Quirkyalone
20.10.2005., četvrtak
Nakon moga komentara na blogu jedne Woolfice, ona mi je postavila sljedeća pitanja: » Ali, reci ti meni, zašto društvo ne podržava singl osobe? Zašto društva, porodice, organizacije, grupe automatski imaju legitimaciju društva dok se individue moraju same boriti za prihvaćanje?»
Odgovorila sam joj da ću umjesto komentara napisati cijeli post jer je to tema o kojoj se može raspravljati.
Najprije sam počela razmišljati o drugom dijelu pitanja. Čovjek (individua) i društvo. Stari lisac Aristotel reče da je čovjek društveno biće. Tijekom povijesti, jedna od najgorih kazni za ljude bila je – izopćenje iz zajednice. Ne moram ni spominjati što je to značilo u primitivnim zajednicama; koliko je dugo čovjek mogao opstati sam u uvjetima u kojima su živjeli.
Zašto sve to spominjem? Zato da bih na neki način objasnila kako je duboko ukorijenjeno to shvaćanje da individua ne može opstati bez zajednice. Naravno, u suvremenom životu nije riječ o tome da osoba živi izvan društva.
No, (opet) povijesno gledano, tko su bile izopćene osobe? Uglavnom prekršitelji nekih društvenih normi, zakona, čudaci ili isposnici (pustinjaci). Ovi posljednji su jedini imali društveno prihvatljivo opravdanje za samoću – posvetili su život molitvi, Bogu pa se od njih nije ni očekivalo bilo kakvo ispunjavanje društvene zadaće, a pogotovo ne one u smislu proširenja zajednice iliti produženja vrste. Ostali su obično bili izopćeni silom prilika, kao što je spomenuto. Očito su zbog nekog razloga odskočili od prosjeka, od nečega što je dobro, poželjno i prihvatljivo u društvu.
Koje to osobe danas odskaču od prosjeka? Osobenjaci koji se bilo čime dovoljno ističu da ih društvo etiketira kao quirky (neobične, katkad i pomalo čudne). Suvremenim rječnikom rečeno, ma koliko se društvo promijenilo u odnosu na prošlost, još uvijek se prosječnost (između ostalog) odnosi i na očekivanje da individua u određenom (fertilnom!) razdoblju svoga života zasnuje bračnu zajednicu i dobije potomstvo. Jao i naopako! Svi koji su izvan tog prosjeka (a biološki sat već upozorava), očito su quirky, nešto tu ne štima, jer, što bi inače radili sami; zašto, zaboga, već nisu izrodili djecu!?
Noviji engleski naziv za samce, osim onog – single, jest i quirkyalone.
No, što je s onima koji imaju dijete, ali su ipak bez "druge polovice"? Koliko je to društveno prihvatljivo? Mislim da su i oni dovoljno izvanprosječni i obilježeni kao individualci, samci koji su se iz nekog razloga (namjerno ili nenamjerno) našli u toj situaciji. A bolje im je da imaju dobar razlog, inače društvo ni prema njima nije blagonaklono.
Sve ovo što sam opisala, dakako, nije ono što za što se zalažem. No, postoje teorije kojima bi se to i tako moglo objasniti – da je u genima društva kodirana težnja za produženjem vrste i da ono (nesvjesno?) čini sve da ispuni taj zahtjev. I kako onda samci, individualci, svi oni koji ne čine društveno prihvatljivu zajednicu muškarca, žene i njihova potomstva, ne bi bili osuđeni na borbu za opstanak, za prihvaćanje?
Kad o tome razmišljam, boli me đon - što bi se reklo - za to što će društvo misliti. Potpuno mi je jasno kako stvari stoje. Znam da postoji bezbroj situacija u kojima sam(otnja)ci predstavljaju čuđenje u svijetu, ali utješno je da postoje ljudi koji su nam bliski, koji znaju i razumiju zašto je to tako. Vjerujem u ljubav, a ne u puko ispunjavanje obveze: udaj se jer je to društveno prihvatljivije. Svjesno, ali ne i namjerno - radije odabirem samoću. Ne zato što to želim, nego zato što ni po koju cijenu ne mogu pristati na život bez ljubavi. To samo znači da je još uvijek tražim.
Hello! My name is Big Blue and I'm a quirkyalone!
|
- 19:39 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
