Kamenčić
28.01.2015., srijeda
Složila sam mozaik, šarene kamenčiće, sve potrebne komadiće i usmjerila pogled na cjelinu. Prizor pred mojim očima rastao je kao ustrajno tkanje vremena i strpljivosti. Još ljepše izgleda ako zatvorim oči.
I sunce se čini nasmiješeno i kao da narančastim rukama grli cestu. Koračam. Ne znam više kročim li prema istoku ili putujem prema zapadnoj strani? Šuma je neobično lijepa u odsjaju raspršene svjetlosti. Ima ljubičaste oblake u kosi.
Sanjam.
Korak mi je lak i odzvanja samo nekoliko preostalih kamenčića u maloj kutiji što je nosim kao podsjetnik; postoje još nedovršeni prizori u vidokrugu snova.
Budim se.
Kamenčići postoje, to ipak nije samo san. Kroz procjep buđenja provukla se i sjenka spoznaje. Postoji jedan kamenčić koji, skriven u mojoj cipelici stvarnosti, odaje svoju prisutnost kao opomena zaboravljenog ožiljka na površini kože.
Zatvaram oči. Prisjećam se odsjaja sunca. Nastojim zaboraviti kamenčić. Sunce. Kamenčić. Sunce. Ponovno zamišljam da se smiješi i da je sumorna šuma onako nježna u zagrljaju sumraka.
|
- 21:58 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
Proust na mom prozoru
25.01.2015., nedjelja
|
Ali kad od neke davne prošlosti, nakon smrti bića, nakon razorenja stvari, više nema ničega, tad još uvijek ostaju samo miris i okus; premda su nježniji, ipak imaju više životne snage, manje su stvarni, ali postojaniji, vjerniji, pa žive duže, kao da su duše, čuvaju u sebi sjećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.
(Marcel Proust)
Ima tih sličica iz djetinjstva koje nam dugoročno ostanu u pamćenju. I ne samo da ih se sjećamo, nego ih i mnogo, mnogo godina kasnije možemo vrlo snažno i živo osjetiti u onom pravom prustovskom trenutku kada neki iznenadni osjetilni doživljaj pokrene iskrice sjećanja u nama.
Takve su sitnice samo naoko zaboravljene i nevažne, ali kada ih ponovno osjetimo i prepustimo se tom trenutku, shvatimo kako je zapravo taj dio nas – onaj iskonski, čisti, zapretani dječji duh koji se zna radovati bez susprezanja, smijati se bez zrnca sumnje u očima i voljeti bez zadrške.
Događa se to u ono zimsko doba godine kada se uvečer još više prišulja hladnoća i kada najčešće i ne slušam vijesti, prognoze, izvještaje, komentare, senzacije... nego jednostavno utonem u stranice kakve knjige i tako zaspim s nekim ljepšim slikama od onih koje nudi burna svakodnevica.
Jutro koje uslijedi jedan je od trenutaka kad se sa mnom probude i one spomenute slike iz djetinjstva, kad je neobično tiho, kad nakon buđenja brže-bolje podignem glavu i virnem na prozor... i tad se dogodi! Pogledom otkrivam grad zameten snijegom. Zadivljujuća je mekoća koja prekrije svijet i bjelina koja ga učini nevjerojatno tihim i pitomim.
To su prizori koji pokazuju da je žurba napokon malo zastala i da se u sporijem hodu zamjećuje više i osjeća intenzivnije, prizori iz kojih oči upijaju radost od koje se zvonko nasmije onaj uspavani dječji duh.
Sjetim se djetinjstva i onih večeri kada bih, ništa ne sluteći, pošla na spavanje, a jutro bi me dočekalo prekriveno snijegom koji je cijele noći padao, a pahulje su i dalje neumorno lepršale u zasljepljujućoj jutarnjoj svjetlosti.
Nasmiješim se. Taj smijeh otvara čarobna vrata i pušta me da ponovno zakoračim u mali zaboravljeni svijet. Ponovno dodirujem pahulje, a one na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.
Zato i danas volim takvo buđenje koje pokrene magične kapljice ljepote. I zbog toga zimi, čim otvorim oči, jurnem pogledom prema prozoru. Pa i ako me dočeka jutro bez snijega, nasmiješim se jer znam da je to onaj dječji trenutak iščekivanja, znam da je to radost iz djetinjstva. I dok god ona postoji, buđenje je ljepše.
|
- 11:24 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
Pijesak u očima, nafta u Jadranu
02.01.2015., petak
|
Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.
Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja.
(Slavko Mihalić)
Sjetim se tih stihova gotovo svaki put kad me začudi neka nova akrobacija naše vladajuće kaste. A onda se opet čudim sebi što se uopće više i čudim.
I tako, puna čuđenja, slušam danas vijesti o dodjeli koncesije za istraživanje i eksploataciju nafte i plina u Jadranu.
Od svega navedenog čini mi se da su mi oči ipak pune pijeska, a ne čuđenja. Nekako mi ta naša politička scena sve više sliči na pješčanik. Katkad se netko i naljuti, pokupi svoje igračke, malo se posvade, a onda se začas pomire i zajednički nam nastave bacati pijesak u oči. Narod malo zakmeči, protrlja oči, a oni nastave igru i zabavu. S vremena na vrijeme obećaju nam kakvu utješnu nagradu, samo da ušutimo.
Ne znam jesu li meni šarafi počeli popuštati pa se pijesak uvukao i u memorijsku karticu, ali ako se dobro sjećam, kad se počelo govoriti o tim istraživanjima i o mogućnosti eksploatacije, neke su udruge i institucije počele upozoravati na moguće štetne posljedice.
Poznato je da su se prije toga provodila seizmička istraživanja i da se to odigralo poprilično podmuklo – jer, čim je netko podigao glas o tome – već je bilo kasno.
Netko je, dakle, zakmečao i malo protrljao oči. Da se to ne bi ponovilo i pokvarilo igru, za sljedeću su nam predstavu ponudili da sjedimo u prvom redu. Dogovoreno je da se napravi studija utjecaja na okoliš, tako će se istražiti i utvrditi moguće posljedice.
Eto, dobacili su i programske knjižice da možemo pratiti redoslijed, ali očito nitko nije čitao ono što je napisano sitnim slovima – da se zadržava pravo izmjene programa.
Nešto se promijenilo. Odjednom se dijele koncesije, i to prije nego što je napravljena studija, prije nego što se istraživalo i utvrdilo koje su moguće posljedice.
Upozorite me ako griješim, ali meni nekako nije logično da se najprije dodijele koncesije, a da tek onda doznamo što je pokazala studija, kako će sve to utjecati na okoliš. A to je, izgleda, ono s izmjenom programa. Sitna slova. Zadržavaju pravo promjene redoslijeda.
Ili će, nakon što studija pokaže da je takva vrsta eksploatacije štetna, doći i šeretski se nasmijati koncesionarima, a netko će na poznatoj inačici engleskog, ingridlišu reći: "Sori, bat no eksploatejšn!"
Ono što me i dalje čudi, izaziva nevjericu i ulijeva strah – to je izostanak prave reakcije na čitav taj scenarij. Hoće li se ipak nešto dogoditi, hoće li tko početi postavljati pitanja – ili će nas još jednom, po dobrom starom običaju, izigrati svojim zakulisnim igrama, a mi ćemo samo promatrati i shvatiti što se dogodilo – onda kad bude kasno?
|
- 21:58 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
|
