Proust na mom prozoru

25.01.2015., nedjelja

Ali kad od neke davne prošlosti, nakon smrti bića, nakon razorenja stvari, više nema ničega, tad još uvijek ostaju samo miris i okus; premda su nježniji, ipak imaju više životne snage, manje su stvarni, ali postojaniji, vjerniji, pa žive duže, kao da su duše, čuvaju u sebi sjećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.
(Marcel Proust)

Ima tih sličica iz djetinjstva koje nam dugoročno ostanu u pamćenju. I ne samo da ih se sjećamo, nego ih i mnogo, mnogo godina kasnije možemo vrlo snažno i živo osjetiti u onom pravom prustovskom trenutku kada neki iznenadni osjetilni doživljaj pokrene iskrice sjećanja u nama.

Takve su sitnice samo naoko zaboravljene i nevažne, ali kada ih ponovno osjetimo i prepustimo se tom trenutku, shvatimo kako je zapravo taj dio nas – onaj iskonski, čisti, zapretani dječji duh koji se zna radovati bez susprezanja, smijati se bez zrnca sumnje u očima i voljeti bez zadrške.

Događa se to u ono zimsko doba godine kada se uvečer još više prišulja hladnoća i kada najčešće i ne slušam vijesti, prognoze, izvještaje, komentare, senzacije... nego jednostavno utonem u stranice kakve knjige i tako zaspim s nekim ljepšim slikama od onih koje nudi burna svakodnevica.

Jutro koje uslijedi jedan je od trenutaka kad se sa mnom probude i one spomenute slike iz djetinjstva, kad je neobično tiho, kad nakon buđenja brže-bolje podignem glavu i virnem na prozor... i tad se dogodi! Pogledom otkrivam grad zameten snijegom. Zadivljujuća je mekoća koja prekrije svijet i bjelina koja ga učini nevjerojatno tihim i pitomim.

To su prizori koji pokazuju da je žurba napokon malo zastala i da se u sporijem hodu zamjećuje više i osjeća intenzivnije, prizori iz kojih oči upijaju radost od koje se zvonko nasmije onaj uspavani dječji duh.

Sjetim se djetinjstva i onih večeri kada bih, ništa ne sluteći, pošla na spavanje, a jutro bi me dočekalo prekriveno snijegom koji je cijele noći padao, a pahulje su i dalje neumorno lepršale u zasljepljujućoj jutarnjoj svjetlosti.

Nasmiješim se. Taj smijeh otvara čarobna vrata i pušta me da ponovno zakoračim u mali zaboravljeni svijet. Ponovno dodirujem pahulje, a one na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.

Zato i danas volim takvo buđenje koje pokrene magične kapljice ljepote. I zbog toga zimi, čim otvorim oči, jurnem pogledom prema prozoru. Pa i ako me dočeka jutro bez snijega, nasmiješim se jer znam da je to onaj dječji trenutak iščekivanja, znam da je to radost iz djetinjstva. I dok god ona postoji, buđenje je ljepše.

- 11:24 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	siječanj, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Opis bloga

Arhiv

Poveznice...

Proust na mom prozoru

25.01.2015., nedjelja