Ima dana kad se osjećam baš kao autor jednog splitskog grafita koji kaže: Iman sat, ali ne znan koje je ovo vrime došlo. Doduše, ja imam i problem više. Prestala sam nositi sat. Ipak, u svima nama postoje ti neki unutarnji "satovi" koji su nam ugrađeni od naših ranih dana. Koliko čvrsto, to je već vrlo individualno.
"Navinu" te od malih nogu: reci – dobar dan, što se kaže...?, pruži teti/stričeku ruku... Obično tako počinje. Ne, nemam ništa protiv pravila pristojnosti ili učenja lijepog ponašanja. Samo ilustrativan primjer kako nas odmalena uče osnovama. Pa se onda tijekom života te osnove prošire. Toliko se prošire da me katkad dozlaboga umaraju zahtjevi. Svi nešto zahtijevaju.
Stalno se nešto očekuje. Uvijek nešto moraš. Toliko ima toga što se mora da sam postala alergična kad se to moraš protegne i na kojekakve budalaštine koje se po nečijem mišljenju – moraju.
E, pa ne moram! Dovraga i bestraga, već su mi dojadili ti samozvani poučavatelji svega što se mora. Hvala na pitanju, jako sam dobro upoznata s činjenicom da zaista mnoge stvari u životu moramo jer je to dužnost, posao, obveza ili ništa od navedenog.
Imam i ja svoje demone, da se razumijemo. Jedan je od njih i tvrdoglavost. Ili se to ljepše kaže – upornost? To ne znači da ne uvažavam i/ili ne prihvaćam tuđe mišljenje ili koristan savjet, ali kad se pojavi netko od onih samoupravljača tuđim životima, e, onda pucam po šavovima.
Čista fizika. Što je pritisak jači, otpor je sve veći. Tako najčešće reagiram kad me neki bogomdani počnu tlačiti svojim zahtjevima i mišljenjima koja su, dakako, najbolja, najkorisnija... sve sami superlativi. Pun mi je kufer superlativa. I očekivanja. I "pravila".
I baš neću.
Post je objavljen 23.06.2008. u 20:45 sati.