Trenutak jedan...
29.04.2009., srijeda
Misli su mi poput rijeke: izviru, teku, poniru, jure kao brzaci ili samo polagano plove poput odraza na zelenom zrcalu površine.
Riječi mi se otimaju. I tako odbjegle i nenapisane nastavljaju živjeti neki svoj život.
Možda bih se mogla izraziti bojama…
|
- 20:52 -
Komentari (27) -
Isprintaj -
#
Svaštarnica
21.04.2009., utorak
Kad sam nedavno, tražeći sliku Hobita, u sveznajući Google upisala riječ "Hobbit" – našla sam se na stranici koja me privukla poput zanimljiva mozaika. Tamo sam pronašla i tekst o gradnji kućice koju je osmislio maštoviti Velšanin Simon Dale, a slijedeći link, došla sam i do njegove stranice pa je o tome nastao i post.
No to nije bila jedina zanimljivost koju sam otkrila na tome mjestu. Naime, na stranici www.geekologie.com nalazi se čitav niz zabavnih tekstova o raznim proizvodima – novim, neobičnim, pa i pomalo šašavim; može se čitati i o zanimljivim dizajnerskim rješenjima ili pak o računalnim igricama. To je zapravo interesantna svaštarnica tekstova i slika, koja vrlo lako privuče pozornost posjetitelja. Jedini je uvjet da koliko-toliko razumijete engleski jezik.
Tako sam, u želji za bijegom od zamornih tema, ponovno malo zavirila na spomenutu adresu.
Pronašla sam tekst o jednoj neobičnoj polici za knjige. Vrlo je zanimljiva i svidjela mi se na prvi pogled; bilo bi sasvim zgodno imati slične drvene "stube" pune knjiga. Negdje u zakutku mojih maštanja skriva se želja za takvom policom s mnoštvom knjiga. Zapravo, knjiga već imam podosta, samo da mi je još i takva mala knjižnica iz snova.
Ako nema mjesta za gradnju velike police, drugi tekst kaže da postoji i drukčije rješenje:
Oni koji nisu ljubitelji takvih tema, lako će pronaći štogod za sebe. Možda više volite igračke:
Ili vas zanima opis neobične zimske kape:
No sad smo već korak do ljeta pa je možda bolje pogledati ovakve proizvode koji se preobraze iz jednog oblika u drugi, i to za samo 60 sekundi:
Tridesetak sekundi više (kako piše) potrebno je da se kontejner preobrazi u "kuću":
Vrijeme mi je proletjelo dok sam pregledavala to šarenilo slika i tekstova.
Na kraju, tko zna, možda ćemo u bliskoj budućnosti imati ovakve digitalne tetovaže pa će nam računalo uvijek biti – na dohvat ruke:
|
- 20:45 -
Komentari (37) -
Isprintaj -
#
Miris kamiona
16.04.2009., četvrtak
Vratilo mi se ovih dana sjećanje na onu situaciju kad je Zlatko Vitez (po uzoru na A.G. Matoša) Sabor nazvao kokošinjcem, no sad mislim da je bio prilično blag u toj (pr)ocjeni. Očito ni slutio nije kakav će se bestijarij iz toga izroditi i kolike će velike zvjerke dobiti status zaštićene vrste.
A kad se u tom sustavu dogodi kakva afera, po dobroj staroj hrvatskoj političkoj praksi "niko ništa ne zna, krhko je znanje". Pogotovo ako je riječ o višegodišnjoj šutnji nakon koje - logično - dolazi faza zaboravljanja. Što je bilo prije četiri godine kad su se kupovali nekakvi kamioni? Tko bi se sad sjećao detalja?
Sad se našao netko sitničav pa je došao do dokumenata u kojima se, za razliku od raznih "skraćenih verzija", ipak nalaze i nekakvi detalji. Tko zna, možda je sve samo omaška nekog zaigranog državnog službenika koji se voli preopširno izražavati.
Odjednom se pojavio problem. Kako objasniti raskorak između sažete i opširnije verzije? Jednostavno. Mislim da na to treba gledati kao na medicinski fenomen. Naime, čini se da postojeće spoznaje o sklerozi nisu posve točne. Dosad se nije znalo da se ona može pojaviti kao epidemija.
Danas je to evidentno. Predsjednik, ministri, revizori – nitko se ne sjeća što je bilo prije četiri godine. To je taj problem s epidemijom skleroze. Pa tko bi znao koja je bila točna cijena; kad se kupuju tako velike stvari, ne gleda se na sitne iznose. Pet milijuna kuna više ili manje, ne treba cjepidlačiti. Sad najedanput svi gnjave. Zašto se nabavljalo, kako se nabavljalo, tko je nabavljao, tko je naručio, tko je potpisao, je li se lažiralo…
Predsjednik Mesić, recimo, nije cjepidlaka. Vjerovao je izvještajima koje je vidio i nije tražio detalje. K tome, vrlo je strpljiv. Mirno je čekao četiri godine. Naravno, ni on ni bilo tko drugi više ne zna koga se štitilo i tko je koga prisilio na šutnju. Teško se sjetiti događaja od prije četiri godine.
To je još jedan nezgodan čimbenik – ako se stvar pogleda s medicinskog stajališta. Tako se u sklerotičara događa da se ne sjećaju zbivanja iz bliže prošlosti, ali ono što je bilo prije pedeset, šezdeset godina, pamti se u detalje: dan, sat; tko je gdje bio, što je radio…
Zato se valjda u nas često događa ono o čemu pjeva Šajeta u jednoj svojoj pjesmi:
Jer za neke stvari valja imati muda
i najljepšoj zemlji treba mašte i truda
Pa pustimo sad komunizam, ustaštvo
ovo je predivna zemlja za to siromaštvo
Krive energije ovdje ima na tone
i mi smo sve manje svoji na svome
Kad još malo razmislim, zanimljivo je kako se među hrvatskim glumcima, estradnjacima i drugim umjetnicima uvijek nađu oni koji tako detaljno prikažu kolorit naše svakodnevice. Eto, nije li Severina nedavno otpjevala: "Ej, što volim miris kamiona!" Kao da je naslutila da je s mirisom benzina isparilo pet milijuna i petsto tisuća kuna…
|
- 10:24 -
Komentari (37) -
Isprintaj -
#
Nakon čitanja
06.04.2009., ponedjeljak
Da se u vezi s Golom istinom gospođe Drpić (alias Nives Celzijus) nije podiglo toliko prašine, najvjerojatnije ne bih imala baš nikakav poticaj za čitanje tog štiva. Ali eto, baš zato što se toliko polemiziralo o toj navodno najprodavanijoj knjizi koja je bila vruć krumpir na prošlogodišnjoj dodjeli nagrade Kiklop, odlučila sam - ako mi dospije u ruke - da ću pročitati pa da vidim je li to jedan od onih slučajeva - puno larme, a za niš'.
Bila sam i zaboravila na cijelu priču dok nedavno nisam ugledala primjerak te knjige u susjedinu autu. Zanimljivo je da (ostavljena na stražnjem sjedištu) već neko vrijeme putuje s njom u autu. Kako je tko nađe, tako je uzme, pročita i vrati - dok je ne pokupi sljedeći znatiželjni putnik.
Tako se ta takozvana autobiografija našla i u mojim rukama. Nisam obožavateljica lika i djela gospođe Drpić-Celzijus, čija se fotografija nalazi na naslovnici, ali držim se onog da knjigu ne treba suditi po koricama, pa - hajde, rekoh sebi, treba zaviriti i u sadržaj koji je, usput budi rečeno, najavljivan kao uzbudljiv, šokantan, provokativan, potresan, uglavnom - prepun izazova i neodoljiv za čitanje.
Možda i jest - ako vas doista zanima kako je u Goloj istini opisan svijet u kojem se susreću manekenke, fotomodeli, pjevačice u usponu i kakvo je naličje tog svijeta.
Od početka do kraja nižu se zbivanja iz djetinjstva i odrastanja glavnog ženskog lika po imenu Mina: problematičan odnos s ocem, prijateljstva, školovanje, prve ljubavi, odrastanje uz majku i tetu, seksualna iskustva (pa i silovanje), preobrazba u starletu, potraga za pravim nogometašem.
Istina je da nije nezamisliv takav životni put, svi ti usponi i padovi u životu starleta, koketa, manekenki, pjevača i ostalih igrača - od nogometaša do mafijaša, ali zaista moraš biti naivan da povjeruješ kako je sav taj glib samo sredstvo kojim se opravdava cilj: kako inteligentna (!) i naivna (?) djevojka željna ljubavi pokušava pronaći svoj put i svoje mjesto u tom okrutnom svijetu. Nikako mi nije uspjelo doživjeti je kao naivnu djevu koja će pronaći put iz te životne zablude. Štoviše, stekla sam dojam da ona najčešće vrlo dobro zna (pa čak i pomno planira) sve u što se upušta.
Koliko je "uvjerljiv" glavni ženski lik, dokazuje jedna u nizu epizoda - kad otputuje u Torino samo zato da bi upoznala nogometaša, pardon, muškarca svog života. I da ne bi bilo zabune, da, i prije nego što ga je upoznala, bila je sigurna da je on čovjek njezina života. Da bi sve bilo u skladu sa scenarijem, sasvim slučajno naletjet će na Del Pierra i bit će dovoljno da samo prošeta ulicom pa da je on odmah uoči i pozove na večeru. Pepo (tako ga ona zove) prvo nešto glumata i izmotava se, a kad se napokon nađu na večeri - eto nevolje - ustanovit će da se on grozno ljubi. I više neće biti čovjek njezina života.
Baš kad pomislite da je to stvarno vrhunac gluposti, počinje sljedeća epizoda. I tako dok sadržajem ne prodefilira čitava vojska muškaraca različitih profila, zanimanja, visina i dužina, zajedno s raznim ženskim likovima, i to na prostoru od Hrvatske do Srbije, Crne Gore, Italije, Španjolske.
Najzanimljivije je od svega što bi takva tema i mogla biti intrigantna da stil nije tako priprost, toliko da se ne može prožvakati čak ni uz uvjet da se nazove onako naivno-iskrenim.
Marketing zaista čini čuda, jer - priča je doista slabašna u odnosu na kvalitetnija književna ostvarenja koja se bave sličnom temom (ili sadrže takve motive), i to toliko uvjerljivo da se u posrtanju glavnih likova doista uočava žudnja za ljubavlju, za boljim i ispunjenijim životom; to su protagonisti koji svojim mislima i osjećajima izazivaju čitateljeve emocije toliko da s njima suosjeća i kad padnu na dno i proživljava katarzu kad se ponovno uzdignu.
Za razliku od toga, nakon čitanja Gole istine jedino možete pomisliti - tresla se brda, rodio se miš.
Link do Morske Zvijezde - možda tko može pomoći.
|
- 20:46 -
Komentari (58) -
Isprintaj -
#
|
