Marketing
Ima li to veze s pameti, ili je zaista toliko lakše biti pametan kada su u pitanju drugi?
Ne mogu reći (a i ne govorim) sa sam sama i da nemam ljudi oko sebe, da nemam prijatelja i prijateljica koji me (unatoč svemu) vole i prihvaćaju kakva jesam (znate ono, sa svim manama i vrlinama, pa u kompletu, paketu ili kako već..).
Ipak (vidjelo se da dolazi neka tome srodna riječ-ica, tipa - ali) veliki razlog zašto sam počela pisati blog je da sam se na neki način zasitila teme, ove teme, teme o kojoj uglavnom samo pišem na svom mladom blogu.
Zasićenje se odnosi na real life iliti stvarni život.
Umorila se ja za priču o tome.
Mogla bih sada u dubine i zaključke zašto (laganje sebe - opet i dalje) ali neka barem za sada ostane na tome da sam se zasitila.
Zasitila sam se pitanja tipa: Što ima novog u tvom svijetu - znajući na što, odnosno na koga se misli. Ma zasitila sam se ja i pričati o tome bez da me se pita, pa da utvrdim, zasitila sam se pitanja, odgovora, čudnih pitanja, još čudnijih odgovora, uvjeravanja sebe i drugih - toga najviše.
Sada, dok ovo pišem i razmišljam o istome, mislim da je to samo neka vrsta (ili možda uopće nije vrsta) bijega od svega toga, pa makar prividno.
Onda sam, jednu po jednu dragu osobu, zamolila da se ta tema bar na neko vrijeme zatvori. O tome se ne priča. Točka.
Pa tako rekoh, u slučaju da opet samoinicijativno propričam - vrlo vjerojatno - ok, saslušaj, ako ti se da, ali glasove ''savjesti'' riječi podrške i sažaljenja - nazovimo, nisam više mogla slušati.
Jesam, zhvalna sam i da, često želim pobjeći od svega, i upravo mi na pamet padaju stihovi ''lažimo se, bar još malo..'' ali povrh svega toga, sada trebam vremena da sama vidim, razmislim i odlučim o svemu.
Zasitila sam se ja i sebe, odnosno svih tih svojih faza: volim - ne volim. I ponavljanja istoga po tko zna koliko puta, a u sebi znati da ni sama ne vjerujem u isto (ako kažem ne volim), uvjeravanja sebe i drugih - ne volim, ne više, jer ako dovoljno puta to ponovim, možda se i ostvari.
Da... S naglaskom na možda.
Ne tako davno, jedna je moja prijateljica prekidala vezu jer je shvatila (zaključila) da ''sutra'' s njim neće biti sretna i koliko god ga voli, shvatila je da se on ipak neće promijeniti, a kada joj nakon malo više od dvije godine veze smetaju iste stvari kao na početku, zaključila je da će joj kasnije sve to smetati još i više i tu neće biti sretna. Bravo! - kažem joj ja. Svaka čast na hrabrosti. (Prošlo je par mjeseci, ima 10-ak dana da su se pomirili i ponovo su zajedno - ne znam jesam li trebala to spominjati, jer možda kvari sliku o hrabrosti jedne žene, ali ipak...)
No da se vratim na temu - recimo. Nije njoj to sve bilo lako i dosta smo pričale o svemu tome (kao prave predstavnice ženskog roda) 
analizirale i sve što ide uz to.
Prošlo je mjesec dana i na jednoj od kava rekla mi je: Znaš, razmišljala sam o svemu, pa onda i o tebi i tvojoj situaciji (a možete pretpostavit da je meni užasno drago kad ljudi razmišljaju o meni i ''mojoj situaciji'') i shvatila koliko si ti meni u svo ovo vrijeme rekla super pametnih, korisnih i realnih stvari (nazovimo ih savjetima, iako iste izbjegavam dijeliti ako nije pitanje života ili smrti što bi se reklo) i u biti sam se zapitala zašto (i kako) ti koja si mlada, pametna, zgodna, obrazovana, vesela, lijepa (hvala, hvala!) - a nastavak pitanja već je više nego očit - sebi dopuštaš biti u situaciji u kojoj / kakvoj jesi? 
Nedavno sam imala rođendan, a otkad sam shvatila da je glupo biti nervozna na taj dan :-) i odlučila poraditi na sebi kada je u pitanju primanje poklona (ne znam zašto mi je to tako teško, jer obožavam dragim ljudima nešto pokloniti) taj dan obilježavam u ''stilu'', proslavom sa 15-ak ljudi, meni dragih (više i manje, ali dragih) ljudi. 
I tako, dan nakon tog mog nedavnog rođendana, sjedim ja s jednom drugom prijateljicom na kavi. Uobičajene teme i razgovori, tema-tema je isključena i to se ne spominje, a onda, u jednom trenutku tišine, uhvatim njezin pogled koji je bio nekako iskren, ali istovremeno je u njemu bila i doza sažaljenja (ili se meni to samo učinilo?!). Rekla je: Znaš, gledam te sinoć, toliko ljudi oko tebe, smiješ se, zabavljaš, pričaš... I izgledaš sretno. Znam te, ali te gledam sa strane i vidim lijepu, mladu, pametnu i normalnu curu koja zaista ima sve. I padne mi na pamet cijela TA tvoja situacija, pa zar zaista misliš da je sve to i dalje vrijedno tebe i tvog vremena, jer ja mislim da bi mogla i zaslužuješ biti puno sretnija, pogotovo od ovoga što imaš sada?
(A rekla sam da ne želim pričati o tome.)
I zaista, ima li to veze s pameti ili je stvarno toliko lakše biti pametan kada su u pitanju drugi ljudi, njihovi životni putevi i odluke?
Ili ja ne mislim glavom uopće?
Ili nisam pametna kako izgledam?
Znači li to da sam ustvari glupa?
Ima li to veze s inteligencijom?
Da, možda sam samo uskraćena za tu vrstu inteligencije (pod koju god vrstu iste to spadalo) jer je*i ga, ne možeš imati baš sve. 
S naglaskom na možda...
Post je objavljen 09.01.2008. u 13:46 sati.