Kap koja prelije čašu
25.02.2012., subota
Katkad se osjećam kao da živim u nekom paralelnom svemiru. Promatrajući stvari iz perspektive tog svog svemira, ma koliko se trudila, nikako ne mogu razumjeti neke oblike ponašanja, odnosa prema okolini, drugim ljudima i prema životu, općenito.
Upoznajući različite ljude, spoznavala sam mnogo toga o njima, ali i o sebi, u učila sam i još uvijek učim o svijetu i životu. I sasvim je uobičajeno da se u tim odnosima izmjenjuju i emocije različita intenziteta i važnosti, daju im boje i tonove.
Lagala bih kad bih rekla da u tom nizu svojih dosadašnjih životnih puteva i stranputica nisam dolazila u iskušenja da, obuzeta emocijama poput ljutnje, bijesa, nemoći, frustracije, razočaranja, učinim nešto ružno i destruktivno. Da štogod razbijem, da udarim, uništim i da na taj način iskalim svoj osjećaj.
Ipak, nisam. Koliko god je to bilo intenzivno, uvijek sam pronalazila način da bilo koju emociju kanaliziram u drugom smjeru. Neovisno o tome je li kanal - suzni ili je moj smjer - staza za trčanje, vožnja biciklom, a katkad i sasvim prozaična stvar kao što je usisavač. Što god mi se dogodilo u interakciji s drugim ljudima, ni u najgorim situacijama nisam usmjeravala svoju energiju na to da se, primjerice, iskaljujem na nečijem automobilu.
Kad je u pitanju posao, sve ono što radim, čime se bavim na bilo koji način, nastojim obavljati najbolje što mogu, prema svim pravilima koja treba poštovati, jednako kao što poštujem i osobe s kojima radim i smatram da isto tako zaslužujem da se korektno odnose prema meni.
Problem nastaje onda kad se stvari počnu tumačiti naopako. Kad netko izvrne pravila i poželi nametati taj svoj obrazac ponašanja kao ispravan i poželjan, kad netko takav postane uzor i vođa, kad se podizanjem tona, arogancijom i bahatošću želi postići rezultat.
Na takve uvjete ne pristajem. Ne dopuštam da se takvim alatima kreira situacija "kako činiti što god hoćeš, ne poštovati pravila, a opet postići svoj cilj". I tome sam se usprotivila.
No Netko to nije mogao prihvatiti. Taj Netko iskalio je svoj bijes na mom autu. Netko je prilično strpljivo čekao svoju priliku budući da najčešće idem pješke na posao. No onog dana kad mi je trebao auto i kad sam ga ostavila na parkiralištu Netko je dočekao trenutak da nahrani zlo u sebi.
Pronašla sam dvije prilično duboke ogrebotine s desne strane, gotovo cijelom dužinom auta. Pretpostavljam da su napravljene ključem. Što je najgore, pretpostavljam i tko je to mogao učiniti. I nalazim se u pat-poziciji. Ne mogu ništa. Nemam dokaze.
Osveta je stigla zato što zahtijevam da se poštuju pravila, ne dopuštam zastrašivanje i bahatost pa time mrsim račune onome tko želi uspostaviti svoja mjerila i "pravila". Ogrebotina na autu nije najveće zlo, ona se može popraviti. Veće je zlo u glavi onoga tko čini takve stvari jer ono uvijek ostaje tamo i stalno se hrani.
Ipak, postoji u cijeloj situaciji i nešto dobro. Moj me kompas ponovno opominje da trebam tražiti novi smjer, ionako već duže vrijeme osjećam taj signal. Mislim da je sad definitivno došlo vrijeme za promjenu. Još ne znam kako, ali naći ću način. I uistinu postoji kap koja prelije čašu. Svoju sam upravo otkrila.
|
- 22:24 -
Komentari (33) -
Isprintaj -
#
U 'ajduke!
22.02.2012., srijeda
Sjetila sam se jednog starog vica o nekakvoj sobi iz koje se čuo zastrašujući glas: "Ogulit ću te, pojest ću te!" A svi koji su testirali svoju hrabrost ulazeći unutra kako bi otkrili o čemu je riječ, prestravili bi se i pobjegli čim bi čuli prijetnju. Sve dok se jedan nije usudio ostati i istražiti odakle dolazi glas koji to izgovara. Shvatio je da zlokobna rečenica dopire iz ormara. Otvorivši ormar, ugledao je majmuna koji se naslađuje guleći bananu...
Budući da smo odavno dobili etiketu banana-države, bojim se da, slijedom te logike, dolazi pitanje koje se odnosi na majmune. Koji nas gule. A možda se samo radi o tome da misle na naše dobro. Jerbo, ako je gorivo opet poskupjelo, to bi nas trebalo potaknuti da više pješačimo ili vozimo bicikl. Zna se da kretanje pozitivno utječe na zdravlje, tako da se zapravo radi o našoj dobrobiti.
Pa kad malo pogledamo iz drugog kuta, na najboljem smo putu da se vratimo prirodi. Automobili ionako previše zagađuju okoliš. Osim toga, treba se osloboditi tog vozanja. Vozaju nas na sve strane.
A mi smo postali stoici. Ustrajno trpimo sve nedaće i, kao u onoj bratstvojedinstvenoj himni, mi stojimo postojano kano klisurine. Samo se bojim da to ne prijeđe u mazohizam. Šibanje po goloj guzi i strasno šaputanje "hoćemo još".
Istinabog, nekako ljepše zvuči da smo filozofi nego da smo mazohisti. Prvi su tvrdili da su teškoće zapravo prilika za spoznavanje vlastite snage, stjecanje iskustava i mudrosti, a drugima se jednostavno sviđa kad ih udaraju. Zabrinjava me ta tanka granica između stoicizma i mazohizma.
No sviđa mi se povratak prirodi. Sve mi češće dođe da se odmetnem u 'ajduke; prodam auto i odem živjeti u kakvu potleušicu u nekom idiličnom zabitnom predjelu Lijepe Naše. Zapravo je tako malo potrebno da čovjek bude sretan.
No dok se još nisam odmetnula u pastoralni krajolik, vrijedi malo biti 'ajduk na asfaltu. Danas ne točim gorivo, pridružila sam se bojkotu benzinskih crpki. Sumnjam da će sniziti cijene goriva, ali bitan je i naš princip. Protest. Pokazivanje stava. Ono što možemo učiniti u okviru svojih mogućnosti. Jer, stalno ispada da nas guli neki majmun, a mi nemamo hrabrosti otvoriti ormar.
|
- 08:16 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
Ispod maske
20.02.2012., ponedjeljak
Osluškivala sam malo što se ovih dana govori o maškarama. Osim onih priča o tradiciji maskiranja i folklornim elementima, još mi se nešto uvuklo u misli.
Maskiranje je od početka čovjekovih početaka prošlo kroz brojna razdoblja i bilo motivirano raznim razlozima – magijskim, religijskim, socijalnim... U nizu stoljeća, povijesnih zbivanja i prekretnica, jedno je uvijek ostalo isto: potreba za maskom.
U onom prvobitnom obrednom maškaranju, skriven iza maske, čovjek se stapao s prirodom. Postajao je dijelom njezina mističnog svijeta. Maska mu je davala osjećaj moći jer sudjeluje u magičnom ritualu tjeranja zlih sila zime i dozivanja dobrih duhova proljeća.
I danas, podsjećajući se na te davne obrede, čovjek pod maskom može jednostavno prepustiti svoje tijelo ritmovima zvona, udaraljki, glazbe, neobuzdanu plesu. I ne opterećuje se drugim stvarima, ljudima, događajima, uživa u sebi i u danom trenutku. Osjeća onaj iskonski dio sebe.
Maska pruža mogućnost da se nesputano izrazi, da oživotvori onaj dio svog unutarnjeg svijeta koji počesto ostaje potisnut u vrtlogu svakodnevnih stvari kojima smo svi zaokupljeni. Stiješnjeni smo u procjepima između onoga tko smo i što želimo i koječega što su nas naučili da "tako treba biti".
Upravo zbog takvih procjepa maska je dobila i druga obilježja. Postala je varka. Krinka. Obrazina. Trajno se nastanila na mnoga ljudska lica. Zbog onoga "što se očekuje", "što će drugi reći" ili "što će svijet misliti" navučene su krinke. Važno je održati privid, lakše je iznevjeriti sebe nego druge. Zatočenici privida neprestano tragaju za novom krinkom, vrte se u svom kameleonskom krugu.
Zato svaka maska ima dva lica. Jedno koje otkriva, oslobađa i vraća nas vlastitoj prirodi i drugo koje sakriva, obmanjuje i stvara privid. Koje ćemo odabrati, ovisi samo o nama, a to je ono što se najčešće zaboravlja.
|
- 08:55 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
Zapisak na mrežopisu
16.02.2012., četvrtak
Nadam se da neće biti zatipaka u ovom mom postu. No više od zatipaka živciraju me oni iskočnici koji se pojavljuju na blogovima, te napasti bezoklijevno zatvaram.
Vježbam. Testiram nove riječi. Pročitala sam članak o natječaju koji svake godine organizira časopis Jezik. Čitatelji šalju svoje prijedloge za nove hrvatske riječi. Zanimanje je prilično veliko jer, prema navedenim podacima, bilo je 1. 200 natjecatelja.
U našoj je zemlji zavidan broj sportskih stručnjaka, seksologa, politologa, a pridružuje im se i mnoštvo jezičnih znalaca. Da ne bi bilo zabune, naravno da se i ja razumijem u sva navedena područja.
Jedino mi je promaknuo taj natječaj za tvorbu novih riječi. U Jadnoj Našoj to je jedan od rijetkih pokazatelja da je naprezanje moždanih vijuga ipak isplativo. Doslovce. Prva nagrada za najbolju riječ iznosi 5.000 kuna, druga 3. 000, a treća 1.500.
Prema odluci povjerenstva (u kojem su jezikoslovci, književnici i leksikografi) u uži je izbor ušlo stotinjak riječi. Zadatak im nije bio jednostavan jer je bilo ponuđeno oko 1.600 riječi (na prethodni je natječaj prijavljeno 500 riječi, a užem je izboru bilo devet!).
Nakon što je povjerenstvo proučilo sve maštovite prijedloge, objavljeno je da se među svim tim novotvorenicama se našlo i onih besmislenih, a bilo je i vulgarnih. Naravno, kreativnost može biti sjajna zeznuta stvar.
Nego, sad mene muči gdje bi se sve one mogle pročitati. Trebalo bi te slučajeve koji nisu ušli u uži izbor objaviti na nekom svemrežnom mjestu (nek' se vidi da i ja znam kako se na hrvatskom kaže internet) pa da se možemo zabaviti njihovim proučavanjem, šteta je da one ostanu zapostavljene. A uvijek se među nama može naći i neki razvojnik koji ih može poboljšati.
Za početak, prenosim vam dio objavljenih riječi koje su se našle u užem izboru:
biciklati (voziti bicikl)
blaćenik (osoba izvrgnuta javnoj poruzi, koju blate)
bocar (osoba koja za život zarađuje skupljajući i prodajući boce)
bojomet (paintball)
brojomat (uređaj koji izbacuje broj mjesta u redu za čekanje)
cjelozrni (integralni)
dodirnik (touch screen)
iskočnik (pop up window, prozor na mrežnim stranicama koji sam iskoči)
jušnjača (šefla)
klizinica (slajd)
nejasnica (nejasna riječ)
nekapnica (napravica koja se utakne u grlić vinske boce, sprječava kapanje vina pri nalijevanju)
odobrenica (licenca)
razvojnik (developer, onaj koji što razvija), bezoklijevno (promptno), daroteka (gift shop)
ponovak (repriza)
rasprodajnica (outlet)
rječarenje (rafting)
spojište (modem)
spojnik (modem)
sunčaljka (ležaljka za sunčanje, ligištul)
zapozorje (backastage)
zatipak (tipfeler)
Mora se priznati da ima zanimljivih prijedloga. Dalje sve ovisi o govornicima - hoće li novotvorenice zaživjeti u hrvatskom jeziku. Tako da znate. Sad odoh i ja smišljati svoje riječi. Post – mrežni objavak, zapisak, blog – mrežopis ili možda: dnevnopis, blogeri – pisci mrežopisa/dnevnopisa... Pa onda recimo virtualno – izvanstvarno. I tako... imam još aduta (i za to moram smisliti riječ) pa neću sve otkrivati da mi ih ne ukradu...
P.S. Sad sam u napasti da prevedem i svoje blogersko ime i prezime - Big Blue u, recimo, Velika Plavka. Ali, ne, ne... previše podsjeća na... no, no... antidržavni element...
|
- 08:33 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
Istina o malom zeki
08.02.2012., srijeda
Opet će sniježiti, kažu. U moja najranija sjećanja utisnut je osjećaj radosti čim bi počeo padati snijeg. Tako je ostalo do danas. Osim što je svaka pahuljica pravo malo remek-djelo Majke Prirode, snijeg svemu daje neku posebnu mekoću i tišinu. Kao da svijet postane nježniji i pitomiji, osobito noću kad se pod svjetlima ulične lampe zaigra mnoštvo bijelih zvjezdica.
Ipak, imam i jednog demončića iz djetinjstva, koji se probudi valjda svaki put kad snijeg prekrije brijeg. Neizbježna mi je asocijacija na dječju pjesmicu s kojom nikako nisam mogla na zelenu granu. Cijelog mi je djetinjstva ostala u pamćenju zbog svog tužnog sadržaja. A duboko sam uvjerena da dječje pjesmice ne bi trebale biti tužne.
Početak je baš idiličan: "U jednoj zimskoj noći/tam gdje je visok brijeg/smrznuo se potočić/i pokrio ga snijeg." Lijepa zimska sličica. Nakon toga dolazi onaj poznati tužni dio.
Zeko traži potok. I ne samo to. Nije to samo zeko. To je mali zeko koji "potok traži svud" i još mu to "tišti grud". Pa se ti sad nemoj rastužiti zbog zeke koji je malen i toliko žalostan! U sljedećoj strofi taj osjećaj samo raste jer zeko plače i "žali srcem svim".
I nije nimalo utješno (a vjerojatno je trebalo biti) to što se na kraju doznaje da "možda laste slijedi on/u dalek južni kraj." S lastama bi se trebao vratiti i potok. Ali to je samo možda na kraju. No ja sam cjepidlaka i meni to nije bilo dovoljno. Zeko treba biti sretan.
Nikako se nisam mogla pomiriti s tim završetkom. I sve donedavno ta mi je pjesmica bila sinonim za žalosnog i usamljenog malog zeku zbog kojeg se tako lako rastužiti. Valjda sam se oduvijek previše uživljavala u sudbine najrazličitijih likova o kojima su ispjevane pjesme i ispričane priče. I dan-danas ne bih se mogla osloboditi tog čuvstva izazvanog zekinom sudbinom da napokon nisam otkrila završetak koji je dobila njegova priča.
Tko god se toga sjetio, hvala mu što je vratio radost u pjesmicu kojoj pripada zasluženo mjesto u škrinjici djetinjstva:
I onda prođe zima
i snijeg se otopi
vratio se potočić
i zeko sretan bi.
Sad znam da je zeko dobro. 
Zeko i potočić - sretan završetak
|
- 09:31 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
Ulica u kojoj je živio Tin
02.02.2012., četvrtak
Nije li dosadno uvijek prolaziti istim putem? Ići na posao širokom, bučnom ulicom kojom uvijek brundaju i cvile prometala svih vrsta. Zato sam toga dana izabrala drugu stranu. Ulicu kojom se manje juri i koja ima neku neizbrisivu i neopisivu dozu opskurnosti. Unatoč novim zdanjima, u njoj još uvijek dominiraju kuće starije gradnje, jedna sablasna ruševina i jedna zapuštena ledina. I noću je slabije osvijetljena, to je vrijeme kad ne volim prolaziti onuda. Podnevna šetnja otkriva sve što s nestankom dnevnog svjetla postaje utkano u to njezino mračnjaštvo.
Prolazim pokraj zapuštena zemljišta. Zaraslo je u korov. Na sredini jedan od onih starih natkrivenih drvenih bunara, otužno nakrivljen, napušten. Nekoć je tu bila i kuća. Sjećam se dječaka koji je u njoj živio.
Zvao se Tin. Išli smo zajedno u niže razrede osnovne škole. Dječak smeđe kose i plavih očiju. Imao je frizuru bitlsicu. Sjećanje na njega izaziva u meni čudnu mješavinu tuge, gorčine, ljutnje i nemoći.
Imali smo drugaricu koja je odgojila brojne generacije osnovnoškolaca i nije slovila kao strah i trepet, bilo je nekih znatno opasnijih i bojali smo ih se kad su dežurale na hodniku i pazile na red i disciplinu. Nikad se nije znalo iza kojeg će se ugla pojaviti. Osobito jedna koja je uvijek nosila štap i prijeteći mahala njime po zraku.
Naša drugarica nije nosila štap. Ipak, u svojim se odgojnim metodama služila i udarcima. Lupala bi po glavi onoga tko je - prema njezinoj procjeni - bio zločest. Biti zločest nije značilo samo nedisciplinirano i neposlušno dijete, malo je takvih bilo. Gdjekoji ispad kakva nemirna dječačića ili brbljanje neke djevojčice.
Tin nije bio nediscipliniran. Nije bio ni neposlušan niti je brbljao. Bio je tih i povučen dječak iz zadnje klupe. Ipak, drugarica se baš na njega znala ljutiti i ruka joj se zaustavljala na njegovoj glavi. Udarci su pljuštali dok je zamahivala otvorenim dlanom sad s jedne, sad s druge strane; glava se samo ljuljala lijevo-desno. Tin bi samo šutio, očiju punih suza.
Mi ostali samo smo nijemo promatrali nastojeći dokučiti zašto je opet naljutio drugaricu, je li to zato što nešto nije napisao ili je možda ipak brbljao i bio nemiran?
Nikad se nije žalio. Stoički je podnosio svoju sudbinu. A mi, onako balavi, naučeni šutjeti, trpjeti i slušati što se u školi kaže, drugovi i drugarice najbolje su znali, u to nismo smjeli sumnjati. Valjda je nešto skrivio kad ga je udarila. Ni pomislili nismo da je Tin povremeno kažnjavan samo zato što nije radio baš onako kako je to drugarica zamislila.
Njegov je tata dolazio u školu jer je bio pozivan na razgovore zbog problematičnog Tina. Smirena glasa i držanja, nikad nije proturječio, nije se bunio, nije podizao ton ili rekao učiteljici da je u krivu. Poslušno je dolazio i jednako tako odlazio, nemoćan da bilo što promijeni, pomiren sa sudbinom da ima zločesto dijete i da ga drugarica povremeno disciplinira.
Shvatila sam koliko je "krivnje" u Tinu onog dana kad je i mene udarila. Zbog nekog nespretnog koraka na satu tjelesnog. Spetljala sam se i zakoračila na krivu stranu dok smo radili nekakvu vježbu. Sasvim nenamjerno, ali dovoljno pogrešno da drugarica valjda protumači kao opstrukciju. I paf! doletjela je ruka na moju glavu.
Kakav ružan osjećaj, kakva pljuska dječjoj svijesti. Imala sam tada osam godina, a upamtila sam je do dana današnjega. Baš kao i one koje je dobio Tin. Srećom, on se vrlo brzo odselio na neki drugi kraj grada. Tko zna zašto. Možda samo zbog selidbe u drugu kuću ili stan, možda zato što je njegov otac shvatio da je i za Tina najbolje ako negdje počnu ispočetka, s novom školom, drugom okolinom...
Ne znam što se dalje zbivalo s njim, kamo ga je život odnio. Nikad ga više nisam srela. Iskreno se nadam da je njegovo odrastanje bilo sretnije, da je oprostio učiteljici koja očito nije znala što čini - ili nije znala drukčije, besmisleno je raspredati, ionako nema opravdanja za tu "odgojnu" metodu. Isto se tako nadam da je zemljište pokraj kojeg sam prošla - danas zapušteno jer Tin živi u nekoj sretnijoj ulici u kojoj je prošlost prepustio zaboravu...
|
- 08:33 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
