Vratilo mi se ovih dana sjećanje na onu situaciju kad je Zlatko Vitez (po uzoru na A.G. Matoša) Sabor nazvao kokošinjcem, no sad mislim da je bio prilično blag u toj (pr)ocjeni. Očito ni slutio nije kakav će se bestijarij iz toga izroditi i kolike će velike zvjerke dobiti status zaštićene vrste.
A kad se u tom sustavu dogodi kakva afera, po dobroj staroj hrvatskoj političkoj praksi "niko ništa ne zna, krhko je znanje". Pogotovo ako je riječ o višegodišnjoj šutnji nakon koje - logično - dolazi faza zaboravljanja. Što je bilo prije četiri godine kad su se kupovali nekakvi kamioni? Tko bi se sad sjećao detalja?
Sad se našao netko sitničav pa je došao do dokumenata u kojima se, za razliku od raznih "skraćenih verzija", ipak nalaze i nekakvi detalji. Tko zna, možda je sve samo omaška nekog zaigranog državnog službenika koji se voli preopširno izražavati.
Odjednom se pojavio problem. Kako objasniti raskorak između sažete i opširnije verzije? Jednostavno. Mislim da na to treba gledati kao na medicinski fenomen. Naime, čini se da postojeće spoznaje o sklerozi nisu posve točne. Dosad se nije znalo da se ona može pojaviti kao epidemija.
Danas je to evidentno. Predsjednik, ministri, revizori – nitko se ne sjeća što je bilo prije četiri godine. To je taj problem s epidemijom skleroze. Pa tko bi znao koja je bila točna cijena; kad se kupuju tako velike stvari, ne gleda se na sitne iznose. Pet milijuna kuna više ili manje, ne treba cjepidlačiti. Sad najedanput svi gnjave. Zašto se nabavljalo, kako se nabavljalo, tko je nabavljao, tko je naručio, tko je potpisao, je li se lažiralo…
Predsjednik Mesić, recimo, nije cjepidlaka. Vjerovao je izvještajima koje je vidio i nije tražio detalje. K tome, vrlo je strpljiv. Mirno je čekao četiri godine. Naravno, ni on ni bilo tko drugi više ne zna koga se štitilo i tko je koga prisilio na šutnju. Teško se sjetiti događaja od prije četiri godine.
To je još jedan nezgodan čimbenik – ako se stvar pogleda s medicinskog stajališta. Tako se u sklerotičara događa da se ne sjećaju zbivanja iz bliže prošlosti, ali ono što je bilo prije pedeset, šezdeset godina, pamti se u detalje: dan, sat; tko je gdje bio, što je radio…
Zato se valjda u nas često događa ono o čemu pjeva Šajeta u jednoj svojoj pjesmi:
Jer za neke stvari valja imati muda
i najljepšoj zemlji treba mašte i truda
Pa pustimo sad komunizam, ustaštvo
ovo je predivna zemlja za to siromaštvo
Krive energije ovdje ima na tone
i mi smo sve manje svoji na svome
Kad još malo razmislim, zanimljivo je kako se među hrvatskim glumcima, estradnjacima i drugim umjetnicima uvijek nađu oni koji tako detaljno prikažu kolorit naše svakodnevice. Eto, nije li Severina nedavno otpjevala: "Ej, što volim miris kamiona!" Kao da je naslutila da je s mirisom benzina isparilo pet milijuna i petsto tisuća kuna…
Post je objavljen 16.04.2009. u 10:24 sati.