Pregled posta

Istina o malom zeki

Opet će sniježiti, kažu. U moja najranija sjećanja utisnut je osjećaj radosti čim bi počeo padati snijeg. Tako je ostalo do danas. Osim što je svaka pahuljica pravo malo remek-djelo Majke Prirode, snijeg svemu daje neku posebnu mekoću i tišinu. Kao da svijet postane nježniji i pitomiji, osobito noću kad se pod svjetlima ulične lampe zaigra mnoštvo bijelih zvjezdica.

Ipak, imam i jednog demončića iz djetinjstva, koji se probudi valjda svaki put kad snijeg prekrije brijeg. Neizbježna mi je asocijacija na dječju pjesmicu s kojom nikako nisam mogla na zelenu granu. Cijelog mi je djetinjstva ostala u pamćenju zbog svog tužnog sadržaja. A duboko sam uvjerena da dječje pjesmice ne bi trebale biti tužne.

Početak je baš idiličan: "U jednoj zimskoj noći/tam gdje je visok brijeg/smrznuo se potočić/i pokrio ga snijeg." Lijepa zimska sličica. Nakon toga dolazi onaj poznati tužni dio.

Zeko traži potok. I ne samo to. Nije to samo zeko. To je mali zeko koji "potok traži svud" i još mu to "tišti grud". Pa se ti sad nemoj rastužiti zbog zeke koji je malen i toliko žalostan! U sljedećoj strofi taj osjećaj samo raste jer zeko plače i "žali srcem svim".

I nije nimalo utješno (a vjerojatno je trebalo biti) to što se na kraju doznaje da "možda laste slijedi on/u dalek južni kraj." S lastama bi se trebao vratiti i potok. Ali to je samo možda na kraju. No ja sam cjepidlaka i meni to nije bilo dovoljno. Zeko treba biti sretan.

Nikako se nisam mogla pomiriti s tim završetkom. I sve donedavno ta mi je pjesmica bila sinonim za žalosnog i usamljenog malog zeku zbog kojeg se tako lako rastužiti. Valjda sam se oduvijek previše uživljavala u sudbine najrazličitijih likova o kojima su ispjevane pjesme i ispričane priče. I dan-danas ne bih se mogla osloboditi tog čuvstva izazvanog zekinom sudbinom da napokon nisam otkrila završetak koji je dobila njegova priča.

Tko god se toga sjetio, hvala mu što je vratio radost u pjesmicu kojoj pripada zasluženo mjesto u škrinjici djetinjstva: