Cvrčak i mrav iliti New Age

30.10.2005., nedjelja

Pretpostavljam da većina vas zna basnu o cvrčku i mravu, koju je napisao Jean de la Fontaine. Cvrčak cijelo ljeto pjeva i ništa ne radi, a onda kad dođe zima, moli mrava da mu pomogne jer će umrijeti od gladi. To je priča koju znamo. Ispričat ću vam to malo drugačije. I likovima ću dati imena. Neka cvrčak bude Feliks, a mrav Silvestar. Slijedi fabula. Približavao se kraj vrućeg ljeta. Iako je već bio poprilično umoran od napornog posla jer je marljivo radio i skupljao zalihe za zimu, Silvestar je bio sretan jer je znao da će uskoro zahladiti pa će se odmarati i uživati u plodovima svoga rada. Feliks je za to vrijeme bezbrižno svirao, zabavljao se, vozio skupe automobile i provodio se s lijepim ženama. Jednog dana se čak pojavio na Silvestrovim vratima i pozvao ga neka pođe s njima na more i uživa u blagodatima ljeta. Mrav se zahvalio i rekao da ima još mnogo nedovršenih poslova pa mora ostati kod kuće. Znao je da uskoro dolazi zima, a gledajući Feliksa, pomislio je: Doći ćeš ti na moja vrata kad zazimi, bit ćeš gladan, promrzao i tražit ćeš pomoć. Šteta što si tako nepromišljen. Feliks je otputovao i bezbrižno uživao u posljednjim danima ljeta. Uskoro je došla jesen, a zatim i hladna zima. Pao je snijeg. Silvestar je sretan i zadovoljan uživao u svom toplom domu i odmarao se nakon ljetnih poslova. Postajalo je sve hladnije. Jednog jutra, netko mu pozvoni na vratima. Silvestar je znao da je to sigurno Feliks došao tražiti pomoć. Otvorio je vrata i ugledao pred sobom Feliksa koji je stigao u najnovijem modelu mercedesa u kojem ga je čekala zanosna plavuša. Rekao je Silvestru: «Prijatelju, mi idemo na skijanje. Došao sam te pozvati da nam se pridružiš. Budući da si cijelo ljeto naporno radio, možda bi se sad mogao malo odmoriti i provesti s nama.» Silvestar ga je pogledao, zahvalio mu se na pozivu i rekao da će ipak ostati kod kuće, a neka oni samo uživaju. No, onda mu je nešto palo na pamet. Pitao je Feliksa kamo idu na skijanje. «U francuske Alpe», reče on. «Prijatelju, onda te moram zamoliti za jednu uslugu», reče Silvestar. Feliks je spremno pristao. «Slušaj», nastavi Silvestar, «kad dođete u Francusku, molim te, potraži mi onog de la Fontainea i reci mu neka ide u p... m... !» Piip, piiip (cenzura)! A sad vi recite nisu li basne uvijek aktualne? U svakom vremenu i prostoru? Pa čak i kad im izvrnemo pouku, što dobivamo? Postoje li danas razni Silvestri i Feliksi (Srećkovići)?

- 13:24 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Miss WORD Blog Contest

28.10.2005., petak

Naćulim uši svaki put kad čujem neku riječ koja ima takav glasovni sastav da ne znam je li to nešto što se jede, gleda, njuši, opipava, ili me mora biti sram. Nerijetko mi dozlaboga smiješno zvuče, a što znače, e, to je već - nuklearna fizika. Budući da sam nedavno na Espadrilinu blogu vidjela svojevrsnu natjecateljsku retrospektivu, puknula me inspiracija. I tako sam smislila TOP 10 rječničkih izuma. Uvozna roba. Evo kako to izgleda, a vas izazivam na otkrivanje njihova značenja i/ili pojmova s kojima se mogu povezati. Za dvojku, poznato je, morate riješiti polovicu! Samo napominjem da su na 3. i 4. mjestu glagoli. 1. zulufi 2. pracne 3. šacati 4. znucati 5. klocna 6. štucna 7. glokn 8. štokrl 9. cvečknknedle 10. šmirgl Poštovane pretraživače weba iz Abu Dhabija, Dnjepropetrovska, Džibutija i ostalih pukotina na kugli zemaljskoj, a isto tako i govornike malajalamskog jezika, molim neka mi ne šalju neželjenu poštu jer nisam zainteresirana za dionice njihovih tvrtki. Hvala. Ugodnu zabavu želi vam Big Blue.

- 19:39 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Osmijeh

25.10.2005., utorak

S vremena na vrijeme mi putem elektroničke pošte stižu neke poruke s kojima ste se, vjerujem, i vi već susreli. Znate ono «pošalji dalje X puta», «ne prekidaj lanac», «zamisli želju» i ostale varijacije na temu. No, ne uzrujavam se. Uvijek je tu tipka «delete». I tu je kraj priče. Šaljem ih dalje samo ako je riječ o nekim lijepim mislima, porukama koje vrijedi pročitati. One «lančane reakcije» ne prosljeđujem. U jednoj poruci sam davno pročitala i nešto o osmijehu. Ostala mi je u sjećanju jer su se u njoj nalazile lijepe slike i misli. Male stvari koje uljepšavaju život. Između ostalog, pisalo je kako ljudima treba poklanjati osmijehe. Ništa novo. U svakom slučaju, ugodno je u svakodnevnoj komunikaciji nailaziti na nasmiješene ljude, sve je ljepše i lakše ako su ljudi nasmiješeni. To stvara pozitivno ozračje, što god radili. No, bilo je u toj poruci još nešto što mi se tog trenutka, sjećam se, činilo pomalo uvrnuto. Pisalo je da katkad i sasvim nepoznatu osobu, slučajnog prolaznika treba pogledati u oči pa mu se čak i nasmiješiti. Uh! Zamišljam se kako hodam gradom, ljudi užurbano prolaze, a ja ih gledam u oči ili, još bolje, smiješim im se. Nije li to šašavo? Hm, možda. Ali danas mi se upravo to dogodilo. Evo kako. Osmijeh prvi. Idem na posao. Vozim se autom, svira neka glazba. Slušam već iz navike, da u autu nije tišina ako sam sama. Približavam se školi pokraj koje moram proći i usporavam jer su na cesti «ležeći policajci». Istodobno, s druge strane nailazi neki kombi. Vozeći polako, sasvim slučajno pogledam prema vozaču, a on prema meni. Ne znam jesam li ja imala osmijeh na licu ili se on prvi nasmiješio (a nije ni važno) , samo znam da su mi se usne razvukle u osmijeh. Samo tako. Jednostavno, u prolazu. Osmijeh mi je darovao netko nepoznat. I ja njemu. Neočekivano dobar osjećaj! Osmijeh drugi. Poslije posla odlazim u knjižnicu. Čekam da mi knjižničarka donese knjigu koju sam tražila. Za to vrijeme ulazi neki mladić i donosi nove knjige koje treba upisati u bazu podataka. Primijetivši da netko ulazi, pogledala sam prema vratima, a istodobno je on pogledao prema meni. I pogodite što!? Rodio se osmijeh. Nasmiješismo se jedno drugom onako spontano, u prolazu. Da mi je tkogod rekao da ću u jednom danu čak dvaput doživjeti upravo ono što sam pročitala u spomenutoj poruci, ne bih vjerovala. A još sam bila pomislila kako je to malo...hm...paaa...čudno. Smiješiti se nekome onako u prolazu, bez razloga i povoda. I to potpunom strancu. Sad znam da je to moguće. I te kako dobar osjećaj! I na kraju, želim vam reći da i vi to pokušate. Zapravo i nije teško, a naiđete li na ovakvo stvorenje kao što sam ja, koja se radujem zbog dobivenih osmijeha, znajte da ste svojim smiješkom nekome uljepšali dan.

- 23:21 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Quirkyalone

20.10.2005., četvrtak

Nakon moga komentara na blogu jedne Woolfice, ona mi je postavila sljedeća pitanja: » Ali, reci ti meni, zašto društvo ne podržava singl osobe? Zašto društva, porodice, organizacije, grupe automatski imaju legitimaciju društva dok se individue moraju same boriti za prihvaćanje?» Odgovorila sam joj da ću umjesto komentara napisati cijeli post jer je to tema o kojoj se može raspravljati. Najprije sam počela razmišljati o drugom dijelu pitanja. Čovjek (individua) i društvo. Stari lisac Aristotel reče da je čovjek društveno biće. Tijekom povijesti, jedna od najgorih kazni za ljude bila je – izopćenje iz zajednice. Ne moram ni spominjati što je to značilo u primitivnim zajednicama; koliko je dugo čovjek mogao opstati sam u uvjetima u kojima su živjeli. Zašto sve to spominjem? Zato da bih na neki način objasnila kako je duboko ukorijenjeno to shvaćanje da individua ne može opstati bez zajednice. Naravno, u suvremenom životu nije riječ o tome da osoba živi izvan društva. No, (opet) povijesno gledano, tko su bile izopćene osobe? Uglavnom prekršitelji nekih društvenih normi, zakona, čudaci ili isposnici (pustinjaci). Ovi posljednji su jedini imali društveno prihvatljivo opravdanje za samoću – posvetili su život molitvi, Bogu pa se od njih nije ni očekivalo bilo kakvo ispunjavanje društvene zadaće, a pogotovo ne one u smislu proširenja zajednice iliti produženja vrste. Ostali su obično bili izopćeni silom prilika, kao što je spomenuto. Očito su zbog nekog razloga odskočili od prosjeka, od nečega što je dobro, poželjno i prihvatljivo u društvu. Koje to osobe danas odskaču od prosjeka? Osobenjaci koji se bilo čime dovoljno ističu da ih društvo etiketira kao quirky (neobične, katkad i pomalo čudne). Suvremenim rječnikom rečeno, ma koliko se društvo promijenilo u odnosu na prošlost, još uvijek se prosječnost (između ostalog) odnosi i na očekivanje da individua u određenom (fertilnom!) razdoblju svoga života zasnuje bračnu zajednicu i dobije potomstvo. Jao i naopako! Svi koji su izvan tog prosjeka (a biološki sat već upozorava), očito su quirky, nešto tu ne štima, jer, što bi inače radili sami; zašto, zaboga, već nisu izrodili djecu!? Noviji engleski naziv za samce, osim onog – single, jest i quirkyalone. No, što je s onima koji imaju dijete, ali su ipak bez "druge polovice"? Koliko je to društveno prihvatljivo? Mislim da su i oni dovoljno izvanprosječni i obilježeni kao individualci, samci koji su se iz nekog razloga (namjerno ili nenamjerno) našli u toj situaciji. A bolje im je da imaju dobar razlog, inače društvo ni prema njima nije blagonaklono. Sve ovo što sam opisala, dakako, nije ono što za što se zalažem. No, postoje teorije kojima bi se to i tako moglo objasniti – da je u genima društva kodirana težnja za produženjem vrste i da ono (nesvjesno?) čini sve da ispuni taj zahtjev. I kako onda samci, individualci, svi oni koji ne čine društveno prihvatljivu zajednicu muškarca, žene i njihova potomstva, ne bi bili osuđeni na borbu za opstanak, za prihvaćanje? Kad o tome razmišljam, boli me đon - što bi se reklo - za to što će društvo misliti. Potpuno mi je jasno kako stvari stoje. Znam da postoji bezbroj situacija u kojima sam(otnja)ci predstavljaju čuđenje u svijetu, ali utješno je da postoje ljudi koji su nam bliski, koji znaju i razumiju zašto je to tako. Vjerujem u ljubav, a ne u puko ispunjavanje obveze: udaj se jer je to društveno prihvatljivije. Svjesno, ali ne i namjerno - radije odabirem samoću. Ne zato što to želim, nego zato što ni po koju cijenu ne mogu pristati na život bez ljubavi. To samo znači da je još uvijek tražim. Hello! My name is Big Blue and I'm a quirkyalone!

- 19:39 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Tko je smislio riječ "nogomet" ?

17.10.2005., ponedjeljak

Nakon velikog praska u blogosvemiru u kojem se sad brzinom svjetlosti unose postovi i komentari, moram se zagrijati jednom sportskom temom. Ne, neću raščlanjivati nogomentne (ne)uspjehe naših sportaša niti ću se baviti proučavanjem taktike. Za sve to postoje oni koji o nogometu znaju mnogo više od mene. Nedavno sam u Večernjem listu pročitala zanimljivost o tome kako je jedno britansko istraživanje pokazalo da su žene dobre poznavateljice nogometnih pojmova. Naime, pokazalo se da su one u većem postotku znale pravilno objasniti što je zaleđe i tko je pomoćni sudac, dok su se muškarci više hvalili svojim znanjem, ali ga nisu i potvrdili. Ipak, kad je riječ o nogometnom znakovlju (amblemima), pokazalo se da muškarci o tome više znaju. Taj podatak mi je bio vrlo zanimljiv jer bih ja prva pretpostavila da muškarci o nogometu ipak znaju više (iako sam svjesna da to uopće ne mora biti pravilo; ima žena koje nogomet doista zanima i koje su vrlo dobro upućene u sve pojmove u vezi s tim sportom, a isto tako ima i muškaraca koji o nogometu ne znaju gotovo ništa). Sve je ionako relativno.(Hvala Einsteinu!) Vjerujem da među dobrim poznavateljima nogometa ima i onih koji mnogo znaju o njegovoj povijesti. No, tko se zapitao kad je uopće nastala riječ «nogomet» i tko ju je smislio? Jednom davno sam na komadić papira zapisala taj podatak i sad sam se toga prisjetila. Istražujući na internetu, vrlo brzo sam ga i pronašla. Osim što se može naći podatak da je dr. Franjo Bučar zabilježio kako se nogomet u Zagrebu počeo igrati 1894., na jednoj stranici se nalazi i ime osobe koja je uvela riječ «nogomet» u hrvatski jezik. Bio je to Slavko Rutzner Radmilović koji je tim nazivom vrlo jasno opisao činjenicu (cilj igre) da se lopta nogom upućuje prema «meti» (vratima, golu). Osim toga, ne treba zaboraviti ni to da i za ostale nogometne pojmove (najčešće stranoga podrijetla) imamo i hrvatsko nazivlje! Korner = udarac iz kuta; pas, pasiranje = dodavanje; bek= branič itd. No, neću više o tome. Usput, nadam se da ljubiteljima nogometa nije promaknuo podatak da je Leksikografski zavod «Miroslav Krleža» prošle godine objavio Nogometni leksikon.

- 22:15 - Komentari (23) - Isprintaj - #

Kalnički bregi

10.10.2005., ponedjeljak

Već sam pisala koliko volim sunčanu mirisnu jesen bogatu bojama i ispunjenu šuštavim lišćem. U nedjelju je bio takav dan, a ja raspoložena za istraživanje jeseni. I nije bilo potrebno nikakvo veliko nagovaranje i pregovaranje da bi se društvance uputilo u prirodu. Budući da se već neko vrijeme u razgovoru spominjao odlazak na Kalnik, to je sada bilo pravo rješenje. Sunčano popodne i nas 4 komada u automobilu i pravac – kalnički bregi. Stara utvrda i planinarski dom nalaze se samo petnaestak kilometara od Križevaca. Dobro raspoložene i oduševljene krajolikom, ubrzo smo stigle do planinarskog doma. Primijetile smo usput (huh, ma uopće nije bilo usput, nego vrlo (dobro)namjerno) skupinu zgodnih alpinista koji su se penjali po strmim stijenama podno zidina staroga grada. Odlučile smo to svakako još pogledati kasnije. Što? Pa zidine, naravno! No, prije toga kava u planinarskom domu i nekoliko rafalnih pitanja ljubaznom osoblju o svemu što se može baciti u kljun nakon "napornog" penjanja. A onda smo krenule u akciju osvajanja ostataka starih zidina. Do vrha. Koji nije daleko. Usput je moj fotić, naravno, odigrao svoju ulogu. Pogled na okolne brege... Nakon uzbudljivog i "teškog" uspona, vratile smo se, a što mislite kamo? U planinarski dom, podrazumijeva se! Tamo smo se već predbilježile za palačinke i domaći sir i vrhnje, sve to vrlo jeftino, a ukusno. Palačinke (2) s čokoladom stoje samo 10 kuna, a sir i vrhnje 18 kuna. To je samo djelić ove očito ukusne ponude domaće hrane pristojnih cijena. Planinarski dom nije luksuzno opremljeno mondeno svratište, ali je ugodno i čisto mjesto za one koji vole prirodu i planinarski ugođaj. Budući da je i moj fotić bio oduševljen, evo i njegovih dojmova: Najprije kroz prozor, naravno!!! Prisjetile smo se i legende o Beli Četvrtom. Naime, priča kaže da je kralj Bela IV. bježeći pred Tatarima pronašao utočište upravo na Kalniku. Odatle je krišom pobjegao dalje, a Tatari su, stigavši pred utvrdu, danima opsjedali grad misleći da se tu skriva kralj. Nakon nekog vremena braniteljima je ponestalo hrane, a spasili su ih kmetovi iz okolice. Preko zidina su im bacali grane pune zrelih šljiva. Tatari su napokon odustali od opsade vidjevši da se ovi nikad neće predati, a Bela je, čuvši što se dogodilo, u znak zahvalnosti kalničke kmetove proglasio plemenitom gospodom. Legenda kaže da su ih jalni Križevčani prozvali plemićima šljivarima. Dokaz da na Kalniku ne rastu samo šljive! Je li ovuda prolazio i Bela Četvrti? I pogled sa staroga grada...

- 22:59 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Upitnici

06.10.2005., četvrtak

Patim od nedostatka inspiracije. Ili je možda ipak samo volja u pitanju? Ali, postoji jedno pitanje koje mi se nametnulo iz nekih gotovo usputnih razloga. Kako izlazite na kraj s predrasudama? Mislite li da imate neke predrasude? Kako se rješavate predrasuda? Vjerujem da se vježbanjem tolerancije i otvorenošću prema novim spoznajama mogu premostiti mnoge predrasude. No, jesmo li svi spremni na to?

- 21:31 - Komentari (16) - Isprintaj - #