Multipla Skleroza - MS - Moguće je sve

nedjelja, 12.05.2019.

DAJ SHVATI, NE MORAJU!!

Pričam tako sa prijateljicom koja također nosi jednu autoimunu dijagnozu pa se ona meni jada kako joj je najgore izaći na kraj s tim konstantnim nerazumijevanjem.
I spominje onda taj famozni UMOR kojega je prepuna ova multipla skleroza, a vjerujem i gotovo svaka autoimuna bolest.
Kaže tako da kad je savlada taj umor da bi najradije legla posred ceste da joj "kušin bude stina"(naravno da smo obje crkle od smijeha nakon te izjave).
Nisam si mogla pomoći a da se gotovo samozadovoljno ne nasmijem i ne kažem:" Meni pričaj o tome!"
I onda sam joj, moram priznati malo ponosno, rekla da se spasi i da je što prije može prestane to smetati.
Kažem ja njoj; stara, ti izgledaš kako izgledaš, vrhunski. Plešeš savršeno(trenerica je plesa), izgledaš još bolje i onda kad ti nekom kažeš da nešto ne možeš, da si umorna, nije li logično da ti malo teže povjeruje.
Mi ljudi smo vizualna bića. Sve percipiramo tako kako vidimo. Ako tebe netko vidi tako Dobru (i dobro i Dobru) i za očekivati je da tako Dobra možeš štogod hoćeš, pa onda ti kažeš da ne možeš i da si umorna onda je isto tako za očekivati da taj lumen ne razumije da je to moguće.
I stara, daj prekini da te to živcira.
Što ti imaš od toga? Imaš potrošit par minuta više da dotičnom probaš pojasniti o čemu se radi, ali isto tako očekuj da on ne shvati, što na kraju tebi nije ni bitno.
Točno to! Tebi nije bitno hoće li to netko shvatiti ili neće. Bitno je da ti shvaćaš. Da shvaćaš i to kao i da drugi NE MORAJU shvatiti.
Onda će se lijepo desiti da ovi koji ne shvaćaju odu i isto predivno tako, da ovi koji shvaćaju OSTANU.
I? Kud ćeš bolje?
Zato daj stara, hajd' imaš IQ puuno veći od toga da bi se zamarala time.
Tako pobjedonosno sam zaključila naš razgovor i njeno "Imaš pravo" sam zaista očekivala.

Oznake: humor, dijagnoza

- 21:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 10.05.2019.

Zapitaš li se sestro!?

I tako nakon treninga, pričam sa curom koja mi dolazi već neko vrijeme na pilates i kaže ona meni : "Znam za tebe, imam i ja multiplu sklerozu od 18-e godine."
Ja ostanem potpuno iznenađena jer na curi po apsolutno ničemu nebi rekla da istu ima. Standardno, naravno.
I onda se opet počnem pitati ono što sam odavno spoznala i zaključila.
Jel' moguće da nas zaista ovoliko ima? Jel' moguće da su to sve od reda mlade, drage , nasmiješene i pozitivne cure (ima i rijetkih ali groznih iznimki)?
Ja kao ja, nisam si mogla pomoći da automatski ne zagrlim curu i ne kažem joj :"O, pa i ti sestro!?"
Nisam uspjela puno s njom pričati ali smo svakako dogovorile pričati još i ispričati si toliko toga.
Jel'to zbog toga što gotovo nagonski odmah proživim sve ikad doživljene (neizbježne) strahove i tuge koje nosi ta naša MS pogotovo u svom početku, pa odmah suosjećam do boli? Ono, sestro, znam, bila sam tamo, lomilo me to!
Sestro, diviš li se na dane svojoj snazi?
Sestro, jel'te puno pogodio odlazak tvojih dotadašnjih najbližih?
Sestro, jesi li ikad imala nakazne misli kako ti je drago što si dobila ovo?
Sestro, zapitaš li se kakav bi tvoj život bio bez ovoga, s koliko falših "bliskih" a opet toliko dalekih?
Sestro, jesi li u najluđoj primisli mogla zamisliti da ćeš upoznati ovako divne ljude, da će ti potpuni stranci u tako kratkom roku postati sestre i braća, gotovo krvna (mijelinska)?
Sestro, jel'i tebe gledaju k'o luđakinju kada kažeš da ti nije ža' što si dobila ovo, ako je to bila cijena da "pročisti" tvoj život od svega falšeg?
Od falšeg, čega si se uvijek grozila, gadila i imala neshvatljiv otpor prema istom, otpor koji ti je sad apsolutno logičan?
Jel'sad imaš čemu pripisat svoje, tebi tad neshvatljivo, nepripadanje određenim ljudima, situacijama, mjestima...
I onda se desi, načekaš se, ali se desi.
Počnu kockice se slagati. Počneš shvaćati zašto.
Što više shvaćaš, manje se pitaš.
I onda opet, ta neka zadovoljština unatoč apsolutno nezavidnom stanju. Zdravstvenom stanju bar.
Jel'ti se desi sestro?
Znam da desi.
Ako i misliš da nije, pričekaj, znati ćeš da JEST, sestro...

Oznake: dijagnoza, mladost

- 21:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.12.2018.

DIJAGNOZA - LIJENOST!

I evo, sad gledam, i shvatila sam svoj problem. Dobro, za bit iskrena, svjesna sam ja tog svog problema odavno, ali što više gazim u ovim nekim "novim pothvatima", što više susrećem ljude slične sebi, sve više shvaćam da ZAISTA imam problem, i sve mi je više razumljivo da ni nisam mogla ništa postići te da je ovo što sam i postigla WOW s obzirom na moju neupornost, nedosljednost i lijenost.
Da, točno to i točno tako.
I naiđem na odličan tekst jedne cure, i ja kao ja, veći problem mi je Ne pitati nego pitati, pitam tako curu nakon kraćeg ugodnog dopisivanja, kako je uspila skupit 5000 pratitelja.
Cura mi kaže da je objavljivala svaki dan tekstove, da je pisanje opušta, da joj je to odličan ispušni ventil i da su se tako skupili...
Ja se mislim, pa cura je kao i ja, pisanje joj je relaksacija i zabava.
Da, ista kao ja osim u jednoj stvari, a to je da je dosljedna, što ja NIKAD nisam bila.
Kristina započne nešto ali misli da je dosta objavit jedan video misečno da to bude zapaženo i da ljude, poglavito istomišljenike, zainteresira.
To su ti trenutci kad se stvarno zapitam jeli ta moja lijenost dijagnoza ili ima veze čak i s inteligencijom.
Budimo realni, nekoliko galaksija sam daleko od ikakvog lumena, ali ovako trivijalne stvari da ne mogu na vrime savladati... Uf...
Onda opet u biti shvaćam ja to, ali sam LIJENA i jednostavno mi se ne da, a očekujem.
Kad ovo pišem pa čitam dođe mi da se ispleskam.
A onda opet...
Koliko sam ja, poglavito u zadnju godinu, uspila. Stvari što nikad nisam mogla zamisliti, što napravila, što završila, što ostvarila.
Tu definitivno moram bit realna i reći da nemam dijagnozu koju imam, pola toga nebi bilo.
E onda dolaze pitanja.
Jeli moramo biti pritisnuti, uvjetovani nečim, da bi pokušali i ostvarili neke stvari?
Definitivno iz svoga iskustva mogu reći, da mi se nije izdešavalo sve što jest, nebi gotovo ništa od toga postigla.
Moram priznati da čoviku znači kad primi povratnu informaciju o onome na čemu radi i što smatra važnim/korisnim, da su to primili a pogotovo priznali ljudi kojima je to i bilo upućeno.
I tako mi se desilo. Točno to da sam primila jednu odličnu vijest, vijest kojom mi je doslovno netko drugi rekao i nabio na nos: "Kristina to što radiš je dobro i potribno. Bravo!"
Da ne idem na dugo i na široko, uskoro bi tribala imati i konkretno pokazat o čemu pričam, pa ćemo onda više.
Ali definitivno, lijenost je moja dijagnoza koju moram ličit! :(

Oznake: dijagnoza, uspjeh, upornost

- 17:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	svibanj, 2019
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31