Umorna sam!
Umorna od ovih dana i čekanja da prođu.
Ponovo sam te zamolila da me pustiš, ponovo sam ti rekla da želim tišinu.
Poslušao si me i ona je sada tu.
Telefon šuti kao zaliven (i nije da svako malo pogledavam prema njemu)
Ustvari, nije to sve tako komplicirano i ne bi trebalo biti toliko teško.
Tek šutnja. Pa sama sam je tražila.
Zašto je onda tako uporno želim prekinuti ?!?
Zašto mislim da me nikada ne razumiješ?
Zašto mi se čini da ne želiš čitati između redaka?
Zašto mi uvijek (na pola) ispuniš one želje koje možda baš i ne želim, a ne ispuniš one koje želim?
Opet kompliciram, znam.
Sve ovo u meni strah je od onoga što dolazi.
Ne znam na koji način trebam odigrati neke ključne partije života.
Trebam li ih uopće igrati?
Strah me je.
Strah da sam sve što sam imala već odavno uložila, strah me je da sam već sve prokockala.
Strah me je da svo ovo vrijeme uopće nisam živjela...
Post je objavljen 23.01.2008. u 22:09 sati.