Mucheau. Ono što je Cooper vidio javila je "National Broadcast Company" koja je pratila čitavi let, ali kada je Cooper sletio, reporterima je rečeno da im neće biti dopušteno da ga pitaju o viđenom NLO-u.

Major Cooper je čvrsto vjerovao u postojanje NLO-a. deset godina ranije, 1951. Vidio je NLO dok je letio sa F-86 Sabrjet-om iznad Zapadne Njemačke. Bili su metalni, oblika letećeg diska na velikoj visini i puno većih manevarskih sposobnost od bilo kojeg američkog vojnog zrakoplova.Major Cooper je također svjedočio pred Ujedinjenim Narodima: "Vjerujem da ova izvanzemaljska vozila i njihove posade posjećuju naš planet sa drugih planeta... većina astronauta je nesklona raspravama o NLO-ima. "1951. imao sam ih priliku dva dana promatrati, raznih veličina, leteći u borbenoj formaciji, uglavnom sa istoka prema zapad preko Europe."
Prema snimkama interviewu J. L. Ferranda, Major Cooper je izjavio: "Mnogo godina sam živio sa tajnom, u tajnosti podvrgnut svim astronautičkim stručnjacima. Sada mogu objaviti da svaki dan, u SAD-u, naši radari uhvate objekte nama nepoznatog oblika i građe. Postoje tisuće izjava svjedoka i mnoštvo dokumenata kao dokaz ovome, ali nitko to ne želi iznijeti u javnost."
"Zašto? Zato što se vlasti boje da bi ljudi mogli pomisliti na strašne osvajače. Dakle šifra je i dalje: Moramo izbjeći paniku pod svaku cijenu." "Bio sam osim toga i svjedok neobičnog fenomena, ovdje na zemlji. Dogodio se prije nekoliko mjeseci na Floridi. Tamo sam vlastitim očima vidio izgoreno područje, sa četiri udubine koje je prilikom slijetanja ostavio leteći objekt. Bića su napustila letjelicu (postoje drugi tragovi koji ovo potvrđuju). Čini se da su proučavali topografiju, sakupili su čvrste uzorke, odjednom, vratili su se odakle su došli, nestajući ogromnom brzinom... Znam da su vlasti učinile sve što su mogle kako bi ovo zadržali dalje od tiska i televizije, u strahu od panične reakcije javnosti.
Ed Red & James McDivitt
U lipnju 1965, astronauti Ed Red (prvi Amerikanac koji se šetao u svemiru) i James McDivitt su prolazeći iznad Havaja u svemirskoj letjelici Gemini vidjeli čudan metalni objekt. Iz NLO-a su virile dugačke "ruke". McDevitt ga je snimio svojim kamerom. Te slike nikada nisu bile objavljene.
James Lovell i Frank Borman

U veljači 1965. astronauti iz projekta Gemini, James Lovell i Frank Borman su također vidjeli NLO tijekom druge orbite njihovog rekordnog četrnaestodnevnog leta. Borman je javio da na stanovitoj udaljenosti od kapsule vidi neidentificiranu letjelicu. Gemini kontrola, u Cape Kennedy-u mu je rekla da vidi posljednji stupanj njihove vlastite Titan potisne rakete. Borman je rekao da na desno vidi potisnu raketu, ali da također vidi nešto sasvim drugačije.
Za vrijeme Lovellovog leta na Geminiu 7:
Lovell: Čudan objekt na 10 sati.
Capcom: Ovdje Houston. Ponovi Gemini 7.
Lovell: Kažem da imamo čudan objekt na 10 sati.
Capcom: Gemini 7, da li je to potisna raketa ili doista nešto vidiš?
Lovell: Ima ih više... stvarno vidim nešto.
Capcom: ...procjeni udaljenost i veličinu?
Lovell: Također vidim i potisnu raketu...
Neil Armstrong & Edwin "Buzz" Aldrin


Prema riječima NASA-inog astronauta Neil Armstronga vanzemaljci na mjesecu imaju bazu i rekli su nam da odbijemo i da se klonimo mjeseca. Prema do ovog trenutka nepotvrđenim izvještajima, i Neil Armstrong i Edwin "Buzz" Aldrin su vidjeli NLO-e kratko nakon povijesnog slijetanja na mjesec Apollom 11 21. srpnja 1969. Sjećam se kako je jedan astronaut upozorio na "svijetlo" u ili na krateru za vrijeme televizijskog prijenosa, nakon kojeg je kontrola tražila podrobnije informacije. Ništa se više o tome nije čulo. Prema riječima bivšeg NASA-inog radnika Otto Bindera, nepoznata radio postaja je vlastitim VHF prijemnikom presrela NASA-in signal i uhvatila slijedeći razgovor:
NASA: Što je tamo? Kontrola misije zove Apollo 11...
Apollo 11: Ove "bebe" su velike! Ogromne! O BOŽE! Ne biste vjerovali! Kažem vam, ovdje ima i drugih svemirskih letjelica, poredanih na drugom kraju kratera. Oni su na Mjesecu, gledaju nas!
Stanoviti profesor, koji je želio ostati anoniman, bio je uključen u diskusiji sa Neil Armstrongom za vrijeme NASA-inog simpozija.
Profesor: Što se STVARNO dogodilo gore sa Apollom 11?
Armstrong: Bilo je nevjerojatno , naravno uvijek smo znali da postoji mogućnost, činjenica je, da smo bili upozoreni! (od strane Vanzemaljaca). Svemirska stanica ili grad na Mjesecu nikada nije bio upitan.
Profesor: Kako mislite "upozoreni"?
Armstrong: Ne mogu ići u detalje, osim kazati kako su njihovi brodovi bili daleko superiorniji nad našima i po veličini i po tehnologiji. Ej, bili su veliki!... i prijeteći. Ne, nema sumnje o postojanju svemirske postaje.
Profesor: Ali NASA je imala i druge misije poslije Apolla 11?
Armstrong: Naravno - NASA je morala to činiti, i nije mogla riskirati paniku na Zemlji. Bilo je to stvarno brzo grabljenje i ponovno povlačenje.
Prema riječima Dr. Vladimira Azhazha:
"Neil Armstrong je poslao poruku Kontroli Misije da su ih dva velika, misteriozna objekta promatrala nakon što su se spustili nedaleko mjesečeva modula. Ali ova poruka nikada nije predočena javnosti jer ju je NASA cenzurirala."
Prema riječima Dr. Aleksandra Kasantseva, Buzz Aldrin je filmom u boji snimio NLO iz modula, i nastavio ih snimati nakon što su on i Armstrong izašli vani. Armstrong je potvrdio priču ali je odbio ići u detalje, više nego što je NASA dozvolila.


Astronaut programa Mercury, Donald Slayton otkrio je u interviewu da ja vidio NLO-e 1951:
"Testirao sam lovac P-51 u Minneapolisu kada sam zamijetio objekt. Bio sam na visini od oko 1000 stopa lijepog, jasnog, sunčanog poslijepodneva. Pomislio sam da je objekt zmaj, onda sam shvatio da nijedan zmaj ne leti tako visoko. Kada sam se približio izgledao je poput meteorološkog balona, siv i oko tri stope u promjeru. Ali čim sam došao iza te proklete stvari nije više sličio meteorološkom balonu. Izgledao je poput tanjura, diska."
U isto vrijeme, otkrio sam kako se udaljava od mene - i tada sam ga pratio jureći 300 milja na sat, tako sam ga pratio manji dio puta, i onda je ta prokleta stvar jednostavno odletjela. Počeo se ubrzano penjati pod kutom od 45 stupnjeva i jednostavno nestao."
Major Robert Red

17. svibnja 1962. Major Robert red prijavio je NLO za vrijeme njegovog 58 milja visokog leta na X-15. major Red je prijavio: "Nemam pojma što bi to moglo biti. Bilo je sivkaste boje i oko trideset do četrdeset stopa daleko." Onda je prema članku "Time Magazine"-a Major Red izjavio preko radija:
"Postoje neke stvari ovdje vani. Zasigurno postoje!" Zapovjednik Eugene Cernan Eugene Cernan je bio zapovjednik Apolla 17. U članku "Los Angeles Times"-a iz 1973 on je izjavio:"... pitali su me (o NLO-ima) i javno sam rekao da mislim da je to (NLO-i) netko drugi, neka druga civilizacija."
Maurice Chatelain, NASA

Godine 1979. Maurice Chatelain, bivši šef NASA-inih komunikacijskih sistema potvrdio je da je Armstrong doista prijavio dva NLO-a na vrhu kratera. Chatelain smatra da neki NLO-i možda dolaze iz našeg sunčevog sustava - posebno sa Titana. "Susreti su u NASA-i bili poznati, ali nitko nije govorio o tome do sada."
"... sve Apollo i Gemini letove su pratili, na udaljenosti a katkada i prilično blizu, svemirska vozila izvanzemaljskog porijekla, leteći diskovi, ili NLO-i, ako ih želite pravilno zvati. Svaki puta se desilo, da astronauti obavijeste kontrolu misije, koja onda naredi apsolutnu šutnju."
Pilot Walter Schirra

"Ja mislim da je Walter Shirra koji je bio u Mercury 8 bio prvi astronaut koji je upotrijebio šifru "Santa Claus" (Djed Božičnjak) da bi prijavio prisutnost letećeg disk pokraj kapsule. Međutim, njegove izjave su jedva zapažene u široj javnosti
James Lovell

Bilo je malo drugačije kada je James Lovell koji se nalazio u komandnom modulu Apolla 8 izašao iza mjeseca i rekao svima da ga čuju: "BUDITE OBAVIJEŠTENI DA JE OVDJE DJED BOŽIČNJAK". Iako je to bilo na badnju noć 1968. mnogi ljudi su shvatili skriveno značenje u tim riječima.
Scott Carpenter , NASA

Uporne glasine. NASA je možda civilna organizacija, ali mnoge od njenih programa financiraju se iz budžeta za obranu i većina astronauta je podložna vojnim sigurnosnim pravilima. Bez obzira što "National Security Agency" snima sve video i vjerojatno radio komunikacije. Imamo izjave Otta Bindera, Dr. Garry Handersona i Mauricea Chatelaina da su astronauti pod strogom zabranom rasprava o njihovim susretima sa NLO-ima. I Gordon Cooper je svjedočio pred zajednicom Ujedinjenih Naroda da je jedan astronaut vidio NLO-a na zemlji. Ako nema tajni, zašto ovo nije dano u javnost.

Jedan od svakako najpoznatijih UFO slučajeva je slučaj Roswell. U ljeto 1947. godine, u SAD-u je bila velika količina pojava NLO-a. Negdje tamo početkom srpnja W.W. "Mac" Brezel", rančer iz New Mexica, sa djecom susjeda Floydom i Lorettom Proctor, krenuo je provjeriti ovce, nakon oluje koja se dogodila prethodne noći. Putem su nailazili na čudne komade metala, raštrkane većim dijelom puta. Jedan je komad odnio i ocu djece koja su ga pratila putem, a koji mu je rekao kako bi mogao držati komade NLO-a ili nečega što bi moglo biti vladin projekt. Dva dana nakon događaja, slučaj je prijavio šerifu Georgeu Wilcoxu, koji je stvar pak prenio majoru Jesseu Marcelu iz 509 Bomb Group. Prostor gdje se stvar dogodila vrlo je brzo zatvoren za javnost, a pojavio se službeni izvještaj koji je govorio kako je srušeni disk oporavljen. No, vrlo brzo nakon prvog izvještaja, pojavio se drugi, koji je govorio kako je pao meteorološki balon.

U međuvremenu, Glenn Dennis, mladić koji je radio u Ballard Funeral Home (pogrebno poduzeće), primio je neobičan zahtjev iz mrtvačnice vojne baze. Oficir koji je tamo radio, upitao ga je kako sačuvati tijela, koja su bilo izložena vanjskim utjecajima nekoliko dana, ali trebao je i male hermetički zatvorene lijesove. Glenn je otišao u bazu, gdje je vidio čudne krhotine sa gravurama, kako vire iz ambulatnih kola. U bolnici baze, htio je popričati sa medicinskom sestrom koju je poznavao, ali ih je u tome spriječila vojna policija. Sutradan su se našli, i ona mu je nacrtala tijela koja su našli. Nakon nekoliko dana dobila je premještaj u Englesku. Vojska je nesumnjivo na radarima promatrala kretanje NLO-a, a zabilježili su i njihov pad.

Godine 1995. kongresmen Steven Schiff, zatražio je od US General Accounting Officea, da rasvijetli slučaj. GAO je utvrdio kao su mnogi dokumenti Roswell Army Air Helda (RAAF) nestali ili su uništeni. Tako primjerice nedostaju RAAF administrativni dosjei od ožujka 1945. do prosinca 1949. godine i RAAF izlazne poruke od listopada 1946. do prosinca 1949. godine. Podataka o tome tko je dokumente uništio nema. Osim toga, sve ispitane agencije poput FBI, CIA, NSA i drugih negirale su postojanje bilo kakvog incidenta. Projekt Blue Book, koji pokriva sva ovakva događanja vezana uz Air Force ne spominje slučaj Roswell niti na jednom mjestu. Teorija o Roswellu je mnogo, a uz sam Roswell vezana je i grupa Majestic 12. Riječ je o grupi od dvanaest ljudi, regrutiranih iz vojske, znanosti i tajnih službi. Priča kaže, kako su oni bili zaduženi za kontakt sa vanzemaljcima, a po nekim izvorima dva su aliena bila živa kada se NLO srušio. No, nitko nikada nije potvrdio da se Majestic 12 sastao povodom ovoga, niti je službeno potvrđeno postojanje ove grupe. Ipak, jedan od dokumenata deklasificiran 1975. godine potvrđuje kako su tajne službe željele staviti pod nadzor različite grupe koje se NLO fenomenom bave, što je samo jedan od dokaza kako imaju i nešto za sakriti. U svakom slučaju, Majestic 12 je interesantna tema o kojoj će naravno biti još riječi, u ovoj rubrici.

Što se samog Roswella tiče, postoji oko 300 svjedoka, preko rančera, vojnih osoba, predstavnika zakona i reda, a sumnjivo je i što su dana dva izvještaja; u prvom je potvrđeno kako je pronađen leteći disk, a drugi je stvar opovrgao navodeći kako je tek riječ o meteorološkom balonu. Ipak, konkretni dokaz, poput komada broda ili slika aliena ne postoji. Moguće je, kako se stvar dogodila blizu vojne baze da je doista riječ o nekakvoj tajnoj letjelici US vojske, no opet, sumnjivo je uništavanje dokumenata o cijelom slučaju. Neki od teoretičara/analitičara ukazuju na činjenicu kako je neposredno nakon događaja izmišljen tranzistor, pa tvrde kako je tranzistor zapravo donio alien brod koji se srušio u Roswellu. U svakom slučaju teorija je mnogo. A siguran sam da će doći trenutak, kada ćemo saznati koja je bila najbliža istini.


Priča počinje 2.7.1947. godine nedaleko od mjesta Roswell (New Mexico-SAD). Vili V. Brasel bio je na ranču te večeri sa dvoje mlađe djece. Iznenada je počela snažna oluja s grmljavinom koja nije prestajala. Brasel je imao dojam kao da gromovi stalno udaraju u jedno mjesto, kao da ih je baš tamo nešto privlačilo. Pomislio je da se možda odmah ispod površine nalaze naslage nekog minerala ili slično, te da je to uzrok. Međutim, o tome nije mnogo razmišljao sve dok nije začuo neku čudnu podmuklu eksploziju koja ga je podsjetila na neki jači udar groma, ali s obzirom na zvuk u tu svoju pretpostavku nije bio odviše siguran. Sutra je otišao do pašnjaka da pregleda svoje stado ovaca, ali je pronašao nešto sasvim neočekivano, o čemu nije mogao ni sanjati. Na prostoru dugom oko četvrt milje i širokom nekoliko stotina stopa pronašao je gomile razbacanog metala. Imao je dojam da taj materijal potječe od nekog predmeta koji se raspao visoko u zraku. Prema rasporedu krhotina zaključio je da se taj predmet kretao prema Socorru, jugozapadno od njegova ranča.
O tome što je pronašao na svom ranču nije razmišljao kao o nečemu ozbiljnom. Tek nakon nekoliko dana odlučio je da slučaj prijavi oblasnom šerifu. Kao što se to u ustaljenoj praksi događa, šerif je o tome obavijestio najbližu vojnu bazu, a zahvaljujući tome Vili Brasel je završio u - zatvoru u vojnoj bazi Roswell i to na sedmodnevnom ispitivanju da bi se ustanovilo je li nekome pričao o onome što je pronašao. Razlog za toliko interesiranje vojnih vlasti možemo potražiti u priči koju je ispričao inženjer federalne vlade Gradi L. Barni Barnet. Ona otprilike glasi ovako:
Disk s neba

"Radio sam u blizini Magdalene u Novom Meksiku. Jednog jutra pažnju mi je privukla svjetlosna refleksija koja se odbijala od nekog metalnog predmeta udaljenog milju do milju i po. Potrčao sam u tom pravcu misleći da je u toku noći došlo do neke avionske nesreće. Kada sam stigao na to mjesto, ustanovio sam da metalni objekt nije avion, već jedan golemi disk širok dvadeset i pet do trideset stopa. Dok sam pokušavao da na neki način odredim što bi to moglo predstavljati, primijetio sam da mi u susret prilazi grupa ljudi. Kasnije su mi objasnili da su pripadnici jedne arheološke grupe sa sveučilišta u Pennsylvaniji, te da u i oni u prvi mah pomislili kako se radi o srušenom avionu. Nekoliko trenutaka kasnije primijetio sam da su se okupili oko nečega na zemlji. Prišao sam i ugledao što im je to privuklo pažnju: na tlu, neposredno ispod velike pukotine na objektu, nepomično je ležalo tijelo nekog čudnog bića. Pogledao sam unutar objekta i ugledao još nekoliko tijela. U odnosu na nas bili su veoma neobični: glave su im bile goleme i neproporcionalne u odnosu na tijelo, nisu imali kose, tijelo im je kržljavo, vrat, ruke i noge bili su izuzetno tanki. Na sebi su imali neku vrstu tamnih jednodijelnih kombinezona tijesno pripijenih uz tijelo i nisu bili visoki - najviše 130 cm. Sličili su na ljude, ali to svakako nisu bili. Na okruglim glavama dominirale su male, razmaknute, uvučene i blago iskošene oči, što znači da su usta, nos i uši bili gotovo neprimjetni. Naime, umjesto tih organa imali su male otvore i rupice. Na kombinezonima se nije mogao primijetiti nikakav pojas, patent, kopča ili dugmad. Sva bića (njih oko šest) bila su mrtva i mislim da su svi bili muškarci. Bio sam toliko blizu da sam ih pokušao dotaknuti, ali to nisam mogao jer su nas iznenada udaljili s mjesta nesreće.
Kada smo se osvrnuli oko sebe ugledali smo da je vojska blokirala čitavo područje. Bilo je mnogo naoružanih vojnika koji su stigli s nekoliko velikih kamiona. Nama je prišao jedan oficir i rekao da se što prije udaljimo s tog mjesta, jer je za to nadležna vojska. Naredio nam je da o tome što smo vidjeli nikome ne pričamo ni po kojim uvjetima. Rekao nam je da je to naša patriotska dužnost i da je od velike važnosti za sigurnost države."
Tajanstveni objekt je odmah uklonjen s tog mjesta, uključujući i nesretnu posadu. Dovezli su jedan veliki kamion i u njega pokupili i utovarili svaki pronađeni djelić materijala. Svakome od slučajnih očevidaca je napomenuto da je nepatriotski pričati o takvim stvarima. Ostaci letjelice, kao i tijela mrtvih članova posade prevezeni su u vojnu bazu Roswell tog 7.7.l947. godine.
Indijansko pismo na letjelici

Na našu sreću, Barni Barner je prekršio riječ koju je dao vojnim vlastima, te je u veljači 1950. g. svoj doživljaj ispričao svojim najboljim prijateljima L. W. Vernu Maltazu i njegovoj supruzi, od kojih za ovo i saznajemo. Mnoge pojedinosti vezane za ovaj slučaj saznale su se na ovakav indirektan način, jer su se očevici ipak pribojavali (s punim pravom) da će imati posla s vojskom ako nešto procuri u javnost. Najbolji primjer za tu tvrdnju može nam pružiti poručnik Walter Hout, koji je u to doba bio u vojnoj bazi Roswell zadužen za informacije i objavljivanje u lokalnom tisku. Naime, on je sutradan (8.7.1947.) u lokalnim novinama objavio kratak članak koji je izgledao otprilike ovako:

"Mnoge priče o čudnim letećim diskovima koje se pojavljuju u posljednje vrijeme, jučer su konačno potvrđene. Obavještajna služba roswellske vojne zrakoplovne oblasti imala je sreću da dođe do jednog takvog objekta, koji je pronađen na jednom ranču nedaleko od Roswella. Po hitnom postupku predmet je prebačen u vojnu bazu Roswell gdje je pregledan i ispitan. Opširniji podaci o letjelici još uvijek nisu poznati."
Iz samog izvještaja je očito da se poručnik Hout zaletio svojim člankom. To se može zaključiti i iz toga što se napominje da je objekt pronađen na ranču u blizini Roswella, što se u stvari odnosi na ranč Vilija Brasela. Materijal koji je on pronašao također je odmah prebačen u vojnu bazu na identičan način kao i materijal i objekta iz Magdalene ({što znači uz temeljito pročešljavanje terena i skupljanje i najsitnijih krhotina). Nakon tog članka nastala je opća uzbuna u javnosti. Čitavu noć u vojnoj bazi u kojoj se nalazio materijal zvonili su telefoni. Pristizali su pozivi iz gotovo svih krajeva svijeta.
Vojnim je vlastima postalo "gusto" i morale su se poduzeti hitne mjere da se spasi ono što se spasiti može. Slijedećeg dana novine su bile preplavljene demantijima koje su uputile vojne službe obavještenja. Da demanti ne bi izgledao apsolutno apsurdan, objavljeno je da je pronađeni predmet u stvari meteorološki balon. Tolika zainteresiranost vojske ne bi nas trebala začuditi ako obratimo pažnju na strukturu materijala koji je pronađen. Opis pronađenog materijala dao nam je Braselov sin Bil koji je u vrijeme događaja već bio oženjen. Bil kaže da mu otac nikada nije opisivao materijal koji je pronađen na ranču, ali to i nije bilo potrebno, jer je i on sam imao dio tog materijala (unatoč tome što je vojska "pročešljala" čitavo područje na kojemu je taj metal nađen). Otac mu je pokazao mjesto na kojemu je bio materijal i svaki bi put poslije jačeg pljuska neke krhotine bile otkrivene na površini, jer bi se zemlja s njega isprala.
Bilo je nekoliko vrsta materijala. Sve su to bili veoma sitni dijelovi i izuzetno lagani. Jedna vrsta materijala podsjećala je na drvo, ali je bilo jasno da je u osnovi metalne prirode, kao i sav ostali materijal. Na tome materijalu nije se mogla napraviti ni najmanja ogrebotina, a isto tako bio je nesalomljiv, iako se mogao savijati. Druga vrsta materijala sličila je na aluminijsku foliju, ali malo tamnije boje. Mogao se savijati na sve moguće načine, ali se nije mogao iskidati. Mogao se i zgužvati, ali čim bi bio ispušteni iz ruke zauzimao bi svoj prvobitni izgled. Bil napominje i to da mu je jednom otac rekao (iako o tome nije razgovarao gotovo nikad) da su mu u vojnoj bazi objasnili da TAJ MATERIJAL NE POTJEČE S NAŠEG PLANETA!.
Nijedan od tih materijala nije djelovao prirodno, i kao da je sve bilo od sintetike. Bil također napominje da je njegov materijal bio bez ikakvih oznaka, ali se prisjeća da mu je otac jednom rekao da je na materijalu koji je on pronašao i koji je sada u posjedu vojnih vlasti bilo oznaka KOJE SU GA PODSJEĆALE NA PETROGLIFE KOJI SU STARI INDIJANCI UCRTAVALI NA STIJENE!
Nestao poručnik Hout


Međutim, dvije godine nakon tog događaja (1949) saznalo se za kolekciju Bila Brasela. Odmah su ga posjetila četiri vojna lica. Nakon što im je Bil pokazao svoju kolekciju materijala, bio je prisiljen da im je preda. Objašnjeno mu je da je ta "gomilica metala veoma bitna za cjelokupnu nacionalnu sigurnost". Nakon toga još su jednom svi zajedno pretražili, sigurno taj najposjećeniji dio Braselova ranča. Nisu ništa pronašli. Bil je morao obećati da će im, ako još nešto pronađe, hitno predati. Međutim, to se više nikada nije dogodilo. Taj put je ranč potpuno bio očišćen od tog materijala i više se nikada nije pronašao ni najsitniji djelić.
Službeni stav vojnih vlasti je da je pronađeni predmet u stvari meteorološki balon. Na dan demantija preko tiska 9.7.1947. nekim novinarima je dozvoljen pristup u vojnu bazu Roswell. U posebnoj prostoriji dozvoljeno im je da fotografiraju pronađeni materijal, ali s udaljenosti od dva metra. NISU GA SMJELI DODIRIVATI, JER JE STRAŽA ČUVALA PRISTUP. ZATIM JE TAJ MATERIJAL ODNESEN I DONESEN JE DRUGI KOJI JE ZAISTA PRIPADAO METEOROLOŠKOM BALONU. TEK SU GA TADA NOVINARI SMJELI DRŽATI U RUKAMA I OPIPAVATI. - Priznat ćete, veoma naivna igra. Oficiri zaduženi za taj slučaj nađeni materijal su opisivali kao veoma osjetljiv i lomljiv (a istina je sasvim suprotna). Mnogo gluposti je tada bilo izmišljeno da bi se smirila javnost. Poručnik Hout je nakon onog članka "hitno ušutkan s nekoliko specijalnih poziva iz Washingtona", zatim smijenjen i više nitko za njega nije čuo. Nakon dva dana materijal je hitno prebačen u vojnu bazu Edwards u pustinji Mojave u Kaliforniji (znamo je po tome što je u toj zračnoj bazi vršeno slijetanje "space-shutla" za vrijeme prvih letova), zatim jedan dio u Fort Wort, jedan dio materijala u bazu Right Peterson (Ohio) i jedan dio u glavnu bazu CIA-e (Virginija). Taj razmještaj je bio nužan jer materijal više nije bio siguran u bazi Roswell. Transport je vršen uz pomoć velikih kamiona do baze Edwards, te uz pomoć bombardera B-29 za ostale baze. To su potvrdili ljudi koji su sudjelovali u transportu, ali koji više nisu pod utjecajem vojske.
Pristali su dati svoje izjave, pod uvjetom da ostanu anonimni (intervjui s njima vršeni su u periodu između 1979. i 1981. godine). Hitno su oformljene specijalne vojne jedinice za takve slučajeve transporta, koje su spremne u bilo koje doba preuzeti materijal u bilo kojem dijelu države. Materijal i leševi posade tada su postali dobro osigurani i istraživanje na njima je moglo početi.
Što je bilo dalje

Iako je materijal brzo, pažljivo i u što je moguće većoj tajnosti razmješten po vojnim bazama širom države, plamen znatiželje i interesa još uvijek je buktio. Vojne su vlasti imale velikih problema da slegnu gusto podignutu prašinu i oni koji su bili zaduženi za to nastojali su postići svoj cilj na sve moguće načine, i to u što kraćem roku. Novine su bile preplavljene vojnim demantima. Neki prvobitni izvještaji rekonstruirali su taj događaj pada NLO-a u Novom Meksiku na malo drugačiji način.
Spominjao se rančer iz Roswella koji je obavijestio šerifa da mu je jedan NLO preletio kuću i udario u obližnje drvo prilikom čega je eksplodirao. Još je uvijek bio u plamenu na njegovu posjedu kada je pristigla vojska i okupirala čitavo područje. Nikome nije bio dopušten pristup. Nakon nekoliko dana objavljena je fotografija jednog pilota koji u rukama drži dječji zmaj za čiji rep je pričvršćena aluminijska ploča veličine oko pola četvornog metra. Navodno je to bilo pomagalo kojim se koristilo Ratno zrakoplovstvo za ispitivanje novih radarskih uređaja, na taj način što bi se radarski signali odbijali od ploče i vraćali u radarsku antenu. Zbog "neke greške" zmaj je pao na ranč nedaleko od Roswella. Međutim, nije objašnjeno na koji je to način ta papirnato-metalna napravica mogla-eksplodirati! A zar bi zbog jednog bezazlenog zmaja čitavo područje bilo okupirano i zabranio se pristup?
Bez obzira na originalnost te rekonstrukcije, sigurno je samo jedno - Ratno zrakoplovstvo je po tko zna koji put dokazalo svoju nenadmašnu sposobnost pronalaženja "pronicljivih" objašnjenja oko problema vezanih za NLO-e.
Bića većeg mozga

Ista je situacija i ako uzmemo da je Ratno zrakoplovstvo izjavilo kako se radi o meteorološkom balonu. Zbog običnog meteorološkog balona desilo se ovo:
- rančer Brasel je sedam dana zadržan u pritvoru u vojnoj bazi Roswell da bi se ispitalo da li je ikome pričao o onome što je pronašao na svome posjedu,
- čitavo je područje oko mjesta gdje je došlo do pada NLO-a blokirano jakom stražom i nikome nije bio dozvoljen pristup,
- novinarima kojima je sutradan (nakon što je pronađeni materijal dopremljen u bazu) dozvoljen pristup nije dopušteno da materijal dodirnu i opipaju ga, već samo da ga snimaju.
Sretna okolnost (ako je uopće možemo nazvati "sretnom") jest ta što je prilikom udara objekta o zemlju nekoliko tijela nesretne posade ispalo na zemlju kroz nastalu pukotinu na letjelici, te su ih slučajni očevici koliko-toliko uspjeli osmotriti i opipati. Taj je njihov izvještaj važan da bismo ga mogli usporediti s izvještajem o tim bićima koji su sastavili medicinski stručnjaci koji su obavili autopsiju mrtve posade u vojnoj bazi Edwards u Kaliforniji. Nakon što je materijal stigao u bazu Edwars, koliko je poznato (tj. s obzirom na ono {to je "procurilo" u javnost), smješten je u hangar br. 27. Naravno, u službenim izvještajima taj hangar "ne postoji, niti je ikad postojao", kao što je slučaj i s bazom Right Paterson i zgradom 18-a, oblast B.
Tijela mrtve posade (ili jedan dio tih tijela - neki izvještaji napominju i 39 do sada skupljenih tijela) smještena su u posebno napravljene kapsule od prozirne materije (stakla ili plastike) i vjerojatno su zaštićena od raspadanja i nekom odgovarajućom kemikalijom (vjerojatno formalin). Jedno od tijela nije odmah "konzervirano", već je predano timu stručnjaka da obave kompletnu analizu i autopsiju tijela. Opis tih tijela saznajemo od više ljudi kao na primjer Leonarda Stringfielda, Won Phopena, Teda Philipsa i jedne medicinske sestre koja je u toku autopsije vodila zapisnik, dok su joj liječnici diktirali podatke o anatomskoj konstituciji tijela. Sumiramo, njihovi opisi izgledaju otprilike ovako:
"Visina oko tri i po do četiri stope (od 115 do 130 cm). Glava je, prema našim standardima, velika u odnosu na grudni koš i udove. Premda se o kapacitetu mozga ne govori mnogo, on je neusporedivo veći od onoga kojim raspolažu ljudska bića. Glava i tijelo su bez ijedne dlake. Po nekim izvještajima, opažene su nježne malje na tjemenu. Oči su velike i duboke utonule, razmaknute i blago iskošene. Ni s jedne strane glave nisu opažene ušne školjke. Postoje samo nezaštićeni otvori. Nos je bezobličan, dok si nozdrve istaknute blagim izbočinama. Usta su veoma mala.
Ona sigurno nemaju funkciju otvora kroz koju se unosi hrana. Zubi se ne spominju. Vrat je relativno tanak. Ruke i noge su izrazito tanke. Na svakoj ruci se nalaze četiri prsta. Nema palca. Dva prsta su dvostruko duža od druga dva. Nokti na prstima su malo duži. Između prstiju nalazi se nježna kožica. Koža je sivkaste boje. Kod nekih bića koža je bila tamno-mrka, očito pougljena. Krv ne nalikuje na ljudsku ni po boji ni po sastavu. što se tiče organa za razmnožavanje, bilo je dosta razilaženja. Prema nekim izvještajima, ne postoji razlika među spolovima, dok su drugi tvrdili da postoje istaknute razlike između dva spola koje su slične onima kod ljudi. Izvještaji o unutrašnjim organima nisu bili dostupni".
Kako leti NLO



Bil Dawllin je u proljeće 1952. godine saznao još neke zanimljive podatke vezane za taj događaj. Bill se sasvim slučajno u vlaku upoznao s jednim vojnikom. Nakon kraćeg razgovora otpočeli su razgovor o NLO-ima . Taj vojnik mu je priznao da je on bio jedan od trojice vozača kamiona koji su prevozili ostatke NLO-a u Fort Riley u Kansasu. Tamo je pošiljku preuzela druga posada vozača i odvezla je dalje, vjerojatno u Ohio. Za vrijeme te operacije vojnici su vidjeli tijela izvanzemaljaca i zapazili su da su to veoma mala bića, obučena u iste kombinezone, koji su bili sasvim pripijeni uz tijelo. Imali su sve, kao i ljudi, pa čak i zube. Koža im je bila žućkasta - boje breskve. Bili su to muškarci, ali bila je i jedna žena. To su zaključili po tome što je to biće imalo ispupčenje u predjelu grudi. On je izbrojio šesnaest takvih tijela, no, uvjeren je da ih je bilo još. Vojnik koji je bio na straži, vidio je pošiljku koja je stigla. On je bio određen da je čuva kao i nekoliko drvenih sanduka. Bila su to bića visoka oko četiri stope i neobična izgleda. Dok je čuvao stražu, ušao je general s nekoliko oficira i rekao mu: "Pucaj na svakoga tko pokuša ući neovlašteno". Stražar nije znao o kakvim se bićima radi, ali je čuo da su izvanzemaljska koja su nastradala prilikom pada NLO-a u Novom Meksiku.
A materijal i letjelice? Evo što je ispričao Rally Crab: "Jedan vojnik ispričao mi je svoj doživljaj dok je radio u vojnoj bazi Edwards, 1967.g. Dok je boravio u bazi, vodnik se sprijateljio s jednim pilotom, čije ime nije htio spomenuti. Jednom su poveli razgovor o NLO-ima, kada mu je odjednom pilot rekao: - Pođi sa mnom, htio bih ti pokazati nešto. Ne postavljaj mi nikakva pitanja jer ti ne mogu na njih odgovoriti, a da i znam odgovor, ne bih smio to povjeriti.
Poveo ga je u obližnji hangar. Taj ulaz nije bio pod strogom stražom. Bila je dovoljna pilotova propusnica. Pošli su na gornji kat gdje se nalazio direktan ulaz na donji kat hangara. Pilot je rekao vojniku da ga tu pričeka jer dalje ne smije, ali da obrati pažnju na hangar kroz malo razmaknutu zavjesu koju će on "slučajno" ostaviti za sobom. Pilot je prošao kroz strogo kontroliran ulaz, zahvaljujući posebnoj dozvoli koju je imao. Stražari nisu primijetili da je ostavio razmaknutu zavjesu. Tako je vodnik mogao vidjeti što se nalazilo iza tih teških zavjesa i što je to toliko važno čuvano u unutrašnjosti. Ugledao je jednu letjelicu u obliku "letećeg tanjura" na posebnom postolju. Bila je diskolikog oblika, oštrih rubova, s kupolom na sredini gornjeg trapa. Nekoliko je ljudi u plavim uniformama radilo nešto oko letjelice. Objekt je imao oko deset metara u promjeru. Pilot se vratio i izašli su iz hangara. Napomenuo mu je da nikome ne priča ono što je vidio, jer će on sve poreći. Poslije je od nekih stražara čuo da se s tom letjelicom izvode pokusni letovi u bazi, i to isključivo noću."
No, ti letovi su bili zaista nevjerojatni i zaprepašćujući. Ali ne u pozitivnom već u negativnom smislu. Taj američki NLO bio je originalan dokaz koliko smo nemoćni da objasnimo kako se NLO-i kreću. Testiranje tog "fantastičnog proizvoda američke avijacije" doživjelo je apsolutan neuspjeh. Ne samo da to "čudo od tehnike" (koje je inače u projektnim nacrtima imalo neslućene mogućnosti i osobine) nije moglo poslužiti ama baš ničemu, već je predstavljalo izvor novih opasnosti - u prvom redu za osobu koja je u "tome" izigravala pilota, a zatim za sve ostale koji su u blizini promatrali kako se odvija "let". Taj golemi ventilator (što je u biti i bio) uspio je uzletjeti najviše oko metar i nešto, s tim da je prethodno "razrovao" nekoliko stotina metara piste po kojoj je "rulao" prije "uzlijetanja". O stabilnosti, tj. apsolutnoj nestabilnosti toga objekta u zraku ne bi trebalo ni razgovarati. Nakon rušenja na zemlju (što je uljepšan naziv za slijetanje) konstatirano je da je ovo najjednostavniji način da se - ubije pilot.
Javna vojna tajna

Naravno, ni najškolovaniji stručnjaci nisu uspjeli otkriti od kojih je elemenata sastavljen materijal od kojeg se sastoji objekt ( ili objekti?) koji su pronađeni na teritoriju SAD. Konstatirano je da sadržava stanovite količine magnezija, nikla, kalaja i još čitavo čudo materija koje su nam potpuno nepoznate. Sastav, kao i tehnološki postupak izrade, još će dugo ostati velika i nerješiva tajna. Zanimljivo je da su sve raspoložive snage u bazi Edwards u stanju stalne pripravnosti. Razlog je za to - neprekidna pojava NLO-a iznad baze koja traje od trenutka kada je materijal prebačen u bazu. Razlog? Vjerojatno pogađate! Tako to izgleda kad se djeca igraju šibicama, i stalno strepe kada će ih roditelji kazniti.
Nedavno je još jedna stvar skrenula pažnju ufolozima. Prije nekoliko godina snimljen je dobro poznati film "Bliski susreti treće vrste" autora Stevena Spielberga. Iznenađujuća je činjenica da likovi ufonauta iz spomenutog filma u potpunosti odgovaraju izgledu posade koja se čuva u bazi Edwards (kao i još nekim). Sve je bilo u redu dok nije došlo do novih bliskih susreta treće vrste širom svijeta. Na pitanje u vezi s izgledom, odgovor je redovito glasio: "Potpuno su identični likovima iz - Bliskih susreta treće vrste -". Izjave očevidaca zabrinule su Ratno zrakoplovstvo. Takva sličnost ne može biti sasvim slučajna kada su opisi identični. Odgovorne su se osobe vjerojatno zapitale: "Ako se nešto hitno ne poduzme, moglo bi se pomisliti (ili možda OTKRITI ?!) da je Spielberg imao dozvoljen pristup najčuvanijim hangarima američke avijacije?!
Rezultati? Novi film Stevena Spielberga iste tematike - "E.T."!
Film "E.T." snimljen je za samo 63 dana! Snimanje je obavljeno izuzetno brzo i u gotovo nemogućem roku. Razlog za takvu užurbanost možemo samo pretpostaviti. A isto tako možemo samo pretpostavljati da li je Spielberg snimio taj film pod tim okolnostima jer je bio pod pritiskom vojnih vlasti. Taj je simpatični izvanzemaljac ipak zadržao neke "standardne" karakteristike - visinu od oko 130 cm., tanke udove, tanak vrat i veliku i neproporcionalnu glavu. Zašto je takav i zašto je film snimljen? Da bi se, možda, "spustila prašina" na "Bliske susrete treće vrste"?! Prosudimo sami.

Od početka 1988. godine stanovnici Istre i Hrvatskog primorja bili su opsjednuti misterioznom ženom u crnom. Priče i glasine o tajanstvenoj ženi dobivale su nove dimenzije. U izvješćima s lica mjesta reporteri su se pozivali na medicinsko osoblje Stanice za hitnu pomoć u Pazinu. Oni su, navodno, vidjeli misterioznu neznanku.
Zaustavljala je osamljene automobile koji su prolazili kroz tunel Učku. U razgovoru s vozačima proricala im je sudbinu, a potom bi misteriozno nestajala iz automobila. Priče su poprimile alarmantne dimenzije pa je i policija sve češće kontrolirala i nadzirala tunel Učku i prilazne ceste. Fantazija i mašta zasigurno su davale ton nevjerojatnim pričama, zgodama i nezgodama vozača sa ženom neopisive ljepote. Njezin izgled postajao je u svakoj priči sam sebi svrha. Vizualnost nepoznate žene u crnom izmamljivala je uzdahe muškaraca. Ni žene nisu bile nezainteresirane za pojavu ljepotice s Učke. Otkriven identitet?
Ali, bez obzira na to što su policijske postaje dobivale na stotine telefonskih poziva, tajanstvenoj ženi nitko nije mogao ući u trag. To je još više pojačavalo interes za neznankom pa su mnogi već počeli vjerovati da je riječ o nadnaravnoj pojavi. O ukazanju, o Gospi. Osnova za takva vjerovanja nađena je u činjenici što misterioznu ženu stvarno nitko nije vidio, a iz priča su je svi "znali", čak i pojedinosti njenog izgleda.
Gotovo sav domaći tisak počeo je sve više davati prostora misterioznoj ženi s Učke, a talijanska TV (RAI 3) naručila je od kolega iz riječkog dnevnika "A voce del popolo" specijalni izvještaj. Riječke kolege poslale su priču, ali priču koja nije ništa otkrivala. Samo je potvrđivala znane činjenice. I onda, kao grom iz vedra neba - jedan naš dnevni list donosi ekskluzivnu reportažu u kojoj se tvrdi da je raskrinkana tajna crne žene! Navodno je riječ o jednoj djevojci rođenoj 1968. godine u malom mjestu u Istri. Odavno poznata kao pacijentica psihijatrijskih klinika, djevojka je proglašena misterioznom ženom iz tunela. U izvješću s lica mjesta reporteri navode imena medicinskog osoblja Stanice za hitnu medicinsku pomoć u Pazinu. Oni su, navodno, vidjeli misterioznu neznanku, obavijestili policiju, a kasnije je sve išlo uhodanom metodom. Nakon ispitivanja, nedvojbeno je ustanovljeno da djevojka nije u takvom psihofizičkom stanju da bi se i dalje nesmetano i bez kontrole kretala sama. Odmah je smještena u Psihijatrijsku kliniku pulskog Medicinskog centra. Uz izvještaj o otkrivanju crne žene, novinari su naveli i podatak da je navodno "baš prethodne noći" imala seksualni odnos s jednim našim poznatim estradnim umjetnikom iz Opatije. Naravno, to je popraćeno "pričom" neznanke da od 1. svibnja 1988. godine često stopira, ali kad bi je muškarci uzimali u auto, iskoristili bi je, a potom izbacivali iz automobila!?
Što je istina? Navoditi takve pojedinosti također je smiono kao što je pretenciozno tvrditi da se pojavila Gospa na Učki. Osoba s navedenim karakteristikama očigledno spada u grupu bolesnika s dijagnozom shizofrenia. Tvorac pojma shizofrenie je Eugen Bleuler koji je 1911. godine različite psihopatološke promjene kod ličnosti nazvao tim imenom. Osnovna karakteristika takvog bolesnika je intelektualno propadanje. Karakterizira ga oslabljeno prosuđivanje, zakočenost misaonog toka, smanjena mentalna aktivnost, afektivna tupost i gubitak energije. Jednostavnije rečeno, shizofrenia je poremećaj cjelokupne ličnosti.
Na pitanje "Je li kod vas stvarno primljena zgodna djevojka kojoj je hobi stopiranje u tunelu Učka?", pulski liječnici odgovaraju: "Imamo mnogo pacijenata koji stopiraju." Time, naravno, nije isključena mogućnost da je 20-godišnja djevojka iz Istre stvarno stopirala i bolnički automobil iz Pazina, ali smo isto tako daleko od odgovora je li to djevojka o kojoj se u to vrijeme tako mnogo pričalo. Gospa i nadalje prisutna
Nemoguće je jednim novinskim člankom eliminirati sva dotadašnja nagađanja. Naprotiv! Priče o Gospi sada dobivaju još fantastičnije konture. U javnost je dospjela i priča policije. Radi se, naime, o zagonetnom ubojstvu izvršenom 1986. na obroncima Učke. Tako je, naime, švicarskim policajcima izjavio jedan švicarski građanin koji je 1988. uhićen pod sumnjom da je izvršio jedno ubojstvo. Kad ga je švicarska policija ispitivala, ispričao im je o svom susretu s jednim nepoznatim mladićem koji se odigrao 1986. u Opatiji. Jednu su večer zajedno otišli na obronke Učke zbog istih seksualnih sklonosti, ali ga je Švicarac kasnije ubio i kasnije leš zapalio. Nešto je u njega ušlo i tako je morao učiniti, kao što je već učinio u Americi, a poslije i u Švicarskoj. Bilo je to jače od njega. Nakon te obavijesti naši su policajci danima pretraživali obronke Učke, ali tijelo nepoznatog nisu pronašli. Čak su i švicarski policajci boravili u Hrvatskoj, ali bezuspješno. Samo priznanje bez leša nije nikakav dokaz. A, nekoga optužiti za ubojstva bez dokaza, odnosno leša, prema pravnim normama svih civiliziranih država je nemoguće. Naravno učestalije prisustvo policije na Učki nije ostalo nezapaženo i neprimijećeno. Kad su se pronijele priče o vozačima koji su sigurno u svojim vozilima imali zgodne suvozačice, sve postaje moguće. I nadalje je Gospa prisutna na Učki. I nadalje stopira i ulazi u automobile. Proriče i - nestaje...

Ono što je nekada bilo samo biće iz priča srednjeameričkih stanovnika pretvorilo se zadnjih godina u pravu znanstvenu senzaciju. Naravno da su se našli oni poduzetniji koji su Chupacabru uspjeli pretvoriti i u ekonomsku senzaciju. Majice sa njegovim likom uspješno se prodaju po cijeni od 10$. Sve je počelo krajem 60ih kada su primljeni prvi izvještaji o neobičnom predatoru koji je desetkovao stada ostavljajući iza sebe leševe koza, ovaca, kokošiju... ubijenih ugrizom u vrat.

Tako je biće i dobilo naziv Chupacabra što znači "goat sucker'' ili kako bi se to nespretno reklo na hrvatskom "sisač koza". Njegovo ponašanje i crvene oči su jedine zajedničke točke u kojima se slažu svi svjedoci. Neki smatraju da se radi o sivom gušteru jakih stražnjih nogu, oštrih zubi i jezika poput zmijskog. Drugi pak misle da je riječ o pernatom ili čak humanoidnom biću. Nakon 1995. broj slučajeva se naglo povećava. Osim iz Puerto Rica i Mexica stizali su i iz New Yorka, New Jerseya, San Antonioa, San Franciscoa, Miamia ili čak iz Moskve. Evo samo nekih od njih.
Početkom 70ih -Brownsville Texas
Rančer je pronašao ubijenog bika bez krvi, bez tragova predatora.
1994. -Puerto Rico
Nekoliko malih sivih bića čiji opis odgovara Chupacabri istjerali su stanari ispod kreveta u svojoj kući.
11. ožujka 1995. -Orocovis
Pastir je pronašao šest ubijenih ovaca čija je krv potpuno isisana kroz tri rupice od ugriza na vratu.
Svibanj 1995. -Canavanas, Puerto Rico
Misteriozno je ubijeno 150 ovaca. Za smrt je okrivljen Chupacabra.
19. studenog 1995. -Puerto Rico
Ovaj put Chupacabra je okrivljen da je zaklao desetine zečeva, purana, pasa, mačaka pa čak i konja. Viđen je u dva navrata. Jednom je odmah nestao bez traga a, drugi put je za sobom ostavio komad mesa pernate žrtve. Te je godine zabilježeno najviše slučajeva a Chupacabra je okrivljen za preko 1000 ubijenih životinja a čak su bili napadnuti i ljudi. Svaki puta su svjedoci tvrdili da je biće bilo slično majmunu koji nije ima rep. Oči su mu bile velike i crvene.
Ožujak 1996. Miami
Ubijeno 40 životinja.
Rujan 2000. -Brazil
Nakon što mu je pobio dio stada seljak je uspio ubiti čudnu životinju. Bila je velika poput psa a glava joj je bila slična bikovoj.
Porijeklo bića je za sada nepoznato. Jedna od vjerojatnih mogućnosti je da se radi o neuspješnom, ili uspješnom, genetskom injženjeringu. Za to se optužuju ili NASA ili vojni laboratoriji za istraživanja na životinjama koji se nalaze u luci Puerto Rico. Neki su spremni povjerovati da se radi o "mezimcima" iz svemira koje su zaboravili ili namjerno ostavili njihovi izvanzemaljski vlasnici. To se opravdava čestim slučajevima kada se Chupacabra pojavljivao na područjima na kojima su prije toga viđeni NLO-i. Ako bi kombinirali ove dvije teorije, genetski inženjering i izvanzemaljsko porijeklo dobijamo treću, još zanimljiviju. Zbog očiju, nosnica, sive boje i još nekih karakteristika mogli bi pretpostaviti da se radi o križancu greysa i nekog ovozemaljskog predatora. Moram priznati da mi se ta teorija čini najmanje vjerojatnom ali sigurno nije potpuno isključena. No, možda je to ipak samo još jedno od prirodnih stvorenja koje je tako dugo izbjegavalo očima znanstvenika.

Postoje mnoge opasnosti u svezi plasiranja informacija vezanih uz NLO. Sve donedavno gotovo nikakav stupanj zaštite nije bio dostupan osobama koje su takve podatke davale u javnost. Da tome nije tako , Cooper bi zbog toga (on je naime dao mnoge podatke istovremeno raznim ljudima i institucijama - novinama , zakonodavcima , te raznim utjecajnim osobama ) zasigurno platio određenu cijenu. Kome i zašto , to i je ono što privlači pozornost. Upravo stoga što je on medijski proboj učinio tako brzo i temeljito , više nikome nije bilo u interesu na neki način ušutkati dotičnoga gospodina Coopera , jer bi to tada (u situaciji kada je većina "zabranjenog" materijala u slobodnom opticaju ) samo podiglo vjerodostojnost iznesenog sadržaja. Početkom 1990. još uvijek su egzistirale razne polemike u određenim krugovima vezane uz to kakav bi stav trebalo zauzeti u pogledu slučaja Cooper. Uglavnom se dvoumilo oko prijetnji ili jednostavne medijske diskreditacije.
Kampanja koja je pokrenuta stajala je otprilike milijun dolara, a temelj joj je bila diskreditacija po jednostavnoj osnovi , u srži koje leži financijska motiviranost. Praksa joj je bila na razne načine pokazati , ili navesti na miljenje , da je Cooper uzeo gomilu podataka iz raznih izvora i sve ih objedinio sa određenim lajtmotivom, te kao takve plasirao u javnost. To je trebalo objelodaniti "šarlatanstvo" kakvim se bavi gospodin Cooper. Takva kampanja je trebala biti sustavno provođena kroz razna NLO udruženja (koja su uglavnom pod kontrolom) , specijalizirane časopise , razne članci itd. Sve bi to bilo u svrhu prezentiranja mnoštva tragova koji bi doveli do potpune nevjerice i konfuzije. Planirana akcija trebala je završiti koncem 1990.
U svemu tome bitno je uvidjeti jedno , a to je da za takve "krugove moći" jedina prava opasnost bila prihvaćanje i ozbiljno razmatranje Cooperovih navoda jedino u širim razmjerima i to u utjecajnim krugovima. Sve dok je cijela priča interesantna rijetkim entuzijastima ona ne predstavlja moguću prijetnju zakulisnim igrama. Sada , na koncu te afere , imamo pojedince koji svjedoče, unatoč strahu od atentata, pojedince koji se više ne boje iznijeti što znaju. Naposljetku previše toga je viđeno da bi se vječno šutilo. Svjedoci smo početka kraja "vječne" magle koja je obavijala tu tematiku. Upravo zbog toga objavit ćemo sljedeće podatke.
Klasificirane vrste

Sadašnji broj vrsta vanzemaljaca koji su došli u kontakt sa našim planetom je devet, s tim da od tog broja sedam vrsta dolazi u permanentni kontakt, a pet su utjecajne vrste, odnosno vrste koje na razne načine utječu na zbivanja na Zemlji. Suprotno informaciji koju vlada SAD-a može dati, nisu svi vanzemaljci prijateljski raspoloženi izaslanici Galaktičke Svemirske Konfederacije.
Zeta Reticuli Sivi - mali

Ova vrsta dolazi sa Zeta Reticulana, pokraj zvijezde Bernard, koja je susjedno sazviježđe Oriona. Oni su vrlo niski (oko 3.5-4 stope - cca. 120cm), sivkastosrebrni i nemaju organa za reprodukciju kao ni probavni trakt, odnosno oni su potpuno atrofirali. Cijela njihova vrsta stvorena je kloniranjem, koje se vrši već nekoliko tisuća godina. Jedno od obilježja im je i poprilično jednostavan oblik lica - velike oči, mali otvor usta, dok nos ne postoji. Oči su im oblika badema i crne su boje. Kao rezultat evolucije bez uobičajene izmjene genetskog materijala (spolnim putem) , seksualni organi i probavni trakt potpuno su zakržljali, te ta vrsta nije u mogućnosti hraniti se na nama uobičajen način ili se baviti seksualnom aktivnošću. Napomenimo da su bliski rođaci familije insekata. Oni su povezani na određeni način sa sakaćenjem stoke. Naime, prilikom procesa kloniranja određene supstance iz dijelova tijela stoke stabiliziraju i podržavaju cijeli postupak. Te supstance se smještaju ispod jezika i daju hranu, te stabiliziraju životne funkcije na određeno vrijeme. One se nalaze u određenim sluznicama - nosnim, genitalnim, na usnama, u rektumu - ali i u nekim organima, te služe umjesto hrane.
Ipak, to nije jedini način "prehrane" ove vrste. Može se zamijetiti da sakaćenja stoke često rezultiraju potpunim nestankom krvi iz tijela životinje. Oni naime, u svojim bazama imaju ogromne spremnike u kojima drže organe, kako životinja tako i ljudi, koji plutaju u grimiznoj tekućini u koju jednostavno "uplivaju" i apsorbiraju hranjive tvari kroz kožu. U procesu apsorpcije i eliminacije koriste vodik-peroksid. Taj spoj također čuva kako tekućinu, tako i organe da se ne pokvare. Pošto su bez probavnog trakta, izlučivanje vrše putem kože. Taj proces na određeni način podsjeća na izlučivanje u biljaka. Tu se također koristi vodik-peroksid kao stabilizator procesa. Njih se često proglašava malim zelenima, jer poprime zelenkastu boju ukoliko nisu apsorbirali dovoljno hranjivih tvari. Kada su u tom stanju, postaju vrlo zli.
Kloniranje ove vrste može se obavljati prilično brzo, tako da proizvodimo sintetičke kopije. Njihova je tehnologija puno razvijenija od naše, pa su upravo zbog toga sa njima postignuti sporazumi koji predviđaju razmjenu istih.Ova vrsta nije sama svoj gospodar - podložni su gmazolikoj vrsti ljudi koja je sa njihovog rodnog planeta. Oni traže slobodu od svojih gospodara, ali su istovremeno i puni poštovanja prema njima. Zbog svega gore navedenog, čini se da imaju želju za suradnjom sa ljudima, kojom bi u budućnosti mogli iskusiti slobodu koju nemaju na svojoj planeti. U tom nastojanju nadaju se glavnoj ulozi na Zemlji, naravno u smislu gospodarenja, ili u najmanju ruku žele posjedovati dovoljno snage da se osiguraju od služenja bilo kojoj drugoj vrsti
Imaju dvije vrste - jedna je slična sokolima, a druga golubovima. Zadnji više saginju poslovnosti u odnosu sa ljudskom vrstom, dok su drugi više žestoki, netaktični i sirovi. Zete trebaju ljudsku pomoć u budućem sukobu (slijedi u idućih 20 godina) sa svojim gospodarima. Ta najava odgovara takozvanom asteroidu koji je na putu prema Zemlji, a u biti je kolonija koja broji 30 milijuna gmazolikih vanzemaljca. Asteroid je trenutno skrenuo putanju prema sazviježđu Draco.
Belletrax Sivi - niski

Niski Sivi (niži su od prethodne vrste) su iz zvjezdanog sustava koji je do Oriona, odnosno pokraj ramena lika smještenog u sustavu Belletrax. Po vanjskom izgledu su patuljasti - visoki svega oko 60 centimetara. Nisu toliko izravni, ali ništa manje zli prema ljudima od Zeta. Obe te vrste su genetski povezane i međusobno slične, osim visine, naravno.
Orion Sivi - visoki

Oni su druga vrsta Sivih. Obilježje im je velik nos i visina i do 2.5 metara. Baza im je na Aleutima, a nedavno su viđeni u istočnom dijelu Rusije. Neprijateljski su raspoloženi, ali manje zli prema ljudima. Njihova je preokupacija utjecaj kroz kontrolu politike. U njihovom su posjedu određene tehnologije koje im omogućuju izvođenje nekih akcija koje se kasnije karakteriziraju kao "nadnaravne pojave". U ruskom incidentu žena kojoj je noga bila deformirana, bila je oteta od te vrste, te je puštena tisućama milja dalje od mjesta otmice. Nakon toga noga joj je bila izliječena, bolje rečeno transplantirana joj je druga. Može se steći dojam da su dobronamjerni prema ljudima, ali se iza svega krije činjenica da njima ljudi u biti koriste kao zamorci u provođenju raznih pokusa - uglavnom se radi o genetskom inženjeringu. Oni su uzgojili ruke i noge, te ostale dijelove tijela u svojevrsnoj maternici načinjenoj od ljudskog tkiva. Noga može izrasti iz tijela, ruke iz sredine trbuha itd. Sve je to učinjeno injektiranjem određenih genoma u tkivo i upotrebom elektro-magnetskih naboja. Na taj način ova je vrsta sposobna "proizvesti" ljudske organe, te tako pomoći unesrećenim ili invalidnim ljudima - ili pak, za osobne potrebe održavanja životnih funkcija. Njihov je interes kontrola masa na Zemlji, što su donekle i ostvarili određenim sporazumima izvojevanim u pregovorima.
Sivi općenito

Svi sivi do određenog stupnja trenutno utječu na zbivanja na Zemlji. Glavno im je obilježje da nemaju dubljih osjećaja ili suosjećanja. Vrlo su hladni, proračunati, a našu vrstu vide kao inferiornu. Zgodna je usporedba odnosa njih naspram nas kao stočara prema svojoj stoci. Njihovo razumijevanje odnosa među ljudima ima granice njihovog zapažanja, ali bez uključenja emocija. Ovi vanzemaljci su na istom stupnju razvoja na kojem su kanibali kod naše vrste. Glavno im je viđenje naše vrste kao podređene. Hrane se žljezdanim izlučevinama ljudi, te su radi toga kadri i ubiti ili oteti ljudsku jedinku te na taj način doći do njima prijeko potrebnih tvari. Upravljanje genima jedan je od načina na koji vide opstanak svoje vrste. Na određeni način mi smo njihovi spasitelji. Tu nam se bar pruža prilika da imamo kakav-takav utjecaj na vanzemaljce kao entitet. To ne bi bilo prvi put da civilizacija kao modus svog opstanka izabere umjesto izravnog sukoba "prihvaćanje" neprijatelja.
Sjetimo se samo Tatara koji su napadali Rusiju, da bi ih ista ta Rusija u roku od sto godina uključila u svoje društvene tokove, te na taj jednostavni način porazila, odnosno sebe zaštitila od sigurne propasti u koju bi je odveo vojni sukob.
Plejadenci

Oni su daleki srodnici ljudske vrste. U davnoj prošlosti od njihove je vrste genetskim inženjeringom stvoren čovjek. Na višem su stupnju duhovnog razvoja od većine ljudi na Zemlji. Slični su nama i jedina su vrsta kojoj čovjek donekle može vjerovati, a obilježje im je plava kosa i svijetla put. U prijateljskim su odnosima sa Međugalaktičkom Svemirskom Konfederacijom. To nipošto ne znači da se može vjerovati svim čovjekolikim vanzemaljcima, tim više što sa postoji više vlada koje surađuju sa Sivima a pripadaju ovoj vrsti. Neki Plejadenci su podređeni Sivima, te su odgojeni kao njihovi sluge. U zadnje im je vrijeme zabranjen kontakt sa Zemljanima, što je vladi objašnjeno kao svemirski zakon koji zabranjuje utjecaj na sudbinu zemaljske populacije osim ukoliko ona prijeti sama sebi ili drugima u galaksiji.
Također je otvorena mogućnost reakcije izvanzemaljaca ukoliko nuklearna prijetnja na Zemlji postane dovoljno opasna. Ta činjenica daje isto tako i mogućnost sukoba između ove vrste i Zeta sivih kojima odgovara ograničeni nuklearni rat na Zemlji. Stav ove vrste prema Zemljanima je takav da oni smatraju kako mi sami trebamo snositi posljedice suravdnje sa ostalim izvanzemaljcima.
Draco Mothmen

U sazviježđu Draco postoji ova rasa izvanzemaljaca koji su u prošlosti posjećivali Zemlju. Visoki su do 2.5 metra, mračni su, te ih se može vidjeti noću u blizini parkova i groblja. Također imaju crvene oči koje svijetle u mraku i krila. Oni su između ostalog izvor mnogih mitova koji su nastajali u prošlosti, a čak su i vampirima pripisivana razna svojstva te vrste (noćni život, sposobnost letenja). Nemaju poseban utjecaj na Zemlji osim što tu i tamo posiju paniku gdje su viđeni. Borave uglavnom ispod površine Zemlje i nisu zainteresirani za ostale vrste.
Deros/Teros

Njih se također može klasificirati kao "podzemnu vrstu vanzemaljaca" koja obitava na Zemlji. Terosi su za razliku od Derosa prijateljski raspoloženi i uglavnom sprečavaju ove od izravnije uporabe sile, pošto su Derosi izuzetno agresivni. Žive u podzemnim tunelima, gradovima, a katkad i u podmorju. Većina legendi vezanih uz trolove i vilenjake odnosi se upravo na ove dvije vrste. Derosi su u svojevrsnom natjecateljskom odnosu sa sivima, ali to apsolutno ne znači da im se može vjerovati, pošto su im osobine jako slične.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata mnogi saveznički i nacistički piloti prijavljivali su čudne vatrene lopte koje su ih pratile na njihovim letovima iznad Europe. Objekti su nazvani "Foo Fighters" prema popularnom stripu tog vremena "Smoky Stover". Imali su strahovitu brzinu i manevarske sposobnosti koje su daleko nadvisivale bilo koji tadašnji zrakoplov. Iako ih je proučavala čak i NASA-a do danas nisu objašnjeni. Smatrani su i neprijateljskim tajnim letjelicama ali je ta mogućnost odbačene pošto objekti nisu činili ništa što bi direktno ugrožavalo sigurnost letjelice. Također su mogli biti neobični električni ili optički efekt poput kuglaste munje ili samo priviđanja nervozne i premorene posade. Kako god bilo unijeli su strah među pilote što se može vidjeti i iz ove dvije priče.
U prosincu 1944 saveznički pilot je letio iznad neprijateljskog teritorija na visini od 10 000 stopa. Pretražujući nebo u potrazi za njemačkim letjelicama ugledao je dvije velika vatrene kugle. Ne da nisu nalikovala njemačkim zrakoplovima nego nisu bili slični ničemu što je do tada vidio. Neko vrijeme ih je pratio a onda je odlučio otići ali, objekti su ga neprestano pratili. Pilot ih se još neko vrijeme na sve načine pokušao riješiti ali mu nikako nije polazilo za rukom. Napokon su objekti sami nestali a da nije ispaljen ni hitac.
Još jedan slučaj opisao je Major William D. Leet:

Foo Fighteri B-17, leteća tvrđava. "Moju posada B-17 i mene pratio je čitavim putem od Klagenfurta u Austriji do Jadranskog mora pratio Foo Fighter, mali disk. To se dogodilo , kako se sjećam u prosincu 1944 za vrijeme noćnog leta u misiji "Lone Wolf" Major Leet se prisjeća da im je časnik tajne službe rekao koko se radilo o novom njemačkom lovcu ali, nije mogao objasniti zašto nije pucao na njih.

Debeli crveni crv dug od dvije do četiri stope ubija svoje neprijatelji štrcanjem smrtonosnog otrova ili električnim udarima na udaljenosti do 2 metra. Na žalost, ne radi se o rečenici iz nekog SF romana ili filma. Riječ je o biću koje živi u Mongolskoj pustinji Gobi. Njegovo izvorno ime je Allghoi khorkhoi što znači "crv utrobe" a vrlo često ga povezuju sa kravljom utrobom (na koji način, nije mi poznato). U svijetu je poznatiji kao "mongolian death worm" ili mongolski smrtonosni crv. Potaknut pričom svoje studentice prvi ga je pokušao istražiti Čeh Ivan Mackerle. Zbog vjerovanja da i sam spomen tog bića donosi lošu sreću bilo je nemoguće natjerati lokalno stanovništvo na priču. Kako to obično biva, nekoliko čaša rakije pomoglo je u rješavanju ovog problema.
Ono što su Mackerleu ispričala dva nomada bilo je prilično zanimljivo. Crv po njihovim riječima voli žutu boju a te iste boje je i njegov smrtonosni otrov koji poprskanu žrtvu ubija u trenutku i pretvara u žuto raspadajuće truplo. Navodno je crv ubio dječaka koji se igrao, naravno žutim, igračkama. Njegovi roditelji su pratili trag crva ubojice ali ih je stigla ista sudbina kao i njihovo dijete. Starija žena ispričala im je što je čula o njegovu kretanju ispod pijeska i načinu na koji ubija svoje žrtve. Kada se priprema za napad polovicom svoje dužine izviri izvan zemlje i napuhuje mjehure po svom tijelu dok napokon velikom brzinom ne ištrca otrov.To su sve priče ali, što je sa konkretnim dokazima. Na žalost Mackerle nije uspio prikupiti niti jedan. Dakle, ostaju nam samo pretpostavke.
Crv: Iako se to rješenje na prvi pogled čini najlogičnijim nije ipak sve tako jednostavno. Crvi su prilično osjetljivi na suhu klimu i ne mogu bez posebnih prilagodbi izdržati ekstremno teške uvjete kakvi vladaju u pustinji Gobi.
Zmija: Mnoge zmije bez većih poteškoća mogu izdržati pustinjske uvjete a i otrov je tu.
Gušter: I gušteri su sposobni preživljavati u pustinjskim uvjetima. Neki od njih kao što je Skink tamo se najbolje i osjećaju. Živi ukopan u pijesku a na prvi pogled mu je teško razlikovati glavu od repa. Još kada ne bi imao noge vrlo lako bismo ga zamijenili za crva. Ali, na žalost, ipak ima noge.
Električna jegulja: Zbog toga što crv navodno ubija elektrošokovima ova veza je jasna ali, ne i vjerojatna. Ako u pustinju ne spadaju crvi, kako bi tek bilo jeguljama?
Posebna vrsta: Mislite li da je nemoguće otkriti toliko neobične životinjske vrste na našem planetu? Sjetite se čudnovatog kljunaša. Biće kao što je Allghoi khorkhoi teško je pronaći a još teže ostati živ nakon toga.
Kao i obično, moramo na kraju ustvrditi da ne posjedujemo konkretne dokaze. Sve što znamo proizlazi iz priča za koje ne možemo reći koliko su i da li su uopće istinite. Možda su to samo "napuhani" opisi zmija i guštera a, možda Allghoi khorkhoi prikriven čeka da mu pokažete žuti karton.

Kao dijete ponekad sam čuo priče o mjestu na kojem bi automobili bili uzdignuti od zemlje nekom nevidljivom silom. Mjesto se zvalo Gravity Hill (Gravitacijsko brdo) i nalazi se negdje u Baltimoru u Marylandu.
U siječnju 1980. tim projekta Enigma uspio je ponovno otkriti gravitacijsko brdo na sjeverozapadu Baltmorea uz cestu koja prolazi prirodnim područjem Soldier`s Delight. Iz prve ruke smo se uvjerili u djelovanje tog neobičnog fenomena. Ako ostavite automobil pri dnu gravitacijskog brda, izbacite ga iz brzine i otpustite ručnu kočnicu, on će se lagano pomicati oko 150 metara prije nego se zaustavi. Golim okom se vidi da je na tom dijelu lagani nagib a automobil se kretao uzbrdo. To što smo vidjeli definitivno je razbilo svaku sumnju koju smo imali prije samog istraživanja.
Na sreću lokalni suradnik projekta Enigma, Mike Gilbert bio je geometar tako da nam nije trebalo puno vremena da ga nagovorimo na poduhvat. Mike je detaljno premjerio i označio cestu i pažljivo zapisivao sve detalje. Kada nam je pokazao rezultate svog istraživanja bili smo prilično iznenađeni. Nagib koji se nama činio kao uzbrdica u stvari je bio lagana nizbrdica. Uspjeli smo dokazati da u stvari Gravitacijsko brdo ne postoji i da na tom dijelu ceste vladaju prirodni zakoni kakve poznajemo. Sva misterija fenomena bila je produkt čiste optičke varke. Prijavljena su još najmanje 3 slična slučaja u Marylandu ali ih nismo istražili. Znamo za još neke slučajeve u drugim područjima SAD-a i Kanade.
"Nešto zastrašujuće ne valja ovdje", napisao je u svojoj knjizi Ivan T. Sanderson kada se osvrnuo na fenomen kamenja koje zvoni. S malo previše jeftine sentimentalnosti Sanderson opisuje sedam jutara nabacanog kamenja na području Upper Black Eddya, grada u sjeveroistočnom dijelu Pennsylvanije uz samu granicu države New Jersey. Kao da sedam jutara nabacanog kamenja visokog tri metra usred šume nije bilo dovoljno, Sanderson svojim čitateljima tvrdi da trećina tog kamenja zvoni poput zvona ako ga se udari čekićem.
Iako je svojstvo zvonjave objašnjeno iznimno velikim unutrašnjim naponima uzrokovanim neobičnim i selektivnim trošenjem kamena, debata je nastavljena zbog velikog broja kontradiktornih tvrdnji.
Godine 1981. istraživači projekta Enigma željeli su se osobno uvjeriti u istinitost fenomena na licu mjesta. Njihova saznanja koja su objavljena u "Fate Magazin" uglavnom se podudaraju sa Sandersonovim promatranjima. Iako su mnogi znanstvenici zastupali suprotno mišljenje, kamenje nije izgubilo svoje svojstvo zvonjave ako bi se lomilo ili pomicalo sa mjesta na kojem se nalazilo. Kao što i Sanderson tvrdi, kamenje bi zvonilo bez obzira da li bi ga stiskali ili popuštali stisak ali, nije istina da to područje izbjegavaju životinje. Istražitelji su pronašli i sakupili zmije i paukove koji su živjeli u kamenju a pronašli su i nekoliko mladica biljaka.
Nismo sigurni koliko toga zastrašujućeg ne valja u kamenju ali, zasigurno je polje neobično i pobudit će još mnogo rasprave.

Staroegipatski faraon Amenofis IV, poznat još kao Ekhnaton ili Ekhetaton, muž kraljice Nefertiti i otac faraona Tutankamona, naredio je izgradnju grada Akhetatona, oko 1387. g. prije Krista. Grad je podignut na desnoj obali Nila, 450 km sjeverno od Tebe i postao je novom prijestolnicom Egipta. Međutim, iz neutvrđenih je razloga grad nakon nekog vremena iznenada napušten.
Faraon Amenofis poznat je i po tome što je prvi uveo monoteizam, uveo je štovanje boga Atona, sunčevog diska. Aton je u stvari bio stari bog-sunce, Ra, u novoj ulozi. U njegovu slavu Amenofis je i dao izgraditi spomenuti grad, čije ime znači "Atonov horizont". Nakon što je uveo vjerovanje u jednog boga, sagradio grad u njegovu čast te uzeo ime Ekhetaton ("onaj koji se moli Atonu"), Amenofis dolazi u oštar sukob s dotada svemoćnom svećeničkom kastom koja je vjerovala u Boga Amona i čitav niz drugih, do tada uvažavanih božanstava. Nazivaju ga faraonom - heretikom. Jasno, mnogoboštvo pod Amenofisom više nije dolazilo u obzir. Kasnije vjerovanje u jednoga boga uvodi Mojsije, nakon što je na prostor Palestine došao iz Egipta. Za vladavine Ekhnatona zatvoreni su hramovi drugih bogova, oduzeta su imanja svećenicima, konfiscirana su njihova zemljišta i prihodi. Sve se ovo odigralo za prvih šest godina njegove vladavine. Vodio je ogorčenu borbu ne samo sa svećenstvom, jer je zatvaranjem hramova navukao bijes i otpor i drugih slojeva kao što su trgovci i zanatlije, pa čak i pastiri i seljaci, dakle slojeva kojima je profesionalno odgovarao drugi poredak.
Navodno je Amenofis odluku o uvođenju monoteizma donio nakon što je usnuo san među šapama sfinge u Gizi. Nepoznato biće koje mu se ukazalo u snu tražilo je od njega reformu vjere. Ova je promjena prouzrokovala i mnoge druge promjene, odnosno promjene u drugim sferama, npr. umjetnosti koja postaje realistična. Promjene u arhitekturi reflektirale su se kroz prestanak gradnje piramida.
Mnogi postavljaju pitanje je li Amenofis poruku zaista dobio u snu ili je naredbu primio od izvanzemaljskih bića, u što čvrsto vjeruju neki ufolozi. U prilog tome navode činjenicu kako je u vrijeme Ekhnatona bio izražen kult insekata, a navodno su izvanzemaljci, koji su u Egipat posredstvom faraona uveli monoteizam, izgledali upravo kao veliki insekti. Čak je faraon na nekim sačuvanim slikama prikazan s velikim insektom, skarabejem, u ruci. Po ufolozima, taj skarabej sliči na komandnu ploču koju je umjetnik morao negdje vidjeti kako bi je naslikao.

Tutankamon
Osim toga, činjenica je da je svećenstvo u vrijeme kulta koji se njegovao za vrijeme Ekhnatona deformiralo svoje lubanje, kako bi sličile na lubanje izvanzemaljskih bića. U hijeroglifima iz Abidosa i Dendere, kao i na slikama u hramu faraona Setija I u Tebi, vide se bogovi koji faraonu pokazuju nekakav spiralni predmet, koji sliči današnjem električnom kolutu za visoki napon. Je li to jedna od izvanzemaljskih tehničkih tajni?
Kolikogod tajnovit bio život faraona Amenofisa IV, toliko je u najmanju ruku i život njegovog nasljednika, sina Tutankamona. Nakon što je 1369.g. prije Krista Ekhnaton umro, na prijestolje je došao Tutankamon, devetogodišnji dječak, koji je zbog svojih godina bio tek igračka u rukama svemoćnog svećenstva. Nepotrebno je naglašavati da su oni odmah nakon Ekhnatonove smrti ponovo uveli stari vjerski sustav. Tutankamon se na vlasti održao samo devet godina. Medicinska istraživanja njegove mumije dokazuju da je umro nasilnom smrću, a pretpostavlja se da ga je ubilo svećenstvo, kako ne bi nastavio Atonov kult. Njegovi nasljednici pobrinuli su se za to da se uklone svi tragovi "heretičkog" razdoblja. Tako je Ekhnatonov grob bio razoren, reljefi u njemu uništeni, a isto se dogodilo s grobovima svih njegovih plemića. Brisanjem Ekhnatonova imena sa svih mjesta na kojima je bilo zapisano, svećenici Egipta osudili su ga na vječno lutanje i nemogućnost upokojenja njegove duše, te su prokleli svakog tko u budućnosti bude prizivao njegovo ime.
Grobnica faraona Tutankamona je prilično čudna jer je izuzetno mala, ali zato prepuna blaga. Američki arheolog Carter i engleski lord Carnavon otkrili su Tutankamonovu grobnicu i u njoj pronašli dva mumificirana fetusa za koja se mislilo da su zameci faraonove djece. Na kutiji u kojoj su pronađeno nije, sukladno tadašnjim običajima, ništa pisalo. Nakon temeljnih ispitivanja, po arheologu Vanderbergu, pokazalo se da se radi o ženskim fetusima, starim između pet i šest mjeseci. Kasnije su te dvije mumije nestale, međutim ostale su kvalitetne fotografije na kojima se jasno vidi da je jedan fetus ljudski, dok drugi ima nesrazmjerno veliku glavu i jako izduženo lice. Ruke i prsti su također bili jako dugački. Prema nekima, ovaj fetus prije sliči izvanzemaljskom negoli ljudskom. Fetusi su preneseni u Kairo, što je učinio sam Carter, ali im se nakon toga gubi svaki trag. I mumija faraona Ekhnatona također je nestala. Mumija jedne od Atonovih svećenica zauvijek je izgubljena kad je potonuo "Titanic", kojim se trebala prenijeti u SAD. Arheolog Vanderberg ukazuje na još jedan misterij vezan za Ekhnatona i njegovog sina Tutankamona. Podsjeća na to da su Carter i Carnavon našli već obijenu grobnicu. Netko je na njoj načinio otvor kako bi mogao ući unutra, međutim, taj je otvor bio toliko malen da bi se kroz njega jedva moglo uvući dijete. To malo biće koje je ušlo u grobnicu nije ukralo blago, ali postoje materijalni dokazi da je iz grobnice nešto izneseno. Na pitanje što je to bilo nema odgovora. Je li se možda radilo o nekakvoj tehnološkoj tajni? U svakom slučaju, onaj tko je ušao u grobnicu i iz nje s nečim izašao, pažljivo je zatvorio otvor. Naknadno je Tutankamonov grob zapečaćen pečatom s ezoteričkom simbolima Šakala i Skarabeja. Postoje indicije da su upravo to bili simboli Ekhnatona i njegovih sljedbenika.

Ekhnaton
Neki istraživači potpuno su sigurni da je Ekhnatonov "Bog koji sjedi na nečem što podsjeća na sunčev disk", a koji mu se ukazao u snu, u stvari izvanzemaljac. Oni u to vjeruju, kao i u to da je Mojsiju Zapovijedi prenio izvanzemaljac. Zbog velike sličnosti u Ekhnatonovom i Mojsijevom životu mnogi protestantski svećenici i danas smatraju da su njih dvojica u stvari jedna te ista osoba. Je li to slučajno? Neki povjesničari slažu se da postoji dosta činjenica koje govore u prilog tome da Ekhnaton nije umro u Egiptu, a da se opet, nedugo nakon toga pojavio rabin po imenu Mojsije, koji je sam tvrdio da je došao iz Egipta. Je li moguće da je Mojsije u stvari sam faraon Ekhnaton koji se predstavljao lažnim imenom?
Bez obzira na naše vjerovanje, postoji niz podudarnosti: oba su reformirala religiju uvođenjem monoteizma i odbacivanjem mnogoboštva, oba su za to bili inspirirani "odozgo", odnosno učinili su to nakon vizija koje su imali, obojica su neko vrijeme provela u pustinji gdje su postavili temelje monoteizma, a napokon, njihova tijela nikad nisu pronađena! Očito je još da su obadvojica imali sposobnost i znanje da uvjere svoje sljedbenike u ispravnost kulta jednoga boga. Poznato je da je Mojsije držao drvene ploče sa zapovijedima u nekoj vrsti naelektriziranog kovčega koji je "oslobađao iskre" i djelovao poput baterije. To znači da je Mojsije poznavao elektricitet, a poznavao ga je i Ekhnaton. Stari su Egipćani koristili za pozlaćivanje neku vrstu električnih baterija od keramike i bakra. Mnogi ufolozi uvjereni su da je poznavanje elektriciteta poteklo od izvanzemaljaca. Tajnu elektriciteta čuvali su upravo Atonovi svećenici. Neki od njih, kako bi izbjegli osvetu Amonovih sljedbenika, pobjegli su iz Egipta. Ako je među njima bio i sam Ekhnaton, je li ipak moguće da su on i Mojsije ista ličnost?
Zanimljiv je slučaj koji se dogodio jednoj američkoj filmskoj ekipi koja je pedesetih godina u blizini Kaira snimala biografski film o Ekhnatonu, a vezan je na prokletstvo egipatskih svećenika. Prvog dana snimanja, u prvoj sceni, dok su dvije glavne protagonistice pred kamerama govorile: "Mi prizivamo Ekhetatona, mi prizivamo Ekhetatona" podigla se takva pješčana oluja da se snimanje moralo odmah prekinuti. Te se noći i jednoj i drugoj glumici u snu javio lik Ekhetona. Sanjale su kako se nalaze u hramu ispred njegovog kipa koji oživljava. Jedna je sanjala kako je kip rukom udara posred lica, a druga je dobila udarac u trbuh. Ujutro su obje prevezene u bolnicu, gdje su utvrđene ozljede točno na onim mjestima gdje su u snu dobile udarac! Ekipa je nakon toga pokupila opremu i žurno napustila Egipat.
Danas su podijeljena mišljenja oko toga da li prokletstvo zaista postoji ili je tek smišljena prevara. Gamal Muhtar, direktor Uprave za proučavanje starina u Kairu, upitan za mišljenje o tome, odgovorio je da on u prokletstva ne vjeruje, mada mnogi nastoje pronaći vezu između umiranja istraživača i ploča s proročanstvima iz sarkofaga. Rekao je da se on čitav život bavi istraživanjem grobnica faraona i mumija, a da mu se još nikada ništa nije dogodilo. Dvadesetak dana nakon intervjua i nakon razgledavanja blaga iz Tutankamonova grobnice, iznenada je umro od srčanog udara. Slučajnost?!

Misteriozne lopte padaju s neba
Stanovnici Južne Afrike još i dan danas ne znaju odakle potječu dvije kugle koje su krajem ožujka 2000. pale na dvije farme nedaleko Cape Towna. Prva kugla je pala na farmu pored grada Worcestera (oko 100 kilometara od Cape Towna) a druga, također na farmu, pored grada Durbanvile na samom rubu Cape Towna. Obje su bile metalne. Prva je težila oko 30 a druga oko 50 kilograma. Čini se da su načinjene od čelika a na jednom dijelu se nalazio spoj zakovicama.
Odjel civilnog zrakoplovstva zatražio je od policije da prikupi objekte i ispita svjedoke kako bi se saznao uzrok te pojave. Svjedoci su izjavili da su kugle bile usijane kada su pale i trebalo je više od pola sata dok se nisu dovoljno ohladile da se mogu pomaknuti. Peter Viljoen, na čiju je farmu pala jedna od kugli, kaže da su radnici, prije nego što su ugledali kugle, čuli nešto slično pucnjevima iz puške. Krater koji je nastao bio je dubok 20-tak centimetara. Drugi objekt je bio nešto veći, oko metar visok a 1.5 metar širok a na jednom kraju je imao vratašca. I prilikom pada drugog objekta svjedoci su čuli slične pucnjeve.
List The Star prenio je izjave astronauta koji su rekli kako se možda radi o dijelovima satelita ali, nisu mogli sa sigurnošću potvrditi tu informaciju. NASA je već ranije najavila da bi se neki dijelovi satelita Pegasus mogli srušiti na zemlju.
Sličan slučaj zbio se nekoliko godina ranije u SAD-u. Ogromna sjajna kugla pronađena je u jarku pored autoceste. Pošto je NASA opovrgnula informacije da se radi o dijelu njihovog satelita sumnja je prebačena na SSSR. Na kraju se uspostavilo da se radilo o lusteru koji je ispao sa kamiona a bio je namijenjen uređenju kockarnice.

Većina znanstvenika koji se bave parapsihologijom, tvrdi da su fenomeni telepatije, vidovitosti, prekognicije izraženiji kad je osoba s paranormalnim sposobnostima u stanju hipnoze, odnosno u hipnotskom transu. Izmijenjena stanja svijesti su još uvijek nedovoljno poznata, premda se neke osnovne postavke već naslućuju. Ta stanja predstavljaju, zapravo, suženo stanje svijesti, kad je svijest koncentrirana na određene predmete i pojave, dok druge zanemaruje. Osoba u hipnotskom transu doživljava raznovrsne fenomene kao što su telepatija, jasno viđenje, vantjelesno iskustvo.
Dobna regresija
Od fenomena koji se mogu navesti u ovom stanju zanimljivo je spomenuti dobnu regresiju. To je sposobnost hipnotizera da čovjeka vrati u neki raniji period postojanja. Tada se on može sjetiti i najsitnijih detalja nekog davno prošlog vremena. U nekim eksperimentima se išlo tako daleko da se osoba ne samo vraćala u, na primjer, trenutke rađanja, nego je vraćana u neke ranije inkarnacije. Ima dosta psihologa i psihijatara koji kojima je uspjelo, bilo uz pomoć hipnoze, bilo uz pomoć jedne halucinogene droge (LSD 25), vratiti se u neke ranije periode vlastitog života. Osobe u hipnotskom transu ili pod djelovanjem LSD 25, koje su vraćene u trenutke rađanja, davale su mnoge pojedinosti, niz detalja, koji su se odigravali u operacionoj sali za vrijeme porođaja.
Provjerom je kasnije utvrđivano da su do najsitnijih detalja opisali događaje, pa čak i likove liječnika, babica i ostalog osoblja koje je sudjelovalo u porođaju. To dokazuje tvrdnju da svaki događaj kroz koji čovjek prođe tokom života ostaje trajno zabilježen. Potrebno je samo naći pravi način da se on probudi a onda se čak može dobiti i vizualna slika. Postoji mnogo svjedočanstava o ljudima koji su bili u kliničkoj smrti i u njoj 'doživjeli' razne zanimljive fenomene. Koliko takve situacije, odnosno 'doživljaji tik do smrti' mogu potaknuti pojavu paranormalnih fenomena?
Klinička smrt
Ne mora se raditi samo o kliničkoj smrti. Kad se čovjek nađe u situaciji opasnoj po život, on je u stanju u jednoj sekundi vidjeti svoj život kao na filmskoj traci. Taj fenomen je dobro poznat i opisan u psihologiji pod nazivom 'panoramsko viđenje'. Osobe su tada u stanju doživjeti i vantjelesno iskustvo, to jest njihov duh. Uvjetno rečeno, on napušta tijelo i tada promatra svoje materijalno tijelo i sve što se oko njega dešava. To je u svojoj knjizi 'Život poslije života' dobro obradio američki stručnjak Raymond Moody. U toj knjizi mnogi ljudi koji su bili u kliničkoj smrti, najčešće opisuju dugačak tunel kroz koji su se 'kretali'. Na kraju tog tunela vide jedno svjetlo. Polako mu se približavaju i kada dođu do njega, time se sve završava, odnosno vraćaju se u život.
Psihičke ekskurzije
Godine 1982. okupila se grupa entuzijasta različitih profesija: liječnici, psihijatri, psiholozi, astronomi, fizičari, kemičari. Njihovi glavni rezultati ostvareni su 1984. U strogo kontroliranim uvjetima evidentirane su paramedicinske sposobnosti dijagnostike dr. Anatolija Gavrilovića Dzuceva iz SSSR-a. Više puta je vršeno ispitivanje pokušaja prenošenja telepatskih poruka medija u hipnozi koje je dalo vrlo dobre rezultate. Izučavanja vjerojatnosti za slučajan ishod rezultata apsolutno su dokazala nemogućnost slučajnog ishoda dobivenih rezultata. Također, u kontroliranim uvjetima, kod više medija je dokazana sposobnost viđenja bez očiju (jasno viđenje ili vidovitost). U nekim eksperimentima su vršene psihičke 'ekskurzije' kroz prostor i vrijeme. Tada su mediji bili u stanju mehanizmima vidovitosti, telepatije i prekognicije vrlo precizno opisati događaje u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kasnijom provjerom je utvrđeno da su se svi događaji zaista i ostvarili.
U parapsihološkoj literaturi se često spominju mnoga slavna imena službene nauke koja su se povremeno ili čak konstantno bavila parapsihologijom. 'Zabranjenom naukom' su se bavili i najveći umovi, kao što su Einstein, Tesla, Freud, Jung, a danas se i mnogi nobelovci zanimaju za ovo područje. Međutim, ima mnogo znanstvenika koji to kriju. Jedan od razloga je svakako i strah da će biti odbačeni od strane 'ozbiljnih' kolega.

Opće je poznato da NLO-i na manjoj udaljenosti zaustavljaju automobile. Relativno je često da vozači imaju problema sa motorom, gube snagu, ili prestaju raditi. Noću, farovi često potamne ili se potpuno ugase. Također se osjete smetnje na radiju i ono često prestane funkcionirati. Vozač zaustavlja svoj automobil i pokušava pronaći izvor problema. Tek onda uočava veliki, užareni disk u blizini, koji često lebdi iznad njegovog automobila na maloj visini.
Ti efekti nisu ograničeni samo na automobile nego i na sve druge vrste vozila s motorima s unutrašnjim izgaranjem, osim dizel motora. Slučajevi kvarova na motorima prijavljeni su na avionima, motociklima, autobusima, traktorima i drugim strojevima. U svim slučajevima motori rade normalno nakon što NLO nestane. Ovi primjeri su se događali na različitim mjestima u Sjevernoj i Južnoj Americi, Europi i Australiji od travnja 1945. do studenog 1963. Starost ovih događaja nije bitna jer su ti događaji u potpunosti jednaki kao i oni koji se događaju u današnje vrijeme.
U tom razdoblju zabilježeno je više stotina vozila koja su imala problema sa motorom, gubili snagu, ili su potpuno prestali funkcionirati za vrijeme susreta sa NLO-om. Vrlo je često istovremeno pogađanje farova i radio uređaja. Nažalost nema dovoljno podataka da bi se to otkrilo za vrijeme dana, kada svijetla nisu uključena. No u slučaju da vozilo ima radio uređaj koji je uključen nije teško otkriti probleme.
Prema dosada prikupljenim podacima iz nešto više od šezdeset detaljnije proučenih slučajeva ne može se točno zaključiti što će se dogoditi ukoliko se približite NLO-u. Mogu se samo ugasit svijetla, radio ili motor a vrlo često utjecaj NLO-a se opaža na više uređaja odjednom. Ipak najčešće su pogođeni radio prijemnici i svijetla.
Zanimljivo je da se smetnje na radio uređaju opažaju gotovo uvijek ako prolazimo pokraj nekog izvora koji emitira električnu izmjeničnu struju od 60 Hz. Pošto smetnje nisu zapažene kod niskofrekventnh struja možemo zaključiti da ni NLO-i koriste nešto jednako ili slično visikofrekventnoj struji.
Kada se NLO nalazi na većoj udaljenosti efekti na uređajima su obično slabijeg intenziteta. Dakle, intenzitet efekata na uređajima ovisan je o jačini polja koje emitira NLO te o njegovoj udaljenosti. Također su zabilježene promjene u jačini efekta iako je udaljenost NLO-a ostala ista.

Grci su svojim legendama stoljećima očaravali ljude širom svijeta. Ikar, Prometej, Perzej, Sizif i stotine drugih čvrsto su se urezali u pamćenje čitatelja.. Postoji, međutim, jedna legenda čija intrigantnost nadvisuje sve ostale. Žar s kojim se o njoj priča s vremenom se samo razbuktava i vjerojatno nikada neće ni nestati. To je priča o Atlantidi. Ispričao ju je Platon. Njegova dijela "Dijalozi" i "Timej" govore o nezaboravnom Solonovom putovanju u Egipat 583. godine pr.n.e.. Ono što je Solona vuklo na putovanje nisu bile piramide, hramovi ili drugi materijalni ostaci te slavne kulture. Vuklo ga je nešto puno vrednije - znanje, znanje o proteklim vremenima. Ono što je tamo saznao od Egipatskih svećenika ni sam nije mogao očekivati.
"O Solone, govorit ćemo Tebi i Tvom narodu iz zahvalnosti prema boginji, koja je podigla i poučila vaš grad prije tisuća godina, primivši vaše sjeme - rod od Gee i Hefesta... Dakle, govoriti ćemo Ti o Tvojim precima koji su živjeli prije devet tisuća godina i kazivat ćemo Ti, ukratko, o zakonima i najljepšim djelima što su ih stvorili. Drugi put, govorit ćemo Ti detaljnije o istim događajima služeći se istim spisima i svjedočanstvima. Razmotri, stoga, njihove poredeći ih sa našim današnjim i naći ćeš da su tada u besprijekornom redu živjele klase svećenika odvojene od drugih, potom cehovi zanatlija, s tim što se predstavnici različitih zanata nisu međusobno miješali, zatim tu su bile klase pastira, lovaca i poljoprivrednika. Ipak klasa ratnika imala je najveći ugled i privilegije. Ona je živjela odvojeno od svih klasa, a zahvaljujući tadašnjim zakonima, nisu se ničim drugim bavili do stvarima rata...
Boginja, koja vam je prvima podarila ustave i uređenje smjestila vas je na lijepo mjesto računajući da će sretna umjerenost godišnjih doba dati najmudrije ljude. Dakle, boginja, kao poznavalac rata i nauke, izabra i najprije naseli ovo mjesto koje bi moglo dati ljude najsličnije onima. I živjeli ste tako sa takvim zakonima i još boljom upravom, nadvisujući sve ljude u svim vrlinama, kako, i odgovara djeci i učenicima bogova. Brojna su bila velika djela vašeg grada, kojima se mi i danas divimo. Jedno djelo, ipak, svojom veličinom i vrlinama sve nadvisuje. Jer, govore zapisi da je vaš grad uništio jednu veliku vojsku što je bezobzirno pokoravala i zauzimala cijelu Europu i Aziju napredujući od Atlantika. To more je tada bilo plovno i imalo je jedan veliki otok ispred onog ulaza što se zove, kako vi to kažete, Heraklovi stupovi (Gibraltar).
Tada, dakle, o Solone, tada se moć vašeg grada pokazala na djelu, po vrlini i snazi, a pošto je nadvisila sve po velikodušnosti i po svim ratničkim vještinama, prisiljena da se bori sama zbog bijega drugih, suoči se tako sa najvećim opasnostima i porazi napadače, učvrsti pobjedu i od ropstva spasi narode još nepokorene i plemenito oslobodi sve druge, koji su živjeli do Herkulovih stupova pa naovamo!...Ali kasnije, desiše se strašni zemljotresi i poplave. U toku jednog dana i jedne noći svi vaši ratnici propadoše u zemlju, a slično nestade i otok Altantida koji more proguta: stoga je to more neprolazno i neistraženo. Plovidbu sprečavaju veliki plićaci od blata koje je ostalo od otoka što je potonuo u morske dubine..."
Platonu je o Solonovim putovanjima pričao i Kritije:
"Kada su bogovi dijelili zemlju, neki su dobili velike, a neki male oblasti u kojima podigoše svoje hramove i žrtvenika. Posejdon je odabrao otok koji će kasnije dobiti ime Atlantida i smjestio tamo djecu smrtne žene. Izabrao je neobično mjesto: blizu mora, ali usred otoka, u ravnici za koju se pripovijedalo da je najljepša i najplodnija od svih poznatih nizina. U blizini ravnice, na udaljenosti od pedeset stadija (starogrčka mjera koja iznosi 192 metra) prostirala se jedna pitoma planina. Na njoj je stanovao jedan od onih ljudi što su tamo još od početaka, rođeni iz zemlje, neki Evenor sa ženom Leukipom. Oni su imali samo jednu kćerku, Klito.
Kada je djevojka bila za udaju, majka i otac umriješe, a Posejdon, zaljubljen, leže s njom, a da bi utvrdio brežuljak na kome je živjela, okruži ga naizmjence prstenovima mora i kopna, kako joj ne bi mogli prići ljudi, jer u to doba još nije bilo lađa za plovidbu. Kao bog, Posejdon je lako ukrasio novi otok formiran u sredini prstenasta mora i kopna. Iz zemlje je izveo dva izvora vode (iz jednog je tekla hladna, a iz drugog topla voda!), a zemlji podario plodnost i raznoliko voće i povrće..."
Kasnije su Atlantiđani oko tih izvora napravili mnoge palače, terme, bazene i parkove. razvijenom vodovodnom mrežom pitka voda se odatle dovodila do svih dijelova carstva. Klito i Posejdon su imali deset sinova i svakom od njih su podarili jedan dio otoka. Središnji otok dobio je najstariji sin Atlant po kojemu je Atlantida kasnije i dobila ime. Atlant i njegovi potomci uspješno su vodili ratove sa okolnim zemljama i sam po sebi predivan otok ukrasili mnoštvom dragocjenosti iz pokorenih zemalja. Veliki dio tog bogatstva činio je materijal koji se vadio u rudnicima na čitavom otoku a bio je dragocjeniji od zlata. Zanimljivo je da se i u Keltskoj mitologiji spominje narod koji je došao "iz mora sa zapada" a bio je vješt u izradi oružja od neobičnog materijala kojeg su zvali "bijelo srebro".
Svojim vještim rukama Atlantiđani su glavni grad Atlantide, Posejdon, pretvorili u kraljevsku prijestolnicu dostojnu bogova. Samo središte grada nalazilo se u centru prstenova:
"...Otok, na kome je bila kraljevska palača, imao je promjer od pet stadija (960 metara). Otok i kopneni pojasevi bili su obloženi kamenim zidovima, a od kamena su bili podignuti mostovi, kule i vrata na njima. Kamen je bio različite boje: bijeli, crveni i crni. I zgrade su bile izrađene od raznobojnog kamenja, a cijeli zid vanjskog pojasa bio je obložen broncom, zid unutarnjeg pojasa bio je premazan rastopljenim kalajem, a zid same akropole - mjedi koja je imala vatreni sjaj.
U samom središtu, sveti hram Klito i Posejdona, bio je nepristupačan i okružen zlatnim zidom. U ovom hramu donesen je na svijet porod deset atlantidskih kraljeva, pa su se tu svake godine prinosle žrtve...Na žalost Atlantiđani nisu bezbrižno uživali u bogatstvima koje su im podarili bogovi. Nad njihovom civilizacijom uvijek je padala sjena straha a bacao ju je Pico Alto, najveći vulkan Atlantide. Bez obzira na poštovanje i žrtve koje su mu ukazivali Pico Alto je bio nemilostiv. U samo jednoj erupciji u vode Atlanskog oceana potopio je sav božanski i ljudski trud. Nije dopustio da iza njega išta ostane, ništa osim legende.

Amityville je jedan od najpoznatijih slučajeva opsjednutih kuća. Napisane su knjige, snimljeni su filmovi i još dan-danas se vode polemike oko te kuće. Naravno, i knjige i filmovi su malo prenapuhani da bi se zadovoljila šira publika, a ja ću Vam pokušati predočiti što se zaista dogodilo u toj ozloglašenoj kući u Amityvilleu kroz podatke koje sam uspio skupiti svojim istraživanjem po netu.
Radi boljeg razumijevanja zašto baš Amityville a ne neka kuća u npr. Zagrebu, moramo malo otići u povijest.
Naime, na području današnjeg Amityvillea je nekoć obitavalo indijansko pleme Shinnecocks. Kad su bijelci stigli, odnosili su se prema njima kao i prema svim drugim Indijancima, dakle bili su ugnjetavani kako god su se bijelci sjetili i htjeli su ih preobratiti na svoju vjeru i običaje. Naravno, to se Indijancima nije svidjelo pa se okupila grupica Shinnecocksa, i u kršćanskom terminu su prokleli svoj teritorij misleći da ako njima ne može ovdje biti dobro, neće biti nikome. Uskoro se je počelo pričati da je to mjesto nastanjeno demonima.
Prokletstvo se vratilo rano ujutro 13.10.1974. kad je Ronald DeFeo ubio svoje roditelje, dvije sestre i dvoje braće s puškom. Ubio ih je u krevetima, za vrijeme spavanja. Za sad ništa čudno, jedan tip je puko, i ubio svoju obitelj. Ispalio je 8 hitaca, majku i oca je pogodio dva puta u leđa, mlađa sestra se probudila, ali samo da vidi cijev puške iz koje je dobila metak u glavu, zatim je upucao braću u leđa i nakon toga se popeo na kat da ubije drugu sestru. Nitko od susjeda nije ništa čuo, iako su kuće bile udaljene najviše 10 metara. Osam gromoglasnih hitaca je ispaljeno, i nitko ništa nije čuo, niti se bilo tko od njegove obitelji probudio, svi su nađeni u spavaćoj pozi u svojim krevetima. Kasnije, nakon privođenja u policiju, na pitanje zašto je to učinio odgovor je bio "Glasovi su mi rekli da to napravim". Ronald je osuđen na 6 doživotnih robija. Svi su mislili da je time strava u Amityvilleu završena.
1975. kuću kupuje bračni par Lutz za 80.000$. Iako su znali za ubojstva Lutzevima se kuća toliko svidjela da su odmah počeli s useljenjem. I tako su se uselili sa troje djece i sa velikim očekivanjima, ipak je ovo bio dom kakvog su oduvijek željeli. Uskoro je došao i Georg, Lutzov prijatelj svećenik, da blagoslovi kuću. Kako je vidio da se roditelji igraju sa djecom u vrtu, nije ih htio smetati pa je krenuo obaviti svoj posao. Tek nakon što je par puta poškropio pod sa svetom vodom, odjednom je čuo: "IZLAZI VAN!". Sleđen, oštrinom glasa, okrenuo se da vidi tko je to rekao, ali iza njega nije nikoga bilo. Ali svećenik je bio siguran da je čuo nekoga, glas je bio tako oštar i izgledalo je kao da mu je to netko rekao stojeći iza njega. Polako je nastavio obred očekujući da ponovno čuje glas. Ali tkogod je to rekao, nije ponovio. Nakon obavljenog obreda, svećenik se susreo sa obitelji i uskoro otišao. Gledajući kuću izvana, osjetio je bez sumnje da kuća zrači nečim neprijateljski nastrojenim. Bilo mu je gotovo smiješno kako mu je kuća izgledala poput osobe. Nije se dobro osjećao, pa je ostatak dana proveo odmarajući se. Navečer je otišao posjetiti svoju majku. Stigavši, susreo se sa šokiranim pogledom majke. Takav izraz lica je razumio tek kad se pogledao u ogledalo. Oko njegovih očiju su se pojavila dva crna prstena, kao da ih je netko ugljenom nacrtao na njegovom licu. Uskoro se je razbolio, i svaki kontakt sa obitelji Lutz, pa čak i telefonski poziv, bi mu pogoršao stanje.
Lutzevi su u kući živjeli deset dana, nakon čega su se jako brzo preselili kod Kathleenine (Lutz) majke. Isprva nisu ništa htjeli govoriti zašto su tako brzo odustali od života u kući njihovih snova. Ali nakon tjedan dana su se odlučili da sve iznesu u javnost. Rekli su da su u tih deset dana saznali što je to pakao. George Lutz (muž) je rekao da je tu i tamo znao čuti glasove koji su mu govorili što da radi, ali ih je snagom volje uspio odagnati. Zatim, vrata i prozori bi se svako toliko otvarali bez razloga i kažu da su čuli čudne šumove iz podruma. Rekli su da su u podrumu bila vrata pakla, ali nisu htjeli dalje komentirati.
Još jedna činjenica, koja ide u prilog ukletoj kući, je da je Jay Anson napisao knjigu o užasima koji su se dogodili u toj kući. Dok je pisao knjigu razbolio se, i nedugo nakon što je završio knjigu je i umro.
Prijevara?

Nakon što su Lutzevi iznijeli svoju priču u javnost, došlo je do raznih svađa, pa čak i sudskih sporova. Pojavili su se ljudi koji su tvrdili da su sve to Lutzevi izmislili zbog novca. Jedini ljudi koji su profitirali na slučaju Amityville su bili bračni par Warren, koji je nakon svoje istrage stekao slavu najpoznatijih istraživača nadnaravnih događaja. Lutzevi su napustili svoju kuću u koju su uložili svu svoju imovinu, a još da ne spominjemo koliko su izgubili sporeći se na sudu. Čovjek koji je pokrenuo pitanje zavjere je bio Steven Kaplan, paranormalist, koji je došao napraviti istragu u kući. Naime, on se jednog dana pojavio sa sedam "vještica" i TV ekipom na pragu kuće obitelji Lutz. George ga je potjerao sa svojeg imanja sa optužbom da od straha što su ga proživjeli u toj kući on želi napraviti cirkusku atrakciju. Dr. Stephen Kaplan je bio toliko ogorčen sa propuštanjem životne prilike da je napisao knjigu "Zavjera u Amityvilleu". Lutzevi, ne samo što su proživjeli opsjedanje nadnaravnih pojava, već su postali i žrtve ljudskog ignoriranja, pohlepe i netolerantnosti. Danas u toj kući živi bračni par koji kaže da još nisu iskusili nikakve paranormalne pojave, ali su zbog turista morali prebojiti cijelu kuću, i zamijeniti staru adresu s novom. Prijevara ili ne, još ništa nije dokazano.
Slike koje slijede su slikane 90-tih godina i pokazuju neke čudne detalje:

Fotograf tvrdi da su za vrijeme fotografiranja svi stanari bili u dvorištu.

Postoji identifikacijski sistem koji je napravila "Hughes Aircraft Company" i koji ne možete izgubiti. To je emiter koji se uštrcava u organizam. Prema promotivnom materijalu to je "genijalna, sigurna, jednostavna i trajna metoda identifikacije koja se koristi radio valovima.
Sićušni mikročip veličine zrna riže jednostavno se postavi ispod kože. Kreiran je da se ubacuje sa cjepivom ili samostalno. Na kojem principu funkcionira? Čip sadrži jedinstvenu alfanumeričku deseteroznamenkastu identifikacijsku šifru. Kada skener pređe preko čipa očitava njegovu šifru i prikazuje je na zaslonu. Implant veličine zrna riže. Danas je u SAD-u "ugrađivanje" takvih čipova u kućne ljubimce rutinska stvar a kod nas je tek odnedavna moguća.
Naravno niste prvi kojima je pala na pamet ideja o korištenju ove tehnologije za praćenje ljudi. Danas je dovoljno napredovala da je moguće vršiti nadzor i uz pomoć satelita. Dr. Carl Sanders, tvorac IMI (Intelligence Manned Interface) biočipa za ljude rekao je za "Monetary Economic Review" da dolaze novi nisko-orbitalni sateliti poput onih 66 koje radi Motorola zajedno sa Rusijom, a mogu pratiti određene mikročipove na zemlji. Dodaje kako su se takvim satelitima SAD koristile i u ratu sa Irakom. Već danas postoji ogroman otpor prema takvom načinu identifikacije ili, bolje rečeno, kontrole i bit će vrlo teško tako nešto provesti.
Ali što ako tu kontrolu već danas provode neke supersile samostalno ili uz pomoć izvanzemaljske tehnologije. Postoje mnogi koji tvrde da su bili odvedeni na izvanzemaljske brodove gdje su im u zube, sinuse ili neki drugi dio tijela postavljeni implanti. Svoje "domadare" implanti podsvjesno tjeraju da odlaze na mjesta na koja nikada nisu odlazili, da rade stvari koje nikada dotada nisu radili. Usprkos velikom broju ovakvih slučajeva i dovoljno razvijenoj tehnologiji koju posjedujemo malo ljudi je sklono povjerovati u to. Implanti nas sigurno čekaju u budućnosti ako ih ne nosimo već sada.

Prema NASA-inoj izjavi orbitalne stanice Viking 1 i Viking 2 napravile su samo 18 fotografija Cydonie (Područje na Marsu). Iako je samo pet dovoljno jasnih za ozbiljnije promatranje, oko njih se razvila jedna od najvećih rasprava u novije vrijeme. Što se zapravo nalazi na tim fotografijama? NASA-ino službeno mišljenje je da se na njima doista nalazi tvorevina koja ima oblik ljudskog lica ali da je ona nastala prirodnim putem. Priroda se neprestano igra neobičnim oblicima i možda je "Lice sa Marsa" jedno od njenih zanimljivih djela. Tu teoriju bi nekako i mogli prihvatiti ali... Na području Cydonie nalazi se još mnogo toga zanimljivog. Od "kanala za navodnjavanje" (Inca City), peterostranih piramida i čak jedan čitavi grad. Postoji i međusobna matematička povezanost objekata što minimalizira vjerojatnost prirodnog nastanka.
U prvu skupinu spadaju oni koji smatraju da je sve to smo neslana šala prirode te da se ne moramo previše uzbuđivati oko nje. Drugi smatraju da smo te objekte napravili mi! Da, dobro ste pročitali, napravili su ih "ljudi" prije nego što su sa Marsa, u potpunosti ili djelomično, preseli na svoj novi dom - Zemlju. Treći pak tvrde da je to djelo neke izvanzemaljske civilizacije. Ta je civilizacija postojala na Marsu puno prije naše i za sobom je ostavila vidljive tragove. Ili je možda netko ostavio dokaz svoje prisutnosti koji ćemo otkriti tek kada za to budemo spremni, kada dođemo do Marsa. Moramo priznati da niti jedna teorija nema dovoljno čvrste dokaze da bi je mogli smatrati ispravnom. Da bi ih otkrili ne moram ići na Mars. Možda je dovoljno da "skoknemo" u Gizu pokraj Kaira. (Jeste li znali da "Cairo" znači "Mars"?)
Lice - "Lice" na Marsu je stijena u obliku velikog ljudskog lica koje gleda u nebo. Otprilike je 2.5 kilometara dugo, 2 široko i 0.4 visoko. Smješteno je u Cydoniji na Marsovoj sjevernoj polutki (41 stupanj sjeverne geografske visine i 9.5 stupnjeva ? geografske širine). Lice je prvi puta zamječeno u "Jet Propulsion Laboratory" ali je smatrano igrom svijetla i ostavljeno sa strane. Originalnu snimku (Viking orbiter frame 35A72) su nekoliko godina kasnije ponovno otkrili Vincent DiPietro i Georgy Molenaar, dva inžinjera iz Goddard Spaceflight Center. Također su pronašli i drugu fotografiju (70A13) sa drugačijim osvjetljenjem, sunce se nalazilo na otprilike na visini od 20 stupnjeva. Na lijevoj fotografiji 70A13 jasnije se vide crte lica nego na prvoj 35A72. Posebno su zanimljive linije na čelu i zubi. Vidljivi su na obje fotografije tako da se sa sigurnošću može reći da se ne rade o grešci.
Grad - Oko dvadesetak kilometara zapadno-jugozapadno od lica nalazi se skupina drugih građevina koje sliče gradu. Za razliku od lica koje ima oble bridove, bridovi objekata u "gradu" su oštri.
Tvrđava - Osim piramida najzanimljiviji objekata u "gradu" je tvrđava koja izgleda dosta "ogoljena".
Piramide - U "gradu" i velika peterostrana piramida. Dvije stranice su oštećene ili možda nedovršene. Južna stranica piramide gleda gotovo savršeno na jug. Piramidu su prvi opazili DiPietro i Molenaar pa se još naziva i D&M Piramida.



Svemirska galerija
Sve je počelo s ljudskim licem na Marsu. Zatim su se pojavile, piramide, utvrde, čitav grad... Doslovno su napisane tisuće i tisuće članaka o njima i polagano mi čitava tema ide na živce tako da u ovom tekstu te anomalije neću ni spominjati. Prelistavajući arhivu na space.com pronašao sam nekoliko zanimljivih anomalija koje unose malo veselja na ovo područje. Sve anomalije nalaze se na asteroidu Eros i planetu Marsu tako da bi se u buduće moglo organizirati turističko razgledavanje ove svemirske "galerije".
Na istočnoj strani Arygire Planitia nalazi se drugo Marsovo lice, mnogo veselije. Zapravo se radi o najvećem poznatom smileu (promjer kratera je 215 kilometara). Prvi puta ga je snimila sonda Viking Orbiter 1970. godine a znanstvenici koji su ga otkrili dali su mu nadimak Happy Face Crater. Pravo ime mu je Galle krater a fotografija koju vidite snimljena je kamerom Mars Orbitera 1999. godine.


Kada smo već kod lica spomenimo i ono na asteroidu Eros, na njegovom južnom dijelu istočne hemisfere. To je savršen primjer kako svjetlo i sjena mogu stvoriti dobru iluziju. Pri drugačijem osvjetljenju ne bismo vidjeli ništa zanimljivo. Fotografiju je napravila sonda NEAR Shoemaker 28. listopada 2000. godine s udaljenosti nešto manje od 200 kilometara.


Drugi crtež na Erosu ima oblik šape i možda je bolje da ga nazovemo otiskom. I ovu fotografiju napravila je sonda NEAR Shoemaker. Svi morfološki objekti na Erosu dobivaju imena po velikim ljubavnicima pa je i ovaj krater dobio naziv Psyche. Šapa (The Paw), kako se službeno zove, sastoji se od jednog velikog kratera promjera nešto većeg od 5 kilometara i pet manjih koji predstavljaju prste.


S Erosom još nismo gotovi. Kao prikladan poklon za znanstvenike na sveučilištu Johns Hopkins 13. veljače 2000. godine (dan prije Valentinova) je, a tko drugi nego NEAR Shoemaker, poslao fotografiju srca. Na žalost teško ćete ga ikada u živo vidjeti jer se opet radilo o igri svjetla i sjene. Dok je trajalo bilo je široko 5 kilometara.
I Mars ima svoje srce. Nešto je manje ali ljepše od Erosova. Možda vam na prvi pogled izgleda kao dvostruki brežuljak ali se zapravo radi o depresiji, 2.3 kilometra širokoj. Fotografiju je 1999. napravio Mars Surveyor. Ako još izgledu dodamo znatno slabiju gravitaciju od one na Zemlji možemo očekivati da će ova rupa postati pravo ljubavno gnijezdo zaljubljenih svemirskih turista.


I da ne bi ostalo sve na dalekim i ljudskom oku nevidljivim crtežima pogledajte Mjesec i pronađite na njemu glavu djevojke. Ne bi trebalo biti teško ali za svaki slučaj evo i fotografija.


S obzirom koliko smo mali dio površine planeta detaljno snimili (npr. tek nešto manje od 1% površine Marsa fotografirano je u velikoj rezoluciji) u budućnosti možemo očekivati još mnoga iznenađenja nebeskog umjetnika.

Južna Amerika je zasigurno kontinent koji se može pohvaliti najvećim brojem, do sada ne razrazjašnjenih, povijesnih nepoznanica. Jedna od njih je i skupina ogromni crteži u krajoliku pokraj mjesta Nazca. Većina ljudi, pa tako i ja, upoznala je te crteže (ptica, riba, trozub, četverokuti, trokuti, linije...) preko Nizozemskog znanstvenika Ericka Von Dänikena. Prema Dänikenovom mišljenju ovi crteži su oznake za izvanzemaljske putnike koji su vjerojatnu tu imali i neku vrstu sletišta. Onako kako Däniken to objašnjava stvar izgleda sasvim mogućom i jasnom. Ja sam ipak skloniji mišljenju znanstvenice za koju mislim da ima puno utemeljeniju i vjerojatniju teoriju.
To je Maria Recih koja je proučavanju tih crteža posvetila gotovo četvrtinu stoljeća. Ona ne prihvaća mišljenje Dänikena i sigurna je da crteži predstavljaju složeni kalendar kojeg su znali čitati samo svećenici.
"Nikako se ne mogu složiti sa mišljenjem Ericka Von Dänikena da su veliki četverokuti i trokuti bili piste za astronaute. Svemirskim brodovima a ni taksijima ne trebaju, zacijelo, piste. Osim toga, tlo je nepogodno. Umjesto da ga poploče, drevni su stanovnici brižno su uklonili kamenje s površine, tako da i mali automobili na mekoj podlozi neizbježno zapnu. Letjelice bi, uostalom, pri svom slijetanju podigle gust oblak prašine, koji bi se kao tanak sloj pudera slegao na okolne crteže i na taj način ih izbrisao. To bi bilo kao da se ispisana zidna ploča pospe bijelim prahom od krede... Sadržaj dokumenata koji predstavljaju crteži iz Nazce mora se povezati sa kalendarskim naukom. Među crtama i rubovima četverokuta i trokuta na slici snimljenoj iz helikoptera, nalazi se čak i pet pravaca prema solsticijima; tu spada jedan uzak, streličast trokut, kojem jedna strana označava izlazak sunca 21. lipnja, dok je druga usmjerena prema zalazu 21. prosinca. Za oba bi datuma bila dovoljna jedna jedina linija kada bi visina horizonta na zapadu i istoku bila jednaka. Tu kut uskog trokuta odgovara matematički točno pomicanju sunca po obzorju kada izlazi iz Anda. Položaj sunca na obzorju na ta dva datuma služio je širom svijeta kao bitan kalendarski znak. Posvuda se obožavalo sunce. Svećenici i kraljevi nazivali su se 'sinovima sunca'. Likovi na strmim padinama Nazce s aureolom oko glave, očigledno su prikazi boga sunca."
Ali i ako zanemarimo sve ovo i stavimo se u poziciju drevnog astronauta kojemu bi, uza svu tehnologiju koja mu omogućuje putovanje među zvijezdama, bili potrebni i neki pomoćni znakovi za slijetanje na Zemlju, kako bi oni izgledali? Zasigurno ne bi tražili da vam pokraj piste crtaju ribe, ptice i slične životinje. Ali neki će reći da se tamo nalaze i "stručniji" crteži koji predstavljaju četverokute, trokute, ravne linije i sve to vrlo precizno usmjereno. Točno je da se i oni tamo nalaze ali kako oni mogu pomoći drevnim astronautima. Njima zasigurno nije bili bitno da krakovi trokuta budu usmjereni prema solsticijima. To zasigurno nije imalo nikakvu ulogu u "navigavanju".

"Area 51" je dio vladine zemlje otprilike 95 milja sjeverno od Las Vegasa. Oko nje se nalaze "Nevada Test Site" i "Nellis Air Force Range". Ime "Area 51" vjerojatno potjeće od oznake koja se nalazila na staroj karti "Nevade Test Site"-a. Unutar Area 51 se nalazi velika baza zračnih snaga čije postojanje za javnost vlada negira. Zračni prostor oko je strogo kontroliran i nedostupan čak i večini vojnih pilota.
Baza "Groom Lake" je tradicionalno testno područje za gotovo sve najmodernije Američke tajne letjelice. Puno prije nego što su prikazani javnosti tu su bili testirani U-2, A-12, SR-71 i F-117A. Prema nekima tamo se i dalje testiraju nove letjelice kao što je B-2 koji bi trebao zamjeniti F-117A. Drugi pak imaju mnogo interesantnije teorije. Prema njima Groom Lake je poligon za mnogo "opasnije i zanimljivije igre". U bazi se nalazi ono o čemu mnogi poklonici NLO-a sanjaju. Uhvaćeni izvanzemaljci, njihove letjelice i tehnologija. Oni najsmioniji čak spominju i "Alien-goverment", neku vrstu izvanzemaljske vlade, izaslanstva. Izjave nekih bivših pilota i inžinjera poput Las Vegana i Bob Lazara, koji tvrde da su u "Papoose Lake" ("Papoose Lake" se nalazi na području "S-4" južno od "Groom Lake"-a) radili na letjelicama izvanzemaljskog porijekla djelomićno potvrđuju ta nagađanja. Nakon Lazarove prve izjave na lokalnoj televiziji u to područje počeli su stizati mnogi turisti i zaljubljenici u NLO-e koji su se nadali vidjeti neku od izvanzemaljskih letjelica.
I vi želite tamo otići? Oko 130 milja od Las Vegasa, kod oznake LN 29.5 na zabačenoj Nevada Highway 375, nalazi se osamljeni poštanski sandućić lokalnog rančera. Pošto je to jedina oznaka na tom djelu autoceste mjesto je postalo okupljalište pravih NLO zaljubljenika. Zanimljivo je da oni tvrde kako su puno puta vidjeli NLO iako ih lokalni rančer nikada nije vidio.
Do travnja 1995. ,kada je zabranjen pristuop i tom području, bazu se moglo jasno vidjeti sa dva mjesta u blizini "Black Mailboxa" Dansa još uvijek postoji jedno mjesto na "Tikaboo Peak"-u sa kojega možete vidjeti bazu ali vam je do tamo potrebno oko 90 minuta napornog hoda od najbliže ceste. Uz samu granicu patroliraju takozvani "Commo Dudes", privatne snage osiguranja. Obučeni su u maskirne uniforme bez oznaka i koriste se bijelim Cherokee jeep ovima sa vladinim registarskim tablicama. Pažljivo promatraju svakoga tko se približi granici ali imaju zapovjed da izbjegavaju svaki kontakt. No prelaženje granice moglo bi vas skupo stajati! Odmah bi bili uhićeni a kazne su i do 600$. Na mjestima gdje lokalne ceste ulaze u zabranjeno područje nalaze se čuveni "Restricted Area" oznake koje nebiste smjeli proći.

Templari su vjerojatno jedno od najzagonetnijih pitanja zapadne kulture. Kao red osnovani su devetnaest godina nakon prvog križarskog pohoda (trajao od 1096-1099). 1118. godine utemeljitelj reda Hugo de Payen otputovao je iz Svete Zemlje u namjeri da osnuje red čija će zadaća biti zaštita hodočasnika na njihovim putovanjima u Jeruzalem. Godine 1128. red je službeno potvrđen od strane pape Inocenta III, te je populariziran širom Europe što je zasluga opata Bernarda od Clairvauxa. Dvije godine kasnije osnivač reda Hugo de Payen vraća se u Jerusalem sa novim članovima reda. Templari tada broje vojnu silu od 300 vitezova i poznati su po hrabrosti u bitkama, ali i skromnom redovničkom životu. Najjednostavnije rečeno templari postaju redovnici vojnici.
O njihovoj visokoj reputaciji svjedoči i to da im je vladar Svete Zemlje dao čitavo jedno krilo svog dvora u Jeruzalemu da bi tamo boravili. U tom trenutku počinje jedna od najvećih misterija zapadne civilizacije. Naime, ispod njihovog boravišta "slučajno" su se nalazili ostaci starog Hrama koji je izvorno dao sagraditi Salomon, sin Davidov. Da li su templari nasumce odabrali mjesto na kojem će se smjestiti ili je to dio jednog pomno razrađenog plana? U svakom slučaju dužni smo razjasniti zašto je Hram bitan. Dakle, da preskočimo šire povijesne uvode, nakon velike pobune Židova pod Rimskim carstvom (66.-70.n.e.), po nekim su izvorima u očekivanju odmazde rimskih legionara, mnoge dragocjenosti sakrivene u prostorima hrama koji je zatim razoren.
Stoga možemo slobodno reći da su templari bili u stvari srednjovjekovni tragači za zlatom i dragocjenostima koje su skrivene tijekom ratnih opasnosti za vrijeme židovskog ustanka. Ipak, da li bi to bila cijela istina? Promatrajući povijest vjerojatno ne, ako čak ne bismo mogli naći i sasvim drukčiju interpretaciju povijesne uloge koju je ovaj svećenički red odigrao. Naime, nisu samo dragocjenosti bile sakrivene da bi se spriječilo pljačkanje Židova, postojalo je tu i nešto puno vrednije - vjerski spisi i najvjerojatnije izvorna tumačenja vjerskog naukovanja iz kojeg se kasnije razvilo kršćanstvo. Bilo kako bilo, templari su uspjeli u kratkom razdoblju postati respektabilna vojna, ali i diplomatska sila koja je bila prisutna širom kako kršćanskog tako i arapskog svijeta. Utjecaj im je toliko narastao da su mnogi plemići pristajali u njihove redove (op.a. templari su imali vrlo stroge kriterije oko toga tko može biti primljen u red) a vladari su im mahom poklanjali velike posjede i dijelili privilegije.
Zanimljiv je događaj koji svjedoči o njihovoj moći; naime, kada je Henrik III 1252. pokušao konfiscirati jedan dio imovine, tada već vrlo bogatog reda, poglavar mu je drsko odgovorio kako će mu oprostiti njegovu "glupu" izjavu, te da će vladati toliko dugo koliko će biti pravedan! Nije li to očiti primjer djelovanja organizacije koja je po svemu sudeći izvan dosega jednog od najmoćnijih evropskih vladara? Uz to treba dodati da su templari u to vrijeme imali i monopol na proizvodnju gotovo cijele najnaprednije vojne tehnologije, posjedovali su vlastite bolnice, te su razvijali i istraživali medicinu. Također su posjedovali jaku trgovačku i ratnu flotu. Zaista respektabilna snaga kad se još uzme u obzir da su odgovarali jedino papi. Očito, samo im je papa mogao stati na kraj. To je vjerojatno bilo i u interesu većine evropskih vladara kada su templare počeli proganjati kao heretike. U Parizu su 1310. na lomači, pod optužbom da su heretici, spaljena 54 templara. Dio reda uspio se spasiti i navodno se sklonio u Škotskoj. Što je bilo povod da templari padnu u nemilost pod optužbom da su heretici, a poznati su bili kao križari i borci za kršćanstvo? Što je to bilo toliko važno da je i samog papu natjeralo da se okrene protiv reda koji je sam potvrdio i dao mu ogromne slobode?
Možda se neki od odgovora nalaze zakopani pod kapelom Rosslyn u Škotskoj gdje su se navodno sklonili posljednji templari. U svakom slučaju templari su između ostalog mučeni pod optužbama da se ne poklanjaju liku Krista kao božanstva, te što je još zanimljivije, zadnji njihov poglavar tijekom ispitivanja od strane inkvizicije uopće ne poriče ove optužbe! Je li to znak da su templari uistinu stoljećima čuvali pravu istinu o kršćanskoj vjeri, istinu koja je mogla naškoditi čak i papi? To je već prihvatljivija varijanta, za razliku od one gdje su templari prikazivani kao obični lovci na zaboravljene dragocjenosti i zlato. U svakom slučaju dokazi o drevnim iskapanjima Hrama nepobitni su. Godine 1894. engleski Kraljevski kontingent inženjeraca (pod vodstvom poručnika Charlesa Wilsona) naišao je na mnoštvo prokopanih hodnika dok su poduzimali vlastito istraživanje. Tijekom iskapanja pronađeno je i nekoliko predmeta (slomljeni mač, križ itd.) čije porijeklo je nesumnjivo templarsko.
Sasvim je logično za pretpostaviti da su templari za svoga istraživanja, možda i slučajno, naišli na otkriće koje im je nesumnjivo pridonijelo u afirmaciji njihovog reda. Što je to uistinu bilo ostaje još uvijek zagonetka. Možda bi jedno od objašnjenja moglo biti slijedeće; nekolicina evropskih plemića pod krinkom zaštite hodočasnika odlazi u Svetu Zemlju i u tajnosti vrši potragu za drevnom tajnom koja će im, ukoliko je pronađu, priskrbiti neograničenu moć. Vjerojatno dobro upućeni u to što traže ne odustaju i nakon desetak godina neuspješne potrage. Njihov vođa Hugo de Payen, najvjerojatnije uz materijalni dokaz njihova otkrića, odlazi u Evropu gdje uz pomoć opata Bernarda od Clairvouxa pridobija većinu europskih moćnika da se pridruže novoosnovanoj organizaciji (sasvim je izvjesno da je potvrda nekakvog bitnog otkrića pridonijela masovnom pristajanju uz templarski red).
Da bismo u cijelosti shvatili koliku bi važnost moglo imati otkriće koje bi bilo u mogućnosti promijeniti pogled na najranije razdoblje kršćanstva, dovoljno je pokušati razmišljati na način srednjovjekovnog čovjeka. Bilo je to razdoblje čvrste dogme koja je bila kamen temeljac papinske moći. Osim toga vrijeme je to neposredno nakon crkvenog raskola 1054., kad papa učvršćuje svoju moć unutar zapadnog kršćanskog svijeta. Iz istog je razloga papi odgovaralo da se stvori jak redovničko-svećenički red koji će biti izravno njemu odgovoran, a bit će ogledalo papinske moći unutar svake države gdje su templari postojali. Takvi obostrani interesi vjerojatno su olakšali de Payenu namjeru da stvori jaku organizaciju stroge hijerarhije, koja bi u jednom trenutku bila u mogućnosti uzeti u ruke samu papinsku moć i vratiti kršćanstvo pravim izvorima.
Manje je vjerojatno da su svojim otkrićem templari nekoliko stoljeća držali u šaci vrh katoličke crkve. Po svemu sudeći oni su imali mnogo skrivenije namjere, no nisu ih stigli ostvariti. Logična bi pretpostavka bila da su u svojoj potrazi za "Svetim gralom" kao izvorom beskrajne moći postali baštinicima jednako vrijedne tajne. Tajne o pravom identitetu Isusa Krista, te o pravoj naravi njegovog nauka. Kao potvrda realnosti ovakve pretpostavke nameću se i otkrića iz pećine Nag Hammadi (poznati svici sa obale Mrtvog mora iz 1.st.n.e.). Tu je riječ o Tominom evanđelju gdje se uopće ne spominje Krist kao čudotvorac, već prije svega kao filozof i mudrac. Samo za napomenu, božanstvo Krista kao osobe potječe iz 4.st.n.e. gdje je ta odluka donesena na koncilu u Niceji, te se od tad poštuje kao dogma. To se sasvim uklapa u mozaik u kojem je Krist pripadnik sekte esena, koji filozofira o Bogu, a nikako nije sam božanstvo. Samim tim ni Petar nije božji namjesnik na Zemlji, pa tako ni papa nema moć koju uživa. Ilustracija moći je to što je jedino papa mogao nekoga učiniti kraljem. Iz svega toga vidljivo je da bi templari jedino uz otkriće takvog dokaza o "pravoj" Kristovoj vjeri mogli privući naklonost moćnika, ali i mržnju katoličkih poglavara. Koliko je ova priča vjerodostojna možda nam nikad neće biti poznato, ali nam ostaje da tragamo za mnogim odgovorima koje još nemamo.
Kako se u sve to uklapaju "crne madone" koje su i templari navodno štovali, a njihovih svetišta prepuno je Sredozemlje? Postoji li ikakva veza starih keltskih religijskih rituala sa onima koje su navodno prakticirali templari? Koliki su bili stvarni razmjeri znanja koje su posjedovali templari? Tko su u stvari rozenkrojceri? Te na koncu, jesu li templari stvarno nestali sa povijesne scene ili su se povukli u "ilegalu" i čekaju povoljan trenutak za uspostavu "novog svjetskog poretka"?

Rub izgubljenog svijeta, Trokut smrti, Groblje Atlantika, Zona sumraka, Vražji trokut, Bermudski trokut - sve su to nazivi za imaginarno područje na Atlantiku uz koje se vezuju misteriozne priče o nerazjašnjenim nestancima brodova, ljudi i zrakoplova, neobičnim svjetlima, vodenim vrtlozima i sličnim pojavama.

Riječ je o području Atlantika kojemu San Juan u Portoriku na Karibima, Fort Lauderdale na Miamiju, te Bermudsko otočje čine vrhove "vražjeg trokuta".

Ovisno o izvorima, u Bermudskom trokutu se od vremena Kristofora Kolumba do danas dogodilo od 200 do 1000 nesreća. Howard Rosenberg, pisac zaintrigiran tajnama Trokuta, u svojim je istraživanjima prikupio podatke o 8000 poziva u pomoć američkoj Obalnoj straži samo tijekom 1973. godine, te podatak da je u ovome stoljeću "vražji trokut" bez traga odnio više od 50 brodova i aviona.
Bizarni događaji zabilježeni na ovom području datiraju još od vremena kad je Kolumbo doplovio nadomak obalama srednje Amerike. I sam Kolumbo bio je svjedokom neobičnih događanja u Trokutu: pri plovidbi njegovih brodova Nina, Pinta i Santa Maria 1492. godine kompas je poludio, a Kolumbo i posada vidjeli su čudna svjetla na nebu, o čemu postoje zapisi u brodskom dnevniku.
Tajanstvenim tragedijama u Bermudskom trokutu naknadno je pripisano i otkriće broda Mary Celeste: brod je 1872. godine nestao, te nađen napušten na pučini, oko 400 milja izvan kursa New York-Genova kojim je plovio prije nestanka. Nije bilo traga života desetero članova posade.
Let 19
Najpoznatiji, pak, događaj vezan uz Bermudski trokut - od kojeg, zapravo, i započinje moderna legenda - jest nestanak "leta 19". Zbilo se to 5. prosinca 1945. godine kad je pet mornaričkih bombardera misteriozno nestalo na rutinskom zadatku, a nestao je i avion upućen u potragu. Ukupno, bez traga je nestalo 27 ljudi.
Kao Bermudski trokut, ovo je područje "krstio" Vincent Gaddis u članku "Smrtonosni Bermudski trokut" što ga je 1964. godine objavio u listu Argosi. Zanimanje za fenomen područja s kojeg se bestragom nestaje u pravu je euforiju, međutim, preraslo kad je Charles Berlitz 1974. godine objavio bestseller Bermudski trokut. Podgrijavanju euforije puno su pridonijeli i mas-mediji.
I danas Bermudski trokut intrigira svojim tajnama, no skeptici su sve glasniji: njihova je teorija da je prava misterija kako je Bermudski trokut uopće postao misterija. Tajanstveno i neobjašnjivo ljudima je oduvijek bilo privlačno i zanimljivo, a uz tajanstvenost, čudo i misteriju nikako ne idu racionalna objašnjenja. No, upravo su takva objašnjenja ona koja za slučajeve iz Bermudskog trokuta daju skeptici. Što se Kolumba tiče - prema podacima iz njegova brodskog dnevnika - on je poludjeli kompas objasnio odstupanjem između geografskog i magnetskog sjevernog pola. Svjetla koja je opisao kao "velike vatrene buktinje" vjerojatno su bili meteori.
Svesvjetsko prokletstvo?
Pronalazak broda Mary Celeste bez posade također je objašnjiv: na brodu nije pronađen ni jedan pojas za spašavanje, što navodi na pomisao da su pomorci napustili brod za vrijeme oluje misleći da je Mary Celeste neće izdržati. No, ono što najviše udaljuje od misterija jest činjenica da je ovaj brod pronađen daleko od Bermudskog trokuta - čak u blizini obale Portugala. Različiti izvori, naime, različito određuju veličinu Bermudskog trokuta: ona varira od 500.000 kvadratnih milja do tri puta većeg područja. Imaginacija nekih autora u Trokut uključuje Azore i Meksički zaljev. Pripisivane su mu i nesreće koje su se zbivale uz obale Irske, na Pacifiku i Indijskom oceanu. Po tome bi se Trokut mogao nazvati ne bermudskim, nego "svesvjetskim morskim prokletstvom", upozoravaju "trezvenjaci".
Oni koji tvrde da činjenice ne podupiru legendu, dali su objašnjenje i za zbivanja vezana uz "let 19": posadu svih pet zrakoplova činili su neiskusni pripravnici, s iznimkom vođe patrole poručnika Charlesa Taylora koji tog dana nije imao volje letjeti, pa je misiju čak htio prepustiti drugome. Iako je vrlo brzo utvrdio da mu kompas ne funkcionira, let je nastavio naslijepo, oslanjajući se na navigaciju prema zemaljskim orijentirima. No, nadošla je oluja, ali je Taylor, dezorijentiran, usprkos upozorenjima pripravnika da je "zapad na drugoj strani", te ne prebacujući vezu na čistiju radijsku frekvenciju, posadu odveo u pogrešnom pravcu, daleko na Atlantik. Pritom im je i goriva nestalo. Zbog toga su protivnici teorija o čudima u Trokutu govorili da je "jedina misteriozna sila ovdje bila sila gravitacije koja je djelovala na avione bez goriva". Istina je da se nije našao ni najmanji trag ni jednog aviona, no ako ih je poručnik zbilja odveo daleko na Atlantik, vjerojatno su pali na području gdje ocean naglo ponire: unutar Bermudskog trokuta leži, naime, gotovo devet tisuća metara duboki Portorikanski rov, najdublja točka Atlantika, a avioni i brodovi koji tamo potonu rijetko se ponovno viđaju.
Zaustavljeni satovi
Što se tiče "martin marinera", aviona upućenog u potragu, za koji mnogi misle da je nestao u Bermudskom trokutu, istina je da se nije vratio: eksplodirao je ubrzo nakon polijetanja, što nije bilo neobično jer su "marineri" bili poznati po neispravnim tankovima za gorivo.
S druge strane, opet, puno je događaja koji su se zbili u Bermudskom trokutu za koje je doista teško naći ikakvo razumno objašnjenje. U to spada, među ostalima, slučaj putničkog leta National Airlinesa 727 koji je na 10 minuta nestao s radarskih ekrana na mijamijskom međunarodnom aerodromu. Po dolasku, posada je zanijekala da se bilo što čudno događalo, osim što su "deset minuta letjeli kroz laganu maglu". Svi satovi u avionu, međutim, kasnili su deset minuta, iako su ih provjerili s aerodromom neposredno prije neobjašnjivih deset minuta "prolaska kroz maglu".
Još je nekoliko pilota imalo sličnih iskustava s promjenama vremena nakon prolaska kroz iznenadne "maglice", što, naravno, diže cijenu objašnjenjima koja nisu racionalna, ali možda bolje objašnjavaju misterij Bermudskog trokuta čak i ako su suprotna prirodnim zakonima fizike. Takvo je objašnjenje na primjer ono o aberantnim energetskim poljima koja kreiraju vremenske rupe. Još jedan slučaj koji potkrepljuje ovu teoriju je onaj manje sretnog pilota po imenu Carolyn Casico i njezina putnika. Carolyn, pilot s licencijom, poletjela je na charter let do otoka Turka u Bermudskom trokutu. Kad se približila otoku, osoblje na zemlji vidjelo je njezin avion kako besciljno kruži. Radiooperater na aerodromu nije dobivao odgovore na pokušaj radiokontakta, ali je čuo riječi koje je ona izmijenila s putnikom: Ne razumijem! Ovo bi trebao biti Grand Turk, ali dolje ničeg nema. Pravo je mjesto na mapi, oblik je pravi, ali ovaj otok izgleda nenaseljen: nema zgrada, nema putova, ničega! Nakon nekoliko krugova, okrenula se i odletjela. Carolyn i njezin putnik nisu više nikad viđeni. Loše vrijeme? Vremenske rupe? Otmice izvanzemaljaca? Mnoge teorije pokušavaju objasniti događaje iz Bermudskog trokuta.
Što je istina?
Izvanzemaljci, djelovanje kristala s Atlantide, zli ljudi s antigravitacijskim uređajima i drugim čudnim tehnologijama, te vrtlozi iz četvrte dimenzije - teorije su omiljene među piscima fantastike.
Među tehnološki orijentiranima, pak, omiljene su teorije o magnetskim poljima i oceanskim flatulencijama, odnosno metanskom plinu s dna oceana. Među skepticima igraju teorije o vremenu (oluje s grmljavinom, uragani, tsunamiji, zemljotresi), loša sreća, gusari, eksplozije tereta, nesposobnost navigatora, te ostali prirodni i ljudski uzroci.
Broj brodoloma, kažu oni skloniji realističnim objašnjenima, na ovom području nije neuobičajen kad se usporedi s veličinom područja, smještajem i gustoćom prometa. Mnogi brodovi i avioni, osim toga, koji se vode kao misteriozno nestali u Bermudskom trokutu - uopće nisu bili u ovom području.
Najpoznatije nesreće u Bermudskom trokutu
Bermudski trokut je od 1945. godine "progutao" nekoliko stotina zrakoplova i brodova, te više od 1000 ljudi. Uz najčuveniji nestanak, onaj "leta 19" 1945.godine, nesreće koje su izazvale najviše zanimanja javnosti su:
1918.: brod USS Cyclops nestao je zajedno s 300 ljudi na putu iz Barbadosa u Baltimore
1941.: brodovi Proteus i Nereus nestali na odvojenim putovanjima s Djevičanskih otoka u SAD
1947.: vojni C-45, supertvrđava, nestao je 100 milja od Bermuda
1948.: četveromotorni Tudor IV. izgubljen s 31 žrtvom
1948.: DC-3 izgubljen s 32 putnika i posadom
1949.: nestaje drugi Tudor IV.
1950.: golemi globemaster američkih zračnih snaga - izgubljen
1950.: američki teretni brod SS Sandra, 350 stopa dugačak, potonuo bez traga
1952.: britanski transportni avion york izgubljen s 33 čovjeka
1954.: Lockheed constellation američke mornarice nestao s 42 osobe
1956.: hidroavion Martin P5M američke mornarice nestao s 10 članova posade
1962.: KB-50, tanker-avion američkih zračnih snaga - izgubljen
1963.: Marine Sulphur Queen, 425 stopa dugački američki teretni brod, nestao s kompletnom posadom. Nikad nisu poslali SOS niti je ikad nađen ikakav ostatak broda
1963.: dva golema stratotankera američkih zračnih snaga nestaju na jednostavnoj vježbi
1963.: nestaje cargo master C-132
1967.: vojni YC-122 pretvoren u teretni avion - izgubljen
1970.: francuski teretnjak Milton Iatrides nestao
1972.: njemački teretnjak Anita, 20.000 tona, nestao s 32 člana posade
Posljednji nestanak
U srpnju 1997. godine na području Bermudskog trokuta britanska je fregata našla napuštenu jahtu. Jahta je, kako se pokazalo, pripadala Ralfu Shillingu i njegovoj supruzi, njemačkom paru čiji je nestanak prijavljen deset mjeseci prije. Časnici s britanske fregate zamijetili su čudan izgled jahte: bila je bez jedara, konopci su visjeli, a unutra je pronađena odjeća, pune pepeljare i otvorena knjiga koja je izgledala kao da ju je netko ostavio samo na trenutak
Teslina tehnologija?
Naravno da ima mnogo mjesta na svijetu s opasnim strujama i problemima s određivanjem smjera, ali zašto je baš Bermudski trokut mjesto gdje se događalo toliko mnogo nesretnih slučajeva? Racionalna objašnjenja koja daju skeptici nisu svima dovoljna. Maštovitije eksplikacije puno bolje prolaze. Evo nekih. Izvanzemaljci su jedan od mogućih razloga tako čestim nestancima u Bermudskom trokutu. Antigravitacijska tehnologija ili druge energije s drugih svjetova mogle su biti odaslane ili s NLO-a, u što vjeruju mnogi od prijašnjih izvjestitelja o zbivanjima u trokutu. Također, Trokut možda krije podmorsku zemaljsku bazu za izvanzemaljce koji žele zadržati svoju privatnost i odašilju energiju koja ometa previše približena prometala. Drugi vjeruju da je fenomen Bermudskog trokuta prouzročen izgubljenim gradom Atlantidom koji je potonuo tisuće stopa ispod vodene površine. Naprednost Atlantide u doba kad je potonula počivala je na moći energetskih kristala. Moguće je da ovi kristali još uvijek počivaju na dnu oceana u nekom promijenjenom stanju odašiljući zrake energije koje ili zbunjuju instrumente vozila, ili ih sve zajedno dezintegriraju. Napokon, mnogi vjeruju da je Bermudski trokut energetsko polje koje je proizveo čovjek na osnovi tehnologije Nikole Tesle. VLF rezonantni odašiljači (tehnologija za koju mnogi vjeruju da je koristi sjevernoamerička komanda zračne obrane NORAD) imali bi antipod direktno u sredini Bermudskog trokuta. Ovaj hipotetički sustav bio bi sposoban ponovno napuniti tajne klase podmornica na električni pogon o čijem se postojanju spekulira i definitivno bi omogućili dovoljno interferencije (preklapanja valova) da izobliče signale koje avioni i brodovi stvarno šalju.
I Japan ima "vražji trokut"
Američki odbor za zemljopisno nazivlje ne prepoznaje Bermudski trokut kao službeni naziv niti vodi službeni dosje o tom području. Što o čudima Bermudskog trokuta kažu Stožer Američke obalne straže i Povijesni mornarički centar SAD-a? Bermudski ili "vražji" trokut zamišljeno je područje locirano uz jugoistočnu atlantsku obalu SAD-a, uz koje se vezuje visoka učestalost neobjašnjenih nestanaka brodova, malih plovila i zrakoplova. Bezbrojne teorije nuđene su u povijesti ovoga područja u pokušaju da se objasne brojni nestanci. Najpraktičnije su one koje se odnose na vremenske prilike i ljudske pogreške. Većina nestanaka može se pripisati jedinstvenosti prirodnog okružja na ovom području: prvo, "vražji trokut" je jedno od dva mjesta na Zemlji gdje magnetski kompas pokazuje pravi sjever. Normalno, on pokazuje prema magnetskom sjeveru. Ova razlika je poznata kao varijacija kompasa. Razmjeri ove varijacije mijenjaju se sve do 20 stupnjeva. Ako se to ne uzme u obzir, navigator se može naći vrlo daleko izvan kursa i u velikoj nevolji. Područje koje japanski i filipinski pomorci zovu "vražje more", smješteno uz istočne obale Japana, pokazuje iste magnetske karakteristike. Ono je također poznato po misterioznim nestancima. Još jedan faktor okoline je krajnje promjenjiva i turbulentna Golfska struja koja može brzo ukloniti svaki trag nesreće. Nepredvidivi karipsko-atlantski meteorološki obrazac također ima svoju ulogu: iznenadne lokalne oluje s grmljavinom i prolomima oblaka često zazivaju nesreće za pilote i pomorce. Napokon, topografija oceanskog dna varira od širokih plićina do nekih od najdubljih morskih brazda na svijetu. S međudjelovanjem snažnih struja nad mnogim grebenima topografija je u stanju neprestane promjene, stalno se pojavljuju novi navigacijski rizici. Ono što se ne može predvidjeti jest ljudski faktor. Golemi broj jahti i turističkih brodica putuje vodama između Floride i Bahama. Prečesto se ovo područje prelazi u premalim brodovima s premalim poznavanjem rizika podneblja i bez dobrih pomoraca. Obalna straža nije impresionirana natprirodnim objašnjenjima nesreća na moru. Njihova iskustva govore da snage prirode i nepredvidivost ljudske vrste udružene svake godine izrode najfantastičnije situacije i događaje.

phobos

Prvu letjelicu na tzv. Crveni planet , Mars 1 , uputili su Rusi. Na otprilike pola puta letjelica je neobjašnjivo nestala a razlog nikada nije otkriven. Nakon toga čudnu je nesreću doživio američki Mariner III, pri samom lansiranju. Nedugo nakon nesreće na Crveni planet krenuo je Mariner IV. Istodobno su Rusi lansirali na Mars Zond II , a koji je opet neobjašnjivo nestao. Američki Mariner 8, koji je trebao orbitirati Mars, uništen je prilikom lansiranja. Mars Polar Lander razbio se o površinu Marsa zbog greške na senzorima. Gotovo 30ak godina nakon Marinera 8, 1999. sonda koja je trebala istražiti klimu i pronaći vodu na Marsu, Mars Climate Orbiter, izgorjela je u atmosferi zbog računalne pogreške. No, jedan od bolje dokumentiranih slučajeva, a koji uključuje i konkretne dokaze koji su ufolozima zanimljivi, onaj ruskog Phobosa II 1988. godine.
7. srpnja 1988. SSSR je na Mars lansirao sondu Phobos I, a 12. srpnja i Phobos II. Jedan od ciljeva misije bilo je i proučavanje sastava površine Marsovog satelita Phobosa . Navodno je sve išlo po planu dok 28. ožujka 1989. nije detektiran eliptični objekt na putanji prema satelitu Phobos II, nekoliko sekundi nakon incidenta satelit je prestao slati podatke. Sve indikacije su upućivale na to da je nepoznati objekt "napao" satelit koji se sada kretao nekontrolirano.
28. ožujka 1989. Tass, ruska novinska agencija, prenijela je: Phobos II je prestao komunicirati sa Zemljom nakon što je završio operacije oko mjeseca Phobosa. Slijedećeg dana jedan je od vrhovnih službenika Sovjetske Svemirske Agencije (Glavkosmos) izjavio: "Phobos II je 99% izgubljen za dobar cilj." Važno je naglasiti da je izjavljeno da je izgubljen čitav satelit, a ne samo radiokomunikacija s njim.
31. ožujka 1989. je moskovski ekvivalent za Europsku Novinsku Agenciju (EFE) izjavio da je Phobos II snimio čudne fotografije Marsa prije nego što je s njim izgubljen svaki kontakt . Također je objavljeno da je Phobos II snimio neidentificirani objekt na površini Marsa nekoliko sekundi prije gubitka kontakta s bazom. Znanstvenici su objekt opisali kao tanku elipsu dugu 20 kilometara. Dalje je navedeno da fotografije ne mogu biti iluzija jer su "uhvaćene" sa dvije različite kamere u boji kao i s infracrvenom kamerom.
Jedan od kontrolora u kontrolnom centru u Kanlnjingradu je zaključio da se sonda nastavila nekontrolirano kretati. Sve je upućivalo na to da se nešto sudarilo s Phobosom II, a što su kasnije potvrdili i ruski znanstvenici (19. listopada 1989. u Nature Magazine).
Dugo se nagađalo da su Mars i njegov mjesec Phobos izvanzemaljske kolonije. Površina Marsa je prekrivena objektima, u najmanju ruku čudnog izgleda, a koji su malo vjerojatno prirodna pojava. Tu se mogu naći piramide, pravokutne "građevine", piste, itd. Jeli moguće da su sve to jednostavno prirodne pojave? Jedna struktura je nalik na lice čovjeka s kacigom koji gleda u svemir. Originalna fotografija nosi naziv "HEAD" ili u prijevodu glava. Fotografije je obradio inženjer i stručnjak za fotografije Vincent DiPetro zajedno sa znanstvenicima iz Lockheada. Prema njima "glava" vjerojatno nije prirodnog porijekla, no jeli to dovoljan dokaz da postoji nešto više u svemu tome!?!

Skandal koji potresa Sjedinjenje Države, u kojem je ne baš popularna agencija NSA prisluškivala građane SAD-a po autorizaciji aktualnog predsjednika, ponovo je tamošnju administraciju stavio u središte medijske pozornosti, dakako u negativnom kontekstu. Osim administracije u središtu pozornosti, barem informatičkoga svijeta, našla se i službena stranica Bijele kuće, na adresi www.whitehouse.gov.

Naime, kompanija WebTrends, Inc. koja je održavala stranice skupljala je informacije o korisnicima (tko je i kada posjetio stranice) te ih prosljeđivala svojim klijentima. I dok je takav način skupljanja podataka u jednu ruku uobičajen, u Bijeloj su kući ipak odlučili provesti istragu kako bi utvrdili krši li to skupljanje podataka odredbu koju je 2003. donio Office of Management and Budget (OMB), a po kojoj se ova vrsta praćenja zabranjuje na vladinim siteovima. "Nitko nije znao da se to događa", rekao je David Almacy iz Bijele kuće zaudužen za internet.
"Radit ćemo s ljudima koji site održavaju kako bismo bili sigurni da je sve u skladu s odredbom OMB-a", rekao je. U WebTrendsu pak opovrgavaju da su se cookiji koristili u tu svrhu, te tvrde kako je riječ o sasvim uobičajenoj analizi posjeta. No jasno je ipak da nisu imali odobrenje federalne agencije za takvo što, a to nalaže spomenuta odredba OMB-a. Almacy pak kaže kako takvo odobrenje nije traženo jer se nije činilo neophodnim, a da problem postoji saznali su, kaže, tek kada su mediji postavili upite o cookijima na službenim stranicama. Godine 2003. Office of Management and Budget donio je odredbu kako bi privatnost građana Sjedinjenih Država kada surfaju vladinim stranicama bila u potpunosti zaštićena.

"Ključno u cijeloj priči zapravo nije to što su se cookiji koristili, već činjenica da je administracija uhvaćena totalno nespremna kada su novinari počeli izvještavati o problemu", rekao je Larry Ponemon, osnivač Ponemon instituta i profesor na Carnegie-Mellon sveučilištu. Još je veći problem, smatra, što je cookije postavila kompanija angažirana da radi na stranicama, a ne Bijela kuća što pokazuje kako kompanije imaju preveliku kontrolu nad tehnologijom koja se implementira unutar vladinih organizacija. Gubitak kontrole nad vladinim siteovima je ozbiljna greška jer otvara vrata i cyber-kriminalcima. "Kada bi u ovu situaciju bila upletena neka velika korporacija odgovorne službe, mnogo bi žustrije regirale pa se čini kako imamo dvostruke standarde", utvrdio je Ponenom. Osim na stranicama Bijele kuće, cookiji su se pojavili i na siteu NSA agencije, no oni su uklonjeni. Don Weber, glasnogovornik agencije utvrdio je kako su cookiji bili tu da poboljšaju korisničko iskustvo, a ne da skupljaju podatke.