Na brijegu kuća mala
28.03.2009., subota
Baš kad petkom pomislim kako je završio još jedan naporan radni tjedan, a onaj će sljedeći sigurno biti malo lakši (štoviše, uvjeravam sebe da hoće), poslije ispadne da je još gori. I tako već neko vrijeme.
Mašem perajama i plivam nekako u svemu tome, ali ima dana kad mi se čini da ću se negdje na putu sresti sama sa sobom, a neću znati jesam li na dolasku ili na odlasku.
U takvim uvjetima sve češće haluciniram o tome kako bi dobro bilo pobjeći negdje daleko od tih nekih "blagodati" svakodnevice i živjeti u prirodi; baviti se biljkama i životinjama i slušati samo pjev ptica, šum vjetra ili vode… Zamislim samo neku drvenu kućicu okruženu drvećem, miris šume, livade... Eh, da mi je sagraditi takvo što…
A onda mi je svaštarnica zvana internet otkrila čovjeka koji je baš to učinio. Sasvim slučajno, pronašla sam sliku kućice koja izgleda poput jedne od onih u kojima žive Tolkienovi Hobiti. Za tim sam tragom došla i do stranice Simona Dalea koji je vlasnik te kućice u Walesu.
Sagrađena (uglavnom) od prirodnih materijala, lijepo se uklapa u okoliš i izgleda baš kao mjesto iz bajke.
Sve je osmislio sam Simon Dale, a gradio je uz pomoć punca i prijatelja. Na internetskoj stranici nalazi se i podatak da je gradnja trajala četiri mjeseca, a stajala je 3000 funti (što iznosi 23 880 kuna po srednjem tečaju HNB-a, na današnji dan  ). Osim toga, detaljno je opisan plan, a na fotografijama se mogu vidjeti i pojedine faze gradnje.
Moram reći da mi se baš svidio takav pristup, taj entuzijazam i želja za životom u skladu s prirodom. Dokaz da san o kućici iz bajke nije neostvariv.
Da mi je jednoga dana imati takvo malo utočište na nekom lijepom mjestu… (uh, da, treba mi i komadić zemljišta). Možda da počnem skupljati lovu… 
|
- 13:07 -
Komentari (48) -
Isprintaj -
#
2:1
18.03.2009., srijeda
Proljeće bez aditiva
06.03.2009., petak
Povremeno zavirim u arhiv svojih postova kako bih se podsjetila o čemu sam sve pisala; kojim sam temama i dilemama bila zaokupljena, kakvim osjećajima, idejama, mislima… Postovi su poput podsjetnika. Kad ih čitam, sjećanja su onoliko jaka koliko me zaokupljalo i ono o čemu sam tada pisala. Neke su mi teme još uvijek jednako bliske i pamtim detalje, okolnosti u kojima je nastao tekst, a neke su samo zapis koji je ostao, ali bez veće važnosti.
Prebirući tako po svojim blogotvorinama, razmišljam i uočavam što se promijenilo. Čitajući neke tekstove - zapitam se što me spopalo da to napišem, nasmijem se, pomislim - što mi je bilo; vlastite mi se rečenice učine…pa…svakakve… Zapljusne me val samokritičnosti.
Tako sam ovih dana zavirila u te zapise i primijetila sljedeće: čim naslutim proljeće, klopi me neki sentiment, zaskoči me patetika, osjećam se kao križanac Werthera i Sunovrata. Ali, dosta je meni te genetike. Odlučila sam, što bi rekli naši političari, da se treba odlučno suprotstaviti tim oblicima i načinima utjecaja… Suprotstavljam se, dakle.
Nema patetike, nema sentimenta… Ništa. Ovaj put – slutnja proljeća, ali bez aditiva.
Vaše će asocijacije biti najbolji dodatak. Raspalite...
|
- 21:46 -
Komentari (40) -
Isprintaj -
#
Pravo na doživljaj
04.03.2009., srijeda
Prsten
Kad me pitaju, kakav je
Prsten moj, i odakle je, odgovaram:
Srebrni prsten, zar ne vidite. A kamen, kap
Tamne krvi koji zovu karneol,
Nosio je, u davno doba, na polasku
U križarski rat, vitez neki (tko zna išta
O njemu?). Kasnije, mnogo kasnije,
Nürnberški zlatar kamen je okovao
U srebro. I prsten, u malom nizu stoljeća,
Prelažaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah
I pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)
Pa je došao, jednoga dana, i na moju ruku;
Ona je o njemu (godine, godine!) napisala stih:
"Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov."
A nitko nije pomišljao da je doista
Na ruci mojoj žalosnoj
Crveni prsten Javorov.
Nego me ispitivahu: Koliko bi on stajao,
I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.
Ne bi slušali moj zbunjeni odgovor,
Da nisam o tome mislio, i da ne znam,
Hoće li on sa mnom leći
U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci
Kad moja bude pepeo i prah. Ona neće znati
Da se i meni činilo, kao i onima
Preda mnom, da se ruka moja neće nikada
Rastati od prstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol
Oni koji poznaju drago kamenje. Gotova je pjesma
O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?
(Dragutin Tadijanović)
I, što je pjesnik htio reći?
Prevrćete li očima ili na neki drugi način pokazujete koliko vam je "drago" spomenuto pitanje? Meni je teško i opisati koliko ga "obožavam". Od tog su mi pitanja još "draži" oni pametnjakovići koji misle da sve znaju pa se vole narugati drugima smatrajući da ne razumiju, ne znaju i ne mogu dokučiti to famozno štojepjesnikhtioreći.
E, pa, pjesnik je rekao ono što je mislio. Naravno, na svoj način: drukčiji, neobičniji. Mi imamo pravo na dojam, pravo na subjektivan doživljaj; nešto što nam nitko ne može i ne smije uskratiti. Prepustiti se, osjetiti nečiji tekst, možda se i poistovijetiti ili samo prepoznati neke općeljudske teme – način je na koji možemo protumačiti ono što pročitamo.
Uz to, tijekom školovanja, naučili smo i što nam može pomoći da još bolje razumijemo, da osjetimo detalje, nijanse; naučili smo otkrivati metaforiku, simboliku i sve ostalo što pjesnički jezik čini drukčijim, slikovitijim, neobičnijim. Osim toga, možemo posegnuti i za podacima o autorovu životu i vremenu kada je nešto napisano; doznati štogod o okolnostima u kojima je nastao tekst. Sve to shvaćamo i tumačimo kao cjelinu, u skladu s dojmom, temom, idejom, porukom koja do nas dopire.
I ne moramo, uopće ne moramo sasvim sigurno znati i pogoditi što je pjesnik htio reći. On je rekao, a nama je prepustio da osjetimo i da prepoznamo ono što želimo. U protivnom, uz svaku bi pjesmu morala biti otisnuta i "uputa za uporabu", odnosno autorovo tumačenje (jedino koje je posve točno) kako treba shvatiti i razumjeti svaki detalj. Je li u tome draž poezije (ili bilo koje druge vrste)? Sumnjam.
Pronašla sam na internetu nečiju interpretaciju pjesme Prsten. Misao: Na ruci mojoj žalosnoj/Crveni prsten Javorov. interpretirana je ovako:
Teško je protumačiti ovaj stih, smatram: ruka je žalosna jer je pjesnik svjestan prolaznosti i konačnosti svog tijela. Tijelo se ne može žalostiti, ali usko povezano s dušom kao da osjeća. Pjesnikova tuga može značiti i posebnu žalost koja proizlazi iz osobnog života. Prsten je sada „crveni prsten Javorov“. Crvena boja simbol je topline i ljubavi. Tako gledajući, rekla bih da je pjesnikova duša ispunjena ljubavlju prema drugoj. Tu drugu blisku dušu naziva Javorom. Možda je upravo zbog toga tužan jer ne samo da će se rastati od materijalnog nego i od voljene osobe.
Tekst dokazuje da za potpun doživljaj pjesme ne moramo znati baš sve o njoj, poznavati sve okolnosti u kojima je nastala. Dovoljno je prepustiti se, uočavati, doživljavati, promišljati. I vrlo smo blizu upravo onome što je pjesnik htio reći.
Jer, neke su pjesme doista protumačili sami pjesnici. Tako je u jednom razgovoru Tadijanović rekao da je u spomenutoj pjesmi riječ o prstenu koji mu je darovala njegova supruga. U tekstu o pjesmi (uz ostalo) lijepo je uočeno i to da pjesnik "blisku dušu naziva Javorom". Tadijanović je objasnio da je Javor nadimak njegove supruge Jelice.
Nije li to pokazatelj da se može shvatiti (ovdje se ponavlja ono mrsko pitanje)?
Pa čak da se to i ne dogodi, svatko ima pravo na svoj doživljaj, zar ne?
|
- 21:47 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
|
