"Ne znate li da u trkalištu svi trkači trče,
ali samo jedan dobiva nagradu!
Tako trčite da je odnesete!
Svaki se natjecatelj uzdržava u svim stvarima.
Oni da dobiju raspadljivi vijenac,
a mi neraspadljivi.
Ja stoga tako trčim,
ne kao u nepouzdano;
tako dajem udarce,
ne kao onaj koji mlati vjetar.
Naprotiv, ja bijem svoje tijelo
i vučem ga kao roba,
da sam ne budem odbačen,
pošto sam drugima propovijedao." (1 Kor 9, 24-27)
Pavao često koristi sportske igre kao sliku za duhovno natjecanje i duhovnu borbu. Kao misionar pogana sigurno je više puta bio prisutan na nekim grčkim ili rimskim sportskim igrama, pa su mu poznata sportska pravila, a dobro se služi i sportskim rječnikom.
Za Pavla ne vrijedi ona parola - Važno je sudjelovati! - koju slušamo uglavnom onda, kad izgubimo u natjecanju. Za njega natjecanje nije samo sudjelovanje, nego borba za pobjedu.Treba se tako natjecati, da se dobije pobjednički vijenac. On traži i od sebe i od drugih, da u duhovnu utrku za nebeskom nagradom uložimo barem toliko truda koliko i sportaši na atletskim stazama ili gladijatori u ringu. Bez vježbe, napora i puno odricanja nema uspjeha ni na kojem polju, pa ni na duhovnom. Sjetimo se samo teških treninga naše zlatne Sniježne kraljice već od 6 sati ujutro pa do kasnih večernjih sati, u svim vremenskim uvjetima. A to je bilo, kako kaže Pavao, za raspadljivu nagradu. A mi se borimo za neraspadljivu, koja je kudikamo vrijednija.
Pa kako se borimo?
Kad bismo doista vjerovali da je ta nebeska nagrada toliko vrijedna, drukčije bismo se borili. Nitko i ništa nas ne bi moglo zaustaviti u pohodu na osvajanje nebeske nagrade.