- Čega se bojite, gospo?
- Bojim se kaveza. Da ću ostati iza rešetaka dok navike i godine ne učine svoje i dok ne izgubim priliku i volju da učinim velika djela.
(Aragorn i Eowyn) Gospodar prstenova
Ima dana kad mi se baš neodoljivo javlja snažan unutarnji poticaj da sjednem u auto i odvezem se, onako filmski, u zalazak sunca. S nešto popudbine u prtljažniku i sa svojim sretnim psom na stražnjem sjedalu.
Kamo bih otišla? U tome i jest čar. Samo tamo kamo srce želi, a bez vremenskih ograničenja i kojekakvih moranja.
Međutim, pogled kroz prozor ne obećava. Ne možeš ni pobjeći tek tako. Ono – filmski – u zalazak sunca, malo sutra. Već se danima vuče sivilo koje nikakvi reklamni trikovi s izbjeljivačima i pojačivačima izbjeljivača ne bi isprali.
Kad se u svaki zakutak dana uvuče magla, zaista se povremeno izgubim u bespućima stvarnosti u kojoj obitavam. Osjećam se kao da sam ispala sa stranica kakva davnog romana i dospjela u neku potpuno uvrnutu dimenziju, kao da sam zarobljena u prostoru i vremenu, a ni jednome od toga ne pripadam.
Dođe mi da se stavim u centrifugu na najveći broj okretaja, da se dobro protresem, izvučem samu sebe iz te imaginarne perilice i shvatim da sam sasvim osvježena, nova i prilagođena... svim vremenskim uvjetima. I frizura bi mi bila postojana.
Ovako su mi pokreti usporeni, zrak je težak, vrijeme naporno, a ja neprilagođena. Da, i frizura mi je neukrotiva. I čini mi se da sve teže nalazim slične sebi. Mijenjam se samo površinski, a i dalje me očarava sve što ima dubinu (aka Dubinoza).
Možda je samo vrijeme za neke zaokrete. Zapravo, ne "možda", prilično sam sigurna da je, samo je problem u magli, kompas mi se malo izbezumio, a nestrpljenje raste.
Pokušavam primiriti svoj nemir. Treba uroniti u tišinu, pronaći svoje unutarnje sunce i spasiti ono što vrijedi spasiti od zaborava. Samo da izvučem kofer u koji sam zatrpala sve svoje podsjetnike, ispisane misli ohrabrenja, zvukove radosti i male čarobne svjetiljke snova. U međuvremenu valja zapisivati...