Molitveni vijenac Kraljice obitelji

Crkva hrvatskih mučenika
Jedan od razloga zbog kojeg sam odlučila ići na ovo hodočašće bio je taj što još nikad nisam bila u Udbini, a kroz Slunj i Škabrnju sam samo prolazila. Drugi je razlog bila moja želja da odam počast stradalima u Domovinskom ratu kao i svim mučenicima našega naroda, te da se za njih molim.

U Slunju mi se svidio posebno srdačan doček kojeg su nam pripremili slunjski molitveni vijenci kao i sveta misa i druženje kod Gospodnjeg stola, a potom i zajedničko druženje u dvorani pored crkve.



Tema župnikove propovijedi bila je zajedništvo, a ista se tema provlačila i kroz sve o čemu je on govorio kasnije u dvorani. Naglašavao je zajedništvo u molitvenim vijencima i kako ovakvi posjeti još više učvršćuju to zajedništvo. Govorio nam je kako su im upravo zajedništvo i vjera pomogli u Domovinskom ratu da prežive. Sjetio se i onog prijašnjeg, Drugog svjetskog rata. Tada je stradalo puno muškaraca u njihovom kraju, te je ostalo mnogo udovica s djecom. One su davale sve od sebe da odgoje svoju djecu i da obitelj, iako bez oca, ostane na okupu. I on je dijete jedne od tih udovica, i neizmjerno se divi vjeri i hrabrosti tih žena.

U Udbini, ispred crkve nas je dočekao njihov župnik. On nam je na vrlo zanimljiv način govorio o svetištu, i kako je došlo do izgradnje crkve Hrvatskih mučenika baš na tom mjestu.

Crkva hrvatskih mučenika uzdiže se poput oltara nad „molitvenim prostorom“ Krbavskog polja, mjesta na kojemu je 9. rujna 1493. godine, u samo jednom danu poginulo oko deset tisuća Hrvata. Kamen temeljac je položen 9. rujna 2005. Crkva je građena po uzoru na prvu hrvatsku katedralu, crkvu Sv. Križa u Ninu, i obogaćena tradicionalnim oblicima hrvatskog graditeljstva.



Na trgu ispred crkve postavljen je kip sv. Ivana Pavla II. On je dao poticaj za gradnju Crkve hrvatskih mučenika kada je na pragu trećeg tisućljeća pozvao sve narode da ne zaborave svoje mučenike. Kip predstavlja Papu kako prelazi preko praga (tisućljeća) s uzdignutim križem, kao znakom nade za bolju budućnost. Križ, koji Papa drži u rukama, modeliran je prema Zlatnom križu krbavskih biskupa s početka 13. stoljeća, a pastirski štap je od istih biskupa iz 15. stoljeća.

Puno zanimljivih pojedinosti o Crkvi hrvatskih mučenika pročitala sam na njihovoj web stranici http://chm-udbina.com.hr/

Evo samo nekih koje možete pronaći na toj stranici a možete i vidjeti fotografije.

Na pročelju crkve, kao i u katedrali u Ninu, nalazi se „preslica“ koja je stilizirana tako da prostor za četiri zvona ima oblik križa i glagoljskog slova A.

Branimirov portal sagrađen je u spomen knezu Branimiru i prvom međunarodnom priznanju hrvatske države. To je učinio papa Ivan VIII. u pismi knezu Branimiru od 6. lipnja 879. godine. U to vrijeme papa je bio najveći autoritet za priznavanje samostalnosti neke države. Gornji dio portala glavnih vrata na Crkvi hrvatskih mučenika izrađen je prema zabatu s križem, pronađenom u Sopotu kraj Knina. U sredini zabata je Branimirov križ koji je već postao simbol našeg kršćanstva. Na potpornim stupovima nalaze se godine: 879. (godina prvog priznanja hrvatske države) i 2010. (godina dovršenja portala). Tu je još i naziv crkve: MARTYRIBUS CROATORUM (Hrvatskim mučenicima).

Krbavski križ potječe iz prve polovice 13. stoljeća. Poznat je još pod nazivom Zlatni križ krbavskih biskupa ili Bribirski križ. Ovaj drugi naziv križ je dobio zato što ga u posljednje vrijeme čuvaju u Vinodolskom Bribiru, kamo je dospio prilikom povlačenja našeg naroda pred Turcima. Krbavski križ se nalazi na Svetohraništu, a njegova uvećana verzija na pročelju crkve prema Krbavskom polju. To je simbol raseljavanja našega naroda, ali i simbol povezanosti iseljene Hrvatske s maticom Domovinom. Taj križ osvijetljen je danju i noću i predstavlja svjetlost Kristova križa koja je davala snagu svim našim mučenicima u dalekoj i bližoj prošlosti.

Višeslavova krstionica jedan je od najznačajnijih spomenika hrvatske kulture iz ranog srednjeg vijeka. Pretpostavlja se da je krstionica najprije bila u Ninu. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti poklonila je odljev krstionice Crkvi hrvatskih mučenika. Ovdje ona simbolizira početke kršćanstva kod Hrvata, kao i vjernost krsnim obećanjima našega naroda. Zato je stavljena u središte crkvene lađe, ispod kupole koja simbolizira nebo, a izrađena je po uzoru na kupolu u katedrali u Ninu. Kroz staklo oko kupole prodire iz „neba“ svjetlo koje pada na sarkofag hrvatskih mučenika u kripti.

U glavnom oltaru su ugrađene moći bl. Alojzija Stepinca. Na sredini oltara uklesano je glagoljsko slovo M kao simbol mučenika. Tu je također uglatom glagoljicom uklesan citat iz Evanđelja po Ivanu koji u prijevodu glasi: Nema veće ljubavi od ove kada je netko spreman i život svoj položiti za drugoga (Iv 15,13).

Cijela crkva je sagrađena od bijelog mramora. Jedino od kipa sv. Ivana Pavla II. preko krstionice pa do glavnog oltara vodi crveni trag, poput krvavog traga ili krvave niti. Ovo je još jedan simbol „mučeničke niti“ naše prošlosti, naših padova i uspona, naših heroja i mučenika. Ovo je svjedočanstvo našega naroda da samo u vjeri, s križem, možemo ići dalje, do uskrsnuća.

Krist je upravo na križu izvojevao najveću pobjedu za čovjeka. Iako se sa svih strana na njega sručila zloća svijeta koja mu je zadavala moralne i fizičke udarce, u njegovom srcu nije nikla klica mržnje prema neprijateljima. On je čak molio za njih. Čovjek može sve to podnijeti i tako reagirati samo uz pomoć neba. I Majka Isusova Marija najveću je snagu pokazala kada je primila mrtvo tijelo svoga sina. S tom Isusovom žrtvom na križu ujedinila je svoju patnju. Zato Mariju kao Kraljicu mučenika povezujemo s likom Gospe Žalosne. Njoj je posvećena dnevna kapelica a umjetnik će njezin lik staviti na vitraj iznad ulaza u kapelicu. Nadahnuće je imao u Gospi Žalosnoj iz senjske katedrale kojoj su stoljećima dolazili senjski građani i uskoci u najvećim životnim tragedijama. Mnogi su pred tom Kraljicom mučenika shvatili otkupiteljsku moć patnje i tada im je njihova patnja bila lakša.

Prostor oko Crkve hrvatskih mučenika pretvoren je u spomen park koji se proteže sve do Krbavskog polja. Nedaleko crkve nalaze se temelji stare župne crkve sv. Nikole biskupa koja je do temelja srušena 1949. To je simbol stradanja u II. svjetskom ratu. Prilikom gradnje Crkve hrvatskih mučenika pronađene su mnoge kosti koje su bile u grobnicama stare crkve i u groblju oko nje. Za vrijeme radova bezosjećajni ljudi su ih samo bagerom nagurali na hrpu. Kasnije su kosti s poštovanjem sahranjene u novu grobnicu na prostoru bivše crkve sv. Nikole. Na toj grobnici nalazi se vanjski oltar na Dan hrvatskih mučenika.

Na sredini parka je replika Vukovarskog križa. Križ je jednak onome u Vukovaru na obali Dunava. On na umjetnički način prikazuje veličinu patnje Vukovaraca u Domovinskom ratu. Na taj način su i njihova stradanja ugrađena u projekt Crkve hrvatskih mučenika.

Oba simbola grli Spomen zid s ugrađenim kamenjem sa svih hrvatskih stratišta, mjesta pogibije i masovnih grobnica, iz cijele povijesti našega naroda. To je spomen na žrtve koje su pale za svoju vjeru, narod i Domovinu. Do sada su u zid ugrađena 193 kamena. Pri dnu zida mogu se paliti svijeće za sve stradale, a posebno za one za čiji se grob ne zna.

Nedaleko se nalaze i temelji katedrale sv. Jakova iz XIII. Stoljeća. Otkriveni su tek 1995. godine, nakon Oluje. Bila je to građevina iznimne ljepote, dugačka 40 metara, u gotičkom stilu. Krbavska biskupija osnovana je 1185. na Splitskom crkvenom saboru. Za vrijeme Turaka, nakon Krbavske bitke, katedrala je pretvorena u prah. Sačuvan je samo Krbavski križ iz 1200. godine.

Na Krbavskom polju nalaze se ostaci crkvice sv. Marka Groba. Najstariji temelji prve crkve su iz XV. stoljeća. Na istim temeljima pop Marko Mesić, predvoditelj ustanka protiv Turaka, sagradio je početkom XVIII. stoljeća novu, manju crkvicu. Treću, današnju crkvu sv. Marka Groba, saGradili su 2000. godine Udbinjani protjerani za vrijeme II. Svjetskog rata.

Tu je i križni put koji kreće od crkve sv. Marka Groba do Crkve hrvatskih mučenika, u duljini od 2100 metara. Posljednja XIV. postaja nalazi se pred ulazom u muzej svetišta. Simbolički, to je put od mjesta velike tragedije pa do mjesta pobjede i poštivanja svih žrtava.

Iznad Crkve hrvatskih mučenika nalazi se Gradina, kula i obrambeni kompleks, po svoj prilici iz XV. stoljeća. To je simbol braniteljske sudbine našeg naroda kao „predziđa kršćanstva“. Nalazi se na 840 metara nadmorske visine, odakle se vidi cijelo Krbavsko polje.

U Crkvi hrvatskih mučenika i oko nje ima puno simbola posvećenih mučenicima u našem narodu u bližoj i daljnjoj povijesti. Ostala sam zadivljena svim tim informacijama kao i načinom na koji nam ih je velečasni iznio. Drago mi je da sam bila na tom mjestu na kojem su tako zorno prikazani naša povijest, vjera i kultura. Bilo bi dobro kad bi svaki hrvat i hrvatica došli pogledati ovo mjesto, a pogotovo naši mladi.


U Škabrnji nas je dočekala donačelnica. Bilo je zanimljivo i poučno slušati njezino svjedočenje o teškim danima Domovinskog rata i životu nakon njih. Iako ona osobno nije nikoga izgubila, i nije bila tih dana u Škabrnji, ti su događaji ostavili trajan pečat u životima svih mještana.

Kad su četnici upali u Škabrnju, ubijali su sve na koje su naišli u toj ulici. U centru su naišli na kuću u kojoj je nekad bila zadruga. Tu su provalili i našli piće. Njihova pijanka spasila je život ženama i djeci koji su se sakrili u jednom podrumu i nakon dva dana uspjeli pobjeći preko polja. I dok se na jednoj strani Škabrnje događalo krvoproliće, na drugoj strani ljudi nisu mogli vjerovati da se to uistinu događa i nisu bježali. Pogotovo je bilo teško sa starim ljudima. Morali su ih vezati i na silu odvoditi iz Škabrnje.

Poslije rata ljudi su se orjentirali na poljoprivredu i živjeli od nje, što je postajalo sve teže. Bilo je teško i za vrijeme obnove, kada su ljudi, uz pomoć dobivenu od države uzimali kredite, kako bi mogli što pristojnije živjeti.

Unatoč svim teškoćama nastavili su živjeti. Obnovili su Škabrnju i okrenuli se obitelji. Nastavili su se ženiti, udavati, rađati djecu… tako da je njihova općina među rijetkima u Hrvatskoj u kojoj ima više rođenih od umrlih. Njihova vjera pomogla im je da nastave dalje i da ne mrze nikoga. A sve te teškoće kao da su ih očvrsnule. Naučili su više dijeliti i više davati jedni drugima.

I još jedna zanimljivost sa hodočašća. Prema prognozi, toga je dana trebalo biti dosta kiše. Dobro sam se pripremila i za tu mogućnost. Bojala sam se nevremena, jake kiše i vjetra. I doista, u Zagrebu je lijevalo cijeli dan. Počelo je nakon našeg odlaska, pa sve do pred večer. Putem nas je povremeno pratila kiša, na sreću, dok smo bili u autobusu. Što smo bili bliže moru, kiše je bilo sve manje. Jedino dok smo u Slunju šetali razgledavajući Rastoke, poškropila nas je lagana kišica.

Drago mi je da sam bila na hodočašću. Puno smo toga vidjeli, puno naučili, a i raspoloženje u autobusu je bilo veselo. Molilo se, pjevalo i razgovaralo. I ništa mi nije bilo naporno.

A da bismo nas četiri iz Vugrovca što lakše došle do autobusa u Čučerju, pobrinula se obitelj Šturlić. Oni su došli autom po nas i isto tako nas vratili. Da smo išle redovnim gradskim prijevozom to bi bilo puno sporije jer se na taj način obilazi, a i bio je državni praznik kad je prijevoz rjeđi nego inače. Zato hvala Bogu i obitelji Šturlić!

Sanja Trempetić