Složila sam mozaik, šarene kamenčiće, sve potrebne komadiće i usmjerila pogled na cjelinu. Prizor pred mojim očima rastao je kao ustrajno tkanje vremena i strpljivosti. Još ljepše izgleda ako zatvorim oči.
I sunce se čini nasmiješeno i kao da narančastim rukama grli cestu. Koračam. Ne znam više kročim li prema istoku ili putujem prema zapadnoj strani? Šuma je neobično lijepa u odsjaju raspršene svjetlosti. Ima ljubičaste oblake u kosi.
Sanjam.
Korak mi je lak i odzvanja samo nekoliko preostalih kamenčića u maloj kutiji što je nosim kao podsjetnik; postoje još nedovršeni prizori u vidokrugu snova.
Budim se.
Kamenčići postoje, to ipak nije samo san. Kroz procjep buđenja provukla se i sjenka spoznaje. Postoji jedan kamenčić koji, skriven u mojoj cipelici stvarnosti, odaje svoju prisutnost kao opomena zaboravljenog ožiljka na površini kože.
Zatvaram oči. Prisjećam se odsjaja sunca. Nastojim zaboraviti kamenčić. Sunce. Kamenčić. Sunce. Ponovno zamišljam da se smiješi i da je sumorna šuma onako nježna u zagrljaju sumraka.
Post je objavljen 28.01.2015. u 21:58 sati.