Marketing
Osmijeh
S vremena na vrijeme mi putem elektroničke pošte stižu neke poruke s kojima ste se, vjerujem, i vi već susreli. Znate ono «pošalji dalje X puta», «ne prekidaj lanac», «zamisli želju» i ostale varijacije na temu. No, ne uzrujavam se. Uvijek je tu tipka «delete». I tu je kraj priče. Šaljem ih dalje samo ako je riječ o nekim lijepim mislima, porukama koje vrijedi pročitati. One «lančane reakcije» ne prosljeđujem.
U jednoj poruci sam davno pročitala i nešto o osmijehu. Ostala mi je u sjećanju jer su se u njoj nalazile lijepe slike i misli. Male stvari koje uljepšavaju život. Između ostalog, pisalo je kako ljudima treba poklanjati osmijehe. Ništa novo. U svakom slučaju, ugodno je u svakodnevnoj komunikaciji nailaziti na nasmiješene ljude, sve je ljepše i lakše ako su ljudi nasmiješeni. To stvara pozitivno ozračje, što god radili. No, bilo je u toj poruci još nešto što mi se tog trenutka, sjećam se, činilo pomalo uvrnuto.
Pisalo je da katkad i sasvim nepoznatu osobu, slučajnog prolaznika treba pogledati u oči pa mu se čak i nasmiješiti. Uh! Zamišljam se kako hodam gradom, ljudi užurbano prolaze, a ja ih gledam u oči ili, još bolje, smiješim im se. Nije li to šašavo? Hm, možda. Ali danas mi se upravo to dogodilo. Evo kako.
Osmijeh prvi. Idem na posao. Vozim se autom, svira neka glazba. Slušam već iz navike, da u autu nije tišina ako sam sama. Približavam se školi pokraj koje moram proći i usporavam jer su na cesti «ležeći policajci». Istodobno, s druge strane nailazi neki kombi. Vozeći polako, sasvim slučajno pogledam prema vozaču, a on prema meni. Ne znam jesam li ja imala osmijeh na licu ili se on prvi nasmiješio
(a nije ni važno) , samo znam da su mi se usne razvukle u osmijeh. Samo tako. Jednostavno, u prolazu. Osmijeh mi je darovao netko nepoznat. I ja njemu. Neočekivano dobar osjećaj!
Osmijeh drugi. Poslije posla odlazim u knjižnicu. Čekam da mi knjižničarka donese knjigu koju sam tražila. Za to vrijeme ulazi neki mladić i donosi nove knjige koje treba upisati u bazu podataka. Primijetivši da netko ulazi, pogledala sam prema vratima, a istodobno je on pogledao prema meni. I pogodite što!? Rodio se osmijeh. Nasmiješismo se jedno drugom onako spontano, u prolazu.
Da mi je tkogod rekao da ću u jednom danu čak dvaput doživjeti upravo ono što sam pročitala u spomenutoj poruci, ne bih vjerovala. A još sam bila pomislila kako je to malo...hm...paaa...čudno. Smiješiti se nekome onako u prolazu, bez razloga i povoda. I to potpunom strancu. Sad znam da je to moguće. I te kako dobar osjećaj!
I na kraju, želim vam reći da i vi to pokušate. Zapravo i nije teško, a naiđete li na ovakvo stvorenje kao što sam ja, koja se radujem zbog dobivenih osmijeha, znajte da ste svojim smiješkom nekome uljepšali dan.
Post je objavljen 25.10.2005. u 23:21 sati.