007
29.06.2008., nedjelja
Kad se nedjeljom zateknem ovako besposlena, neki mi vrag ne da mira pa sve mislim – ili sam postala kronična besposličarka ili sam se uzvrpoljila jer sam pritajena radoholičarka.
Kako onda izdržim na godišnjem, zapitat će se tkogod. Istina, nije lako izdržati taj osjećaj besposlenosti. Možda sam ipak radoholičarka? Ma ja sebi i na godišnjem nađem posla. Ako ništa drugo, špijuniram turiste na obali. Ljetos sam isprepadala nekog Nijemca jer je bacao čikove po plaži.
Poslije me pekla savjest. Sjetila sam se koliko ima pseudodomoljuba koji rade sto puta gore stvari, a ja se zbog opušaka obračunavam sa strancem.
Pa još ću ispasti ksenofob... Ali nekako mi se čini da je u spomenutom slučaju bolje i to riskirati nego stati na čik.
A onda sam pronašla spasonosno rješenje – kako ću se dugoročno riješiti tog povremenog osjećaja besposlenosti. Čak i kad ne radim, bit ću na dužnosti.
Pročitala sam vijest da će hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija sutra (točno u podne!) predstaviti svoju internetsku stranicu. Što je novo?
E, vidite, osim što se građanima omogućuje da putem interneta komuniciraju sa SOA-inom službom za odnose s javnošću, svi koji su zainteresirani za rad u SOA-i moći će se prijaviti putem obrasca na internetskoj stranici. Budući da su dosad zapošljavali samo – po preporuci, a ja tamo nemam nikog svog (ili ne znam da imam?), palo mi je na pamet da bih se mogla prijaviti kad su već tako otvorena srca uputili poziv građanima.
Obuzela me ideja da bih se mogla baviti špijunažom. Izgleda da nam u Hrvatskoj nedostaje špijuna; tajnih agenata (samo zašto mi to nekako neuvjerljivo zvuči?). Zaključila sam da je to prava prilika. Zamislite gušta! Tajno prijavljivanje sumnjivih osoba, situacija... Čim procijenim da je štogod "sigurnosno upitno", odmah prijavim!
Ne može mi biti dosadno. Špijun uvijek ima posla, gdje god se nađe. Sve može biti sumnjivo. I tko zna koliko će biti novopečenih špijuna. Više se neće znati tko koga špijunira. U takvim okolnostima - napad je najbolja obrana. Bolje je prijaviti nego biti prijavljen!
Recimo – dođem u dućan, kad tamo – teta iz dućana SOA-ina tajna agentica. Konobar u kafiću - špijun. Ili moja kolegica s posla... Pa onda na Bloghaeru... Evo, i sad - napišem post, pritisnem "objavi", a ono: Blog/stranica je uklonjena, ima promjenjeno ime ili je nedostupna. I tako tri puta. I da to nije sumnjivo?! Špijuni su među nama...
A sad odoh sastavljati popis sumnjivaca. Sutra se prijavljujem...
|
- 21:13 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
Neću!
23.06.2008., ponedjeljak
Ima dana kad se osjećam baš kao autor jednog splitskog grafita koji kaže: Iman sat, ali ne znan koje je ovo vrime došlo. Doduše, ja imam i problem više. Prestala sam nositi sat. Ipak, u svima nama postoje ti neki unutarnji "satovi" koji su nam ugrađeni od naših ranih dana. Koliko čvrsto, to je već vrlo individualno.
"Navinu" te od malih nogu: reci – dobar dan, što se kaže...?, pruži teti/stričeku ruku... Obično tako počinje. Ne, nemam ništa protiv pravila pristojnosti ili učenja lijepog ponašanja. Samo ilustrativan primjer kako nas odmalena uče osnovama. Pa se onda tijekom života te osnove prošire. Toliko se prošire da me katkad dozlaboga umaraju zahtjevi. Svi nešto zahtijevaju.
Stalno se nešto očekuje. Uvijek nešto moraš. Toliko ima toga što se mora da sam postala alergična kad se to moraš protegne i na kojekakve budalaštine koje se po nečijem mišljenju – moraju.
E, pa ne moram! Dovraga i bestraga, već su mi dojadili ti samozvani poučavatelji svega što se mora. Hvala na pitanju, jako sam dobro upoznata s činjenicom da zaista mnoge stvari u životu moramo jer je to dužnost, posao, obveza ili ništa od navedenog.
Imam i ja svoje demone, da se razumijemo. Jedan je od njih i tvrdoglavost. Ili se to ljepše kaže – upornost? To ne znači da ne uvažavam i/ili ne prihvaćam tuđe mišljenje ili koristan savjet, ali kad se pojavi netko od onih samoupravljača tuđim životima, e, onda pucam po šavovima.
Čista fizika. Što je pritisak jači, otpor je sve veći. Tako najčešće reagiram kad me neki bogomdani počnu tlačiti svojim zahtjevima i mišljenjima koja su, dakako, najbolja, najkorisnija... sve sami superlativi. Pun mi je kufer superlativa. I očekivanja. I "pravila".
I baš neću.
|
- 20:45 -
Komentari (38) -
Isprintaj -
#
Priroda i društvo
15.06.2008., nedjelja
Nakon što sam tri dana provela u karanteni, malo-pomalo vraćam se u prvobitno stanje. Samo bez žurbe jer sam primijetila da spomenuti virus u kombinaciji s utjecajem televizije čudno djeluje na misaone procese i verbalne izričaje. Pokazalo se to nakon što sam počela čitati postove i pisati kojekakve komentare.
Bolje rečeno, počela sam stvari nazivati čudnim imenima, i to one stvari za koje svi znaju da postoji mnogo jednostavnih i vrlo zvučnih izraza – dovoljno je spomenuti da je riječ o aktivnostima omiljenim kako građanima, tako i stanovnicima seoskih sredina, zaselaka, brdsko-planinskih krajeva, područja od posebne državne skrbi i šire, u domovini i izvan nje. Bez obzira na bračni status. Toliko o građanskim dužnostima.
Zaključila sam da ipak moram izići u prirodu, udahnuti svježeg zraka. Poslijepodne sam provela u šetnji šumom koju sam vam pokazala i u zimskom izdanju. U lipnju je jako lijepa i mirisna (iako ja danas nisam uspjela dobro osjetiti te mirise), ali oni su zimski prizori, moram to reći, nekako ipak – čarobniji.
Fotić sam ponijela da bih zabilježila te trenutke pa onda nemojte očekivati umjetničku fotografiju, to su samo moji pokušaji da vam prenesem malo boja i dojmova.
Put u zelenilo
Most prema šumi
Zbližavanje
Gužva u šesnaeste...na lipinu cvijetu!
Ljubistača
Njezino Veličanstvo
Leptir obavlja svoju....dužnost!
Pogled u daljinu
|
- 19:59 -
Komentari (40) -
Isprintaj -
#
Malo sam u opsajdu
13.06.2008., petak
Po nekom nepisanom pravilu, obično "odradim" jednu opaku zimsku prehladu a drugu "kupim" iz proljetne ili ljetne kolekcije virusa.
Baš me popravo trese ovih dana. Pokušavala sam je preskočiti onako – u hodu, ali na kraju sam ipak kapitulirala. Tako se nekako najbolje osjećam u horizontali. Pade mi na pamet da je Marija Terezija navodno izjavila kako žena ima najbolji pogled – na strop. No nekako (ne znam zašto?) imam dojam da se to nije odnosilo na uživanje u prehladi.
Kako kažu da besposlen pop i jariće krsti, tako prehlađena Blue gleda televiziju. Nije mi baš najbolje išlo čitanje blogova, koncentracija mi nije na visini - pa je postojala opasnost da i komentiranje bude vrlo nesuvislo. Stoga sam se ipak malo više bavila proučavanjem...o, Bože, pa ja sam gledala nogomet...
S obzirom na to da ipak pokušavam malo trenirati misli ovim tipkanjem, iako u ovom trenutku uopće nemam pojma što će se na kraju iz toga izroditi, izgleda da mi se zdravstveno stanje malo popravilo premda sam se danas stvarno zapitala - kad je moja baka, vidjevši me, predložila da će mi protiv glavobolje namazati čelo posvećenim uljem...
Nego, htjela sam reći – u vezi s onim prethodnim postom – da sam ovih dana napredovala u svojim nogometnim spoznajama. Naime, shvatila sam što je ona "metalna konstrukcija ukrašena mrežom". Hrvatski su reprezentativci dvaput postigli pogodak uputivši loptu (dvobojnu okruglu napravu koja se kotrlja po nogometnom igralištu) u tu čudesnu konstrukciju i tako pobijedili Nijemce čiji je vratar kasnije izjavio da – nije impresioniran igrom hrvatskih nogometaša.
Jasno. Da su pobijedili, onda bi vjerojatno izjavio da su se Hrvati izvrsno borili, ali su ih, eto, njemački predstavnici ipak nadigrali.
Ali, da ja vama kažem i što sam još naučila od naših nogometnih stručnjaka i komentatora. Čula sam da nogometnim igralištem "trče naši dresovi". Pa sam malo promatrala te dresove. I zaključila da su vrlo lijepi i da odlično pristaju našim igračima. Ipak mi žene moramo obratiti pozornost i na modu, zar ne?
Čim sam doznala da sudac svira, pokušavala sam odgonetnuti koji je to njegov instrument i kakva je glazba, ali sam na kraju razočarano shvatila da Igor Štimac misli na sučevu zviždaljku kojom on (nažalost) ne svira, nego zviždi kako bi označio prekršaj.
Kad je riječ o osluškivanju, čula sam jednog našeg nogometnog stručnjaka kako spominje – opsajd. Odmah sam se pošla obračunati s pripadnicima nogometne vrste koji su me naučili da postoji ofsajd ili zaleđe. Jer su me pogrešno naučili. I da se pravilno kaže – opsajd. Logično. Riječ se sastoji od upozorenja: op! i engleske riječi sajd. Ma kakav ofsajd, kakvo zaleđe. Op-sajd!!!
I na kraju, da ne zaboravim - dok gledate utakmicu, najbolje je pri ruci imati Bratoljuba Klaića. Mislim – ne Bratoljuba – nego njegov Rječnik stranih riječi. Da se može razumjeti kad Štimac govori o duelu, pasu, šutu, beku...
Bokcamu, a ja cijelo vrijeme živim u uvjerenju da za to postoje i hrvatske riječi! Mislim, barem kad je riječ o hrvatskoj dalekovidnici. A možda oni nemaju Bratoljuba pri ruci.
Eto, na...Talijani dali gol, ali sudac svira – opsajd!
|
- 18:57 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
"Spašavanje"
07.06.2008., subota
Danas počinje europski nogometni spektakl zbog kojeg bi se žene, navodno, trebale zabrinuti. Već danima sve vrvi od nogometnih tema. Iznose se podaci da će 90 % muškaraca svu svoju pozornost posvetiti nogometu. Ali, to nije sve! Prava je istina: između seksa i nogometa izabrat će – nogomet.
To mnoštvo bombastičnih naslova čini mi se kao nekakvo medijsko iskopavanje rovova koji će spriječiti žene da se od 7. do 29. lipnja približe muškarcima. Pa tako čitam: "Hrvatima je nogomet bitniji/važniji/zanimljiviji od žena". A kad se spomene pristup žena tom "muškom" svijetu, onda je to u kontekstu "Slaven Bilić pustio (!) žene".
Iskreno rečeno, cijela mi je situacija istodobno i smiješna i žalosna. Sve su te priče o nogometu i o sportu općenito – stvar osobnog izbora, interesa, navika, sklonosti...
Postoje muškarci koji vole nogomet, ali i oni koje taj sport (ili bilo koji drugi) baš i ne zanima, a to se može reći i za žensku populaciju.
Jedna je krajnost prikazivati muškarce kao nemoćnike u pameti koji nesuvislo urlaju u navijačkoj euforiji ispijajući pritom hektolitre piva i podrigujući na sav glas, a druga – okarakterizirati žene kao priglupe navijačice koje ne razumiju nogometna pravila nego samo gledaju zgodne nogometaše pa je onda bolje da vrijeme provedu u kupovini, kozmetičkom salonu ili jednostavno - tračajući s prijateljicom.
Nevjerojatni su načini na koje mediji žele utjecati na našu svakodnevicu. Objavljeni su i priručnici koji će nam svima pomoći da se lakše snađemo u novonastaloj situaciji. Da ne bi bilo zabune, tiskani su u bojama: ružičasti za curice, plavi za dečke.
Tako sam nabavila ružičasti. U njemu se lijepo predlaže kako žene mogu ispuniti svoje vrijeme dok se muškarcima ne omili i kakva druga aktivnost osim nogometa. Inače ne bih znala što ću sa sobom dok traje ta nogometna eu(ro)forija!
Ovako imam upute: za to vrijeme mogu jesti mnogo čokolade, mogu otići u kozmetički salon, na kavu s prijateljicom, mogu čitati knjige... Čudo jedno što se sve može! I ne bih se nikad dosjetila toga da nema ovakvih priručnika za spašavanje.
A da baš ne ispadnemo potpuno neupućene, objašnjeni su i neki važni nogometni pojmovi. Doznala sam da je gol "bijela metalna konstrukcija ukrašena mrežom u koju igrači cijelu utakmicu pokušavaju ubaciti loptu", a da je sudac "čovjek koji jedini ima privilegiju biti odjeven drugačije od svih na terenu, isključiti igrača ili dosuditi (...) jedanaesterac".
Naravno, ženama ne možete drukčije objasniti što je gol ako ne spomenete da je "ukrašen mrežom" ili tko je sudac - ako ne spomenete da je "odjeven drugačije od svih na terenu".
Toliko sam dirnuta da sam ostala bez teksta. Samo imam jednu želju. Prestanite nas "spašavati"!
|
- 15:00 -
Komentari (56) -
Isprintaj -
#
Ispravak netočnog navoda
02.06.2008., ponedjeljak
Surfajući internetom, nedavno sam čitala brojne dječje izjave o raznim temama; zanimljive, duhovite i iskrene – onako kako to obično biva izrečeno kad su djeca u pitanju. S obzirom na to da je zavladala nogometna epidemija (toliko da već patim od vizualnih halucinacija - posvuda mi se priviđa Slaven Bilić; čak i kad mi je televizor isključen – vidim ga kako se smiješi s ekrana), zanimljiva mi je bila jedna dječja definicija koja objedinjuje dvije ljubavi:
Prvo moraš naći nekog tko voli iste stvari kao i ti. Ako na primjer ti voliš nogomet, onda se i njoj mora sviđati to da ti voliš nogomet i onda ti donosi čips i pivo.
Tako to izgleda iz dječje perspektive. Simpatično, zar ne? I koliko god nam se činilo pojednostavljeno (jer, mi bismo sigurno još mogli dodati i nekoliko onih "ali"), dijete je u svojoj iskrenosti izreklo istinu.
To što bismo mi mogli dodavati nijanse i navoditi iznimke, ne umanjuje točnost spomenute izjave koja samo slikovito opisuje činjenicu da slične osobnosti, stavovi, zajednički interesi, pogledi na svijet... čine temelj ljubavi.
To ne znači da ne postoje i neke razlike koje se mogu i trebaju prevladati, ali teško će me netko uvjeriti u to da se suprotnosti privlače, odnosno da takva privlačnost može dugoročno opstati.
Naravno, vrlo je važno i o kakvim se razlikama radi. Činjenica da on voli nogomet, a ona brazilske sapunice – nije znak nepomirljivosti dvaju različitih svjetova (osobito ako spomenemo spretne brazilske nogometaše).
Nepremostive se razlike ipak kriju u nekim drugim, mnogo važnijim segmentima života (ipak je nogomet najvažnija – sporedna – stvar na svijetu).
Iako sam zapravo htjela pisati o jednoj sasvim drugoj temi, "putem" sam se potpuno preusmjerila... Da sad ne zapetljavam stvari, postavlja se pitanje o tim razlikama.
Osim što ne vjerujem da u ljubavnom zajedništvu mogu opstati dvije potpuno (i u svemu) različite osobe, rekla bih da katkad i jedna jedina razlika (dovoljno velika i važna) može biti kamen pravi smutnje velike.
Što mislite, je li to tako? Da, znam, sad će neki reći – nema toga što ljubav ne može pobijediti. I ja sam tako mislila. Nisam više uvjerena u to. Izgleda da s vremena na vrijeme činim neki svoj ispravak netočnog navoda.
|
- 17:10 -
Komentari (27) -
Isprintaj -
#
|
