Osluškivala sam malo što se ovih dana govori o maškarama. Osim onih priča o tradiciji maskiranja i folklornim elementima, još mi se nešto uvuklo u misli.
Maskiranje je od početka čovjekovih početaka prošlo kroz brojna razdoblja i bilo motivirano raznim razlozima – magijskim, religijskim, socijalnim... U nizu stoljeća, povijesnih zbivanja i prekretnica, jedno je uvijek ostalo isto: potreba za maskom.
U onom prvobitnom obrednom maškaranju, skriven iza maske, čovjek se stapao s prirodom. Postajao je dijelom njezina mističnog svijeta. Maska mu je davala osjećaj moći jer sudjeluje u magičnom ritualu tjeranja zlih sila zime i dozivanja dobrih duhova proljeća.
I danas, podsjećajući se na te davne obrede, čovjek pod maskom može jednostavno prepustiti svoje tijelo ritmovima zvona, udaraljki, glazbe, neobuzdanu plesu. I ne opterećuje se drugim stvarima, ljudima, događajima, uživa u sebi i u danom trenutku. Osjeća onaj iskonski dio sebe.
Maska pruža mogućnost da se nesputano izrazi, da oživotvori onaj dio svog unutarnjeg svijeta koji počesto ostaje potisnut u vrtlogu svakodnevnih stvari kojima smo svi zaokupljeni. Stiješnjeni smo u procjepima između onoga tko smo i što želimo i koječega što su nas naučili da "tako treba biti".
Upravo zbog takvih procjepa maska je dobila i druga obilježja. Postala je varka. Krinka. Obrazina. Trajno se nastanila na mnoga ljudska lica. Zbog onoga "što se očekuje", "što će drugi reći" ili "što će svijet misliti" navučene su krinke. Važno je održati privid, lakše je iznevjeriti sebe nego druge. Zatočenici privida neprestano tragaju za novom krinkom, vrte se u svom kameleonskom krugu.
Zato svaka maska ima dva lica. Jedno koje otkriva, oslobađa i vraća nas vlastitoj prirodi i drugo koje sakriva, obmanjuje i stvara privid. Koje ćemo odabrati, ovisi samo o nama, a to je ono što se najčešće zaboravlja.
Post je objavljen 20.02.2012. u 08:55 sati.