srijeda, 23.01.2008.

Možda još nije kasno za neke povratke

Umorna sam!
Umorna od ovih dana i čekanja da prođu.
Ponovo sam te zamolila da me pustiš, ponovo sam ti rekla da želim tišinu.
Poslušao si me i ona je sada tu.
Telefon šuti kao zaliven (i nije da svako malo pogledavam prema njemu)

Ustvari, nije to sve tako komplicirano i ne bi trebalo biti toliko teško.
Tek šutnja. Pa sama sam je tražila.
Zašto je onda tako uporno želim prekinuti ?!?
Zašto mislim da me nikada ne razumiješ?
Zašto mi se čini da ne želiš čitati između redaka?

Zašto mi uvijek (na pola) ispuniš one želje koje možda baš i ne želim, a ne ispuniš one koje želim?
Opet kompliciram, znam.

Sve ovo u meni strah je od onoga što dolazi.
Ne znam na koji način trebam odigrati neke ključne partije života.
Trebam li ih uopće igrati?
Strah me je.
Strah da sam sve što sam imala već odavno uložila, strah me je da sam već sve prokockala.

Strah me je da svo ovo vrijeme uopće nisam živjela...

petak, 18.01.2008.

Dileme...

Imam dva pitanja:

1.
Što biste napravili u slučaju da postoji način na koji se (na neki način) možete nekome ''osvetiti'', znate da ta osoba nikada neće saznati (jer ne postoji mogućnost da sazna) da ste to bili vi, i s druge strane imate potpuno pravo sve to napraviti.
Da pojasnim, kada biste cijelu situaciju gledali sastrane, kao treća osoba, ovu ''malu osvetu'' ne biste osuđivali, naprotiv, tvrdili biste kako osoba ima potpuno pravo na to, jer tim činom samo biste dijelom ''vratili'' toj osobi.
No, treba li biti takav, treba li ''vraćati'' milo za drago ?

2.
Što biste napravili da znate način na koji neku situaciju možete riješiti (niste sigurni u čiju korist - ali bi ista barem bila razriješena) iako taj način i nije baš najljepši i može se naći nekolicina povrijeđenih u svemu tome. Činjenica je također da isti nije baš i najčasniji, ali kao što rekoh, riješava vama jako bitnu situaciju, ne znači da će se ista razriješiti u vašu korist i da baš vi nećete biti ta najviše povrijeđena osoba. I toga vas je čak malo i strah, ali ipak... Ne tako častan (na)čin čini vam se kao jedino rješenje kojim biste mnoge stvari u svom životu doveli u red.
Zapravo, bili biste katalizator i cijeli taj proces ubrzali, međutim, zbog načina na koji biste isto napravili - nitko ne bi znao da ste to bili vi, ali vi biste morali živjeti s tim...
Biste li to napravili?

utorak, 15.01.2008.

Tebi...

Ponovo mi noćas nedostaješ.
Jako…
Fali mi ono da legnemo zajedno i zagrlimo se…
Fali mi da probdijem noć uz tebe, a ne ovako bez tebe.
Fali mi da ležim pored tebe i ne spavam,
samo da te osjećam, da si tu,
da osjetim svaki tvoj pokret, stisak i zagrljaj u snu,
dok tiho spavaš pored mene, dišeš pored mene…
Fališ mi…
Priznajem, trebaš mi, jako.
I želim te pored sebe, jako.
A moram biti jaka.
Ipak, htjela bih se opet praviti da spavam pored tebe i uživati u tvom zagrljaju.
Trenuci slabosti… Dopuštam ih si, jer ponovo te noćas trebam, želim da si tu kraj mene.
Baš onako sebično i posesivno.
Htjela bih se opet i još smijati s tobom.
I ponovo gušim svoje želje, spremam ih u neku ladicu duboko…
Ne govorim ih nikome.
Sa mnom si, u mislima.
Tu ću čuvati nas.
Lijepe uspomene koje će s vremenom izblijedjeti kao i obris tvog lika.
Do tada… zagrli me jako i čuvaj me…
U mislima…
Barem u mislima…

srijeda, 09.01.2008.

Ima li to veze s pameti, ili je zaista toliko lakše biti pametan kada su u pitanju drugi?

Ne mogu reći (a i ne govorim) sa sam sama i da nemam ljudi oko sebe, da nemam prijatelja i prijateljica koji me (unatoč svemu) vole i prihvaćaju kakva jesam (znate ono, sa svim manama i vrlinama, pa u kompletu, paketu ili kako već..).
Ipak (vidjelo se da dolazi neka tome srodna riječ-ica, tipa - ali) veliki razlog zašto sam počela pisati blog je da sam se na neki način zasitila teme, ove teme, teme o kojoj uglavnom samo pišem na svom mladom blogu.
Zasićenje se odnosi na real life iliti stvarni život.
Umorila se ja za priču o tome.
Mogla bih sada u dubine i zaključke zašto (laganje sebe - opet i dalje) ali neka barem za sada ostane na tome da sam se zasitila.
Zasitila sam se pitanja tipa: Što ima novog u tvom svijetu - znajući na što, odnosno na koga se misli. Ma zasitila sam se ja i pričati o tome bez da me se pita, pa da utvrdim, zasitila sam se pitanja, odgovora, čudnih pitanja, još čudnijih odgovora, uvjeravanja sebe i drugih - toga najviše.
Sada, dok ovo pišem i razmišljam o istome, mislim da je to samo neka vrsta (ili možda uopće nije vrsta) bijega od svega toga, pa makar prividno.
Onda sam, jednu po jednu dragu osobu, zamolila da se ta tema bar na neko vrijeme zatvori. O tome se ne priča. Točka.
Pa tako rekoh, u slučaju da opet samoinicijativno propričam - vrlo vjerojatno - ok, saslušaj, ako ti se da, ali glasove ''savjesti'' riječi podrške i sažaljenja - nazovimo, nisam više mogla slušati.
Jesam, zhvalna sam i da, često želim pobjeći od svega, i upravo mi na pamet padaju stihovi ''lažimo se, bar još malo..'' ali povrh svega toga, sada trebam vremena da sama vidim, razmislim i odlučim o svemu.
Zasitila sam se ja i sebe, odnosno svih tih svojih faza: volim - ne volim. I ponavljanja istoga po tko zna koliko puta, a u sebi znati da ni sama ne vjerujem u isto (ako kažem ne volim), uvjeravanja sebe i drugih - ne volim, ne više, jer ako dovoljno puta to ponovim, možda se i ostvari.
Da... S naglaskom na možda.
Ne tako davno, jedna je moja prijateljica prekidala vezu jer je shvatila (zaključila) da ''sutra'' s njim neće biti sretna i koliko god ga voli, shvatila je da se on ipak neće promijeniti, a kada joj nakon malo više od dvije godine veze smetaju iste stvari kao na početku, zaključila je da će joj kasnije sve to smetati još i više i tu neće biti sretna. Bravo! - kažem joj ja. Svaka čast na hrabrosti. (Prošlo je par mjeseci, ima 10-ak dana da su se pomirili i ponovo su zajedno - ne znam jesam li trebala to spominjati, jer možda kvari sliku o hrabrosti jedne žene, ali ipak...)
No da se vratim na temu - recimo. Nije njoj to sve bilo lako i dosta smo pričale o svemu tome (kao prave predstavnice ženskog roda) analizirale i sve što ide uz to.
Prošlo je mjesec dana i na jednoj od kava rekla mi je: Znaš, razmišljala sam o svemu, pa onda i o tebi i tvojoj situaciji (a možete pretpostavit da je meni užasno drago kad ljudi razmišljaju o meni i ''mojoj situaciji'') i shvatila koliko si ti meni u svo ovo vrijeme rekla super pametnih, korisnih i realnih stvari (nazovimo ih savjetima, iako iste izbjegavam dijeliti ako nije pitanje života ili smrti što bi se reklo) i u biti sam se zapitala zašto (i kako) ti koja si mlada, pametna, zgodna, obrazovana, vesela, lijepa (hvala, hvala!) - a nastavak pitanja već je više nego očit - sebi dopuštaš biti u situaciji u kojoj / kakvoj jesi?
Nedavno sam imala rođendan, a otkad sam shvatila da je glupo biti nervozna na taj dan :-) i odlučila poraditi na sebi kada je u pitanju primanje poklona (ne znam zašto mi je to tako teško, jer obožavam dragim ljudima nešto pokloniti) taj dan obilježavam u ''stilu'', proslavom sa 15-ak ljudi, meni dragih (više i manje, ali dragih) ljudi.
I tako, dan nakon tog mog nedavnog rođendana, sjedim ja s jednom drugom prijateljicom na kavi. Uobičajene teme i razgovori, tema-tema je isključena i to se ne spominje, a onda, u jednom trenutku tišine, uhvatim njezin pogled koji je bio nekako iskren, ali istovremeno je u njemu bila i doza sažaljenja (ili se meni to samo učinilo?!). Rekla je: Znaš, gledam te sinoć, toliko ljudi oko tebe, smiješ se, zabavljaš, pričaš... I izgledaš sretno. Znam te, ali te gledam sa strane i vidim lijepu, mladu, pametnu i normalnu curu koja zaista ima sve. I padne mi na pamet cijela TA tvoja situacija, pa zar zaista misliš da je sve to i dalje vrijedno tebe i tvog vremena, jer ja mislim da bi mogla i zaslužuješ biti puno sretnija, pogotovo od ovoga što imaš sada?
(A rekla sam da ne želim pričati o tome.)
I zaista, ima li to veze s pameti ili je stvarno toliko lakše biti pametan kada su u pitanju drugi ljudi, njihovi životni putevi i odluke?
Ili ja ne mislim glavom uopće?
Ili nisam pametna kako izgledam?
Znači li to da sam ustvari glupa?
Ima li to veze s inteligencijom?
Da, možda sam samo uskraćena za tu vrstu inteligencije (pod koju god vrstu iste to spadalo) jer je*i ga, ne možeš imati baš sve.
S naglaskom na možda...

utorak, 08.01.2008.

Zašto je to tako teško...

Živimo sretno ili manje sretno, ovisno o okolnostima, periodima, karakteru i tko zna čemu sve, ali živimo. Nekako, na neki svoj način i trudimo se da nam život prođe što ljepše, bolje i sretnije (osim ako nismo mazohisti, ali valjda bi nas onda i to loše trebalo usrećivati. Ili možda ne, ne znam.) Razmišljala sam ja nekad da sam možda neka vrsta prikrivenog mazohista, odnosno da valjda ne želim biti sretna, imati neki ''običan'' život, recimo po PS-u, no o mazohizmu neki drugi put.
Ono što htjedoh reći je situacija o kojoj razmišljam već neko vrijeme.
Preboljevanje. Zašto je to tako teško?
Hm, retoričko pitanje.
Prošla sam to jednom u životu na jako bolan i ružan način, ali je prošlo, što s vremenom, što s okolnostima, voljom, trudom...
Ponekad, a zadnje vrijeme sve češće, razmišljam zašto mi se čini da je sada to teže?
Je li to samo zato što je to sada, a ono je prošlo?
Je li zato što je teže što smo stariji?
Ili zato što bi ovaj put ta odluka trebala biti samo moja, pa nemam hrabrosti?
A na trenutke mi se čini tako jednostavno...
Srežeš sve kontakte, 3 mjeseca budeš tužna, razdražljiva, često i uplakana. Nakon toga budeš tužna neko vrijeme. Onda se to pretvori u ljutnju, pa se ljutiš na njega, na sebe, na sve. Ponovo analiziraš, analiziraš i analiziraš...
U međuvremenu se pokušavaš zatrpavati poslom, tražiš si nove hobije, pokušavaš promijeniti neke navike, i s vremenom se navikneš. Prođe tako godina dana i shavtiš da je ostalo još toga, ali je lakše... Puno lakše.
I kad ovako razmišljam (razumno) što je godina dana prema cijelom životu, jer se ovako definitivno gubi puno više vremena i živaca, ali zašto se tako teško odlučiti na to i zašto uporno čekam nešto, nađem si neko opravdanje i razlog zašto bih trebala ostati s njim, zašto bih trebala biti tu i čekati da se nešto dogodi, čekati da se nešto promijeni, čekati čudo?
Zašto je to tako teško?
...kad vidiš sve što je i kako je...
...kad negdje u podsvjesti ipak znaš...
...kad znaš da nije vrijedno...
...kad znaš da ovako nikada nećeš biti sretna...
...kad znaš da zaslužuješ bolje i više, puno više...
A ipak
...ne možeš...
...ne želiš...
...nadaš se...
I ostaješ tu i dalje...
Boli...
I da, teško je, samo to znam...

petak, 04.01.2008.

Zove li se to: graditi sreću na tuđoj nesreći ?

Prije otprilike 5 godina vodila sam recimo sasvim običan život. Imala sam dečka u kojeg sam bila jako zaljubljena, čak smo i živjeli zajedno, radila sam i polako završavala fax. Planirala sam brak, vidjela se s njim u starosti, s djecom, unucima i svim čudima koje život nosi... Mislila sam da sam sretna.
Danas se ponekad u mislima vratim u ta vremena i često razmišljam kako bi bilo da sam ostala, da smo ostali, da smo zasnovali obitelj... Bi li i dalje mislila da sam sretna?
Jedna moja tadašnja, nazovimo prijateljica, jednom mi je prilikom došla u posjet (iz drugog grada) i zadržala se dva tjedna, kasnije se vraćala, ali samo njemu. Više se nikada nismo ni čule, ni vidjele, a ne znam ni što je bilo s njima budući da sam i ja odselila iz tog grada i prekinula sve kontakte sa svim njemu bliskim ljudima.
Sjetim se često tog perioda, pogotovo kad odem u posjet gradu u koje(g)m sam bila jako zaljubljena, tamo gdje sam voljela ja(vn)ko. Sjetim se često i rečenice koju mi je negdje tih zadnjih dana rekla ta moja tadašnja prijateljica, a glasila je: Ne možeš graditi sreću na tuđoj nesreći.
Vrijeme je prolazilo, odradila sam sve faze preboljevanja, bilo je lakše, pa teže i obrnuto, ali je prošlo. Izvukla sam sve moguće pouke koje sam mogla izvući i krenula dalje s nekom novom nadom...
Danas...
Danas se pitam da li ja to radim, gradim li sreću na tuđoj nesreći, na nesreći osobe koju niti ne poznajem, na nesreći nekog tko mi u životu nije ništa skrivio i tko možda to ne zaslužuje...
Trebam li zaista biti sretna ako vidim da se ''stvari pokreću u moju korist'' i je li to ono pravo?
Zaista, je li definicija cijele ove situacije u koju sam se toliko, i koliko god glupo zvučalo, sasvim slučajno upetljala, gradnja sreće na tuđoj nesreći?
Trebam li odustati i povući se, ako ništa zbog dobro poznatog osjećaja koji sam i sama već prošla ili se trebam i dalje (na neki svoj način, ali ipak) boriti za ono što želim?
Imam li pravo na to?