Dva pišem, jedan pamtim
31.12.2014., srijeda
I tako, dok sve ure i urice odbrojavaju posljednje sate ove godine, brojim i ja, samo što više ne računam godine. To neka čine kalendari i kroničari, meni je draže pamtiti ljude, dane, trenutke, one trenutke koji oduzimaju dah i daju posebnu draž životu.
U svakom slučaju, bila je to godina dobrih trenutaka. Napokon sam zatvorila važno poglavlje koje je predstavljalo jedan veliki izazov. Poslove koje počnem ne volim ostavljati nedovršenima, a u nedostatku entuzijazma, motivacije i inspiracije, činilo mi se da će ostati upravo takvi – nedovršeni. Ipak, uz malo vjetra u leđa – krug je zatvoren. Pobijedila je volja da stvari ipak budu dovršene.
U toj sam godini putovala i na mjesta gdje dosad nisam bila, naučila mnogo toga novog, susrela neke nove ljude i provela vrijeme s već znanim dragim ljudima.
Pročitala sam neke knjige koje dosad nisam, a neke već pročitane čitala sam ponovno – s istim žarom kao i prvi put, što je sjajno gotovo poput zaljubljivanja, uvijek iznova.
Da ne bi sve izgledalo idealno, oh, bilo je tu i onih manje lijepih trenutaka, ali njima namjerno ne želim davati važnost. Lekcije koje sam iz njih naučila - ušle su u zapisnik. No postoje i one bezazlenije situacije - u kojima se manifestirala moja urođena smotanost.
Jedne večeri gotovo sam se izgubila u ulicama vlastitoga (malog) grada u naselju čije su mi se ulice učinile poput labirinta. Na svu sreću, ključno je bilo to što su mi se samo "učinile poput labirinta" pa sam našla izlaz.
Ljetos, dok je sunce nemilice pržilo i stvaralo odsjaj na zaslonu mog mobitela (bio je to jedan od onih malobrojnih ovogodišnjih sunčanih dana), dogodilo mi se da sam nehotice poslala poruku kome nije bila namijenjena. Srećom, sadržaj je bio vrlo prozaičan pa sam se na kraju smijala sama sebi, a odgovor je bio u istom stilu jer je s druge strane bila osoba s dobrim smislom za humor. Sva sreća da je sadržaj bio potpuno bezazlen.
Jesenas sam, u onoj sivoj izmaglici, usred bijela dana upala u dućan i rekla: "Dobra večer!" Naravno da su me čudno gledali, a onda sam se nekako izvukla rekavši da se meni već smrklo od te kišurine.
U istom tom tonu - i za finale ove godine na izmaku, "preuredila" sam malo jedan kućanski aparat pa će mi – za početak - u novoj godini trebati i majstor.
Naravno da sve to nije nikakav ozbiljan rezime na temelju kojeg bi trebalo donositi neke velevažne zaključke, ali to je ionako samo djelić mozaika od 365 dana. Samo nekoliko kratkih odbljesaka koji su mi se tako - slijedom asocijacija - nizali tijekom tipkanja. Da baš ne bude sve ozbiljno.
U svakom slučaju, to je vrijeme u kojem sam i dalje učila (i naučila) štogod i o sebi i o drugima, o tome što je važno, što manje važno, a na što se jednostavno ne treba obazirati. Voljeti (najprije) sebe sa svim nijansama koje nas čine upravo takvima kakvi jesmo, raširiti krila, otvoriti um, oči i srce, napuniti dušu ljepotom trenutaka koji su nam dani.
Na kraju, postoje i zagonetke koje tek treba odgonetnuti. Svoju ću pospremiti i ostaviti dok ne dođe trenutak da se ona otvori u novoj godini. Ili ću barem spoznati kada treba staviti točku umjesto upitnika na njezinu završetku.
Pred nama je novih 365. Kao što netko lijepo reče – nije važno koji vjetar puše, nego kako ćemo okrenuti svoja jedra.
Želim vam da uvijek prepoznate najbolji smjer! Zdravi, sretni i veseli bili!
|
- 21:07 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
Sjaj
24.12.2014., srijeda
Sjedim i gledam blagu svjetlost božićnog drvca; osjeća se blagdanski mir i radost. Idilično zvuči to ozračje, taj spokoj Badnje večeri.
Međutim, prava je atmosfera malo manje idilična. Istine radi, reći ću da sjedim na lopti za pilates, osjećam se kao pretovareno magare i točno znam gdje mi se nalazi išijasni živac. Ruke su mi kao kora božićnog drvca. Sve u skladu s pretjerivanjem.
A redovito obećavam sebi da "sljedeći put neću tako". Dobra je vijest da svake godine ipak uspijem promijeniti barem jednu navadu. Dakle, dobre su šanse da se za desetak godina ipak neću ponašati kao da je tijekom predbožićnog vremena, u najmanju ruku, vladala kakva epidemija pa sve treba temeljito raskužiti i još za proslavu završetka te "zdravstvene nepogode" pripremiti hrane za svekoliko pučanstvo.
Uglavnom, to je samo malo za dočaravanje atmosfere. Prije nego što moj sustav učini "shut down".
Malo za promjenu, htjela sam napisati nešto što neće biti kao one moje dosadašnje čestitke, međutim, jošte je jedna stvar koju prešutjeti ne mogu.
Nekako sam ovih večeri malo pogledavala prema vedrom zvjezdanom nebu. Ne, nisam otkrila novu zvijezdu, ali kao da jesam.
Svaki put kad osjetim kako je čaroban sjaj tih nebeskih svjetiljki i kako je sretan trenutak u kojemu se možemo diviti svim tim očaravajućim pojavama koje nas okružuju, sjetim se da je to jedna od onih stvari koje nas ispunjavaju "sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem", što više o njima promišljamo.
I mudraci su pratili zvijezdu i ona im je pokazala put do Betlehema. Dovela ih je do izvora ljubavi.
I ove noći nebo je posuto veličanstvenim zvjezdanim sjajem. Zagledamo li se u te nebeske oči, svatko od nas može se prisjetiti kako će pronaći svoje svjetlo. A tada je samo važno podijeliti ga s drugima. Tada će i nas, poput putokaza, dovesti do izvora ljubavi.
Želim vam puno mudrosti, ljubavi, radosti... i svega blaga u srcu i duši. Sretan vam Božić!
P.S. Dosljednost je dosljednost, ma koliko se zezala s izvrtanjem priče. 
|
- 22:08 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
Skijaški čvor i kupaonička staza
15.12.2014., ponedjeljak
Nešto smo se kolektivno uzvrpoljili jer je ministar Varga otišao u Italiju na skijanje, i to službenim autom. A nitko se ne pita koji je stvarni razlog, koliko je zapravo dobrih strana i plemenitih namjera u tom putovanju.
Prvo, netko nam je lijepo objasnio – da je to zato što je bolje da ministar ide službenim autom jer ima vozača i manje su šanse da se dogodi kakva prometna nezgoda. Nije li to već prvi dobar razlog? Očuvanje imovine i ljudskih života. A nadasve treba zapljeskati činjenici što je ministar sportskoga duha; u zdravu tijelu – zdrav duh.
Drugo, ušteda je više nego očita. Pa mogao je, primjerice, ići... štojaznam... u Aspen. A tamo bi morao zrakoplovom. Vladinim. Koliki bi tek to trošak bio! Osim toga, što ako se dogodi - da za to vrijeme – iznenada - i premijer treba nekamo otputovati?! Nemamo mi toliko zrakoplovaka. Ovako, sigurno je sigurno – automobilom je ipak jeftinije i automobila ima više na raspolaganju.
Treće, sezona je skijanja. Nije li plemenita namjera i u tome što je ministar prvi otišao ispitati teren? Vidjeti kakvi uvjeti čekaju onih 200 000 Hrvata i 400 000 smotuljaka od mljevenog mesa i kiselog zelja. To su obično dva najvažnija podatka što nam ih podastiru skijaški statističari.
I četvrto, ali ne i manje važno, možda je išao obaviti još koji posao? Dvije muhe jednim udarcem. Eto, nedavno je u Ministarstvu zaštite okoliša trebalo urediti kupaonice... mah, što ja pričam, govorili su da to i nisu kupaonice. To je "sanitarni čvor s umivaonikom". To što se tamo našla i kabina za tuširanje... ha, možda je bilo viška materijala? Pa – da se ne baci... Iskoristili su prostor, iskoristili materijal i još su, kažu, uštedjeli.
Naravno, ako se letvica podigne tako visoko, standard treba poštovati. Kako da nakon toga i Ministarstvo zdravlja (zdravlja!) onda nema osnovne higijenske uvjete?! Naravno da onda i oni moraju imati kupaonice. Jer, to je sad jednostavno – uvjet bez kojeg se ne može.
Tako smo došli do rješenja zagonetke. Osim što je išao na skijanje, ministar je vjerojatno usput išao pogledati pločice za kupaonicu. Talijanske su pločice poznate po kvaliteti i lijepom dizajnu. A ako se ministri namjeravaju preseliti u svoje urede, to je opet dobar znak za prosperitet domovine. Radit će 24 sata za dobrobit i boljitak svih nas.
I sad recite da to nisu dobri razlozi i plemenite namjere!
|
- 18:36 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
U međuvremenu
06.12.2014., subota
|
- Čega se bojite, gospo?
- Bojim se kaveza. Da ću ostati iza rešetaka dok navike i godine ne učine svoje i dok ne izgubim priliku i volju da učinim velika djela.
(Aragorn i Eowyn) Gospodar prstenova
Ima dana kad mi se baš neodoljivo javlja snažan unutarnji poticaj da sjednem u auto i odvezem se, onako filmski, u zalazak sunca. S nešto popudbine u prtljažniku i sa svojim sretnim psom na stražnjem sjedalu.
Kamo bih otišla? U tome i jest čar. Samo tamo kamo srce želi, a bez vremenskih ograničenja i kojekakvih moranja.
Međutim, pogled kroz prozor ne obećava. Ne možeš ni pobjeći tek tako. Ono – filmski – u zalazak sunca, malo sutra. Već se danima vuče sivilo koje nikakvi reklamni trikovi s izbjeljivačima i pojačivačima izbjeljivača ne bi isprali.
Kad se u svaki zakutak dana uvuče magla, zaista se povremeno izgubim u bespućima stvarnosti u kojoj obitavam. Osjećam se kao da sam ispala sa stranica kakva davnog romana i dospjela u neku potpuno uvrnutu dimenziju, kao da sam zarobljena u prostoru i vremenu, a ni jednome od toga ne pripadam.
Dođe mi da se stavim u centrifugu na najveći broj okretaja, da se dobro protresem, izvučem samu sebe iz te imaginarne perilice i shvatim da sam sasvim osvježena, nova i prilagođena... svim vremenskim uvjetima. I frizura bi mi bila postojana.
Ovako su mi pokreti usporeni, zrak je težak, vrijeme naporno, a ja neprilagođena. Da, i frizura mi je neukrotiva. I čini mi se da sve teže nalazim slične sebi. Mijenjam se samo površinski, a i dalje me očarava sve što ima dubinu (aka Dubinoza).
Možda je samo vrijeme za neke zaokrete. Zapravo, ne "možda", prilično sam sigurna da je, samo je problem u magli, kompas mi se malo izbezumio, a nestrpljenje raste.
Pokušavam primiriti svoj nemir. Treba uroniti u tišinu, pronaći svoje unutarnje sunce i spasiti ono što vrijedi spasiti od zaborava. Samo da izvučem kofer u koji sam zatrpala sve svoje podsjetnike, ispisane misli ohrabrenja, zvukove radosti i male čarobne svjetiljke snova. U međuvremenu valja zapisivati...
|
- 11:06 -
Komentari (34) -
Isprintaj -
#
|
