Grga, XXVII klasa MTSVŠ - Split

srijeda, 21.04.2010.

... san u slapu ...

Slap

Teče i teče, teče jedan slap;

Što u njem znači moja mala kap?


Gle, jedna duga u vodi se stvara,

I sja i dršće u hiljadu šara.


Taj san u slapu da bi mogo sjati,

I moja kaplja pomaže ga tkati.


Pjesnik Dobriša Cesarić

- 12:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.04.2010.

Reunion

pogled na MSC-Split

iz albuma Slobodan Vukovića - hvala Slobodane!

Ponekad pričam da ću se nać sa svojima iz srednje škole, aha..., koje škole?

Hm... ta škola!

Nije to baš nešto čime bi se čovjek mogao pohvalit, bar ne danas, ovdje gdje živim. Zamisli, ideš slaviti maturu škole Jugoslavenske Ratne Mornarice. Ideš. Idem, nego šta da idem! Mora da sam jugonostalgičar. Komunjara. Čovjek koji traži u prošlosti ono čega nema u sadašnjosti. Kakva balkanska budala. Ko bi se još, nakon 30 godina volio vidit s ljudima s kojima je završio srednju vojnu školu države Jugoslavije? Zašto?

Zato što sam jednom davno bio mlad. Tol'ko davno je to bilo, da si ponekad mislim kao da je tu mladost živio neki drugi tip. A, dao bi se kladit da nije. Jer, previše je toga izbrisano iz povijesti zemlje u kojoj sada živim, tako da mi se ponekad sve čini da to mora da je neka moja fikcija, to da sam bio mlad. Prešućuje se to vrijeme. Kao da ga nije bilo. Kao da ni mene nije bilo u tom izgubljenom vremenu. Zato hoću-neću-trebam tražim već izgubljenu mladost, hoću da nazdravim toj mladosti, poklonim se i zahvalim životu i ljudima s kojima sam je proživio.

Život je čudesan. I vjera u život! Ta me vjera čuva da ne pobenavim. Pa si mislim, taj život je veći, pametniji i jači od svega što mi budale ljudi možemo izmisliti kako bi ga zagradili, ogradili, ogadili.

Negdje u tom životu stoje naše četiri godine u Mornaričkom školskom centru, u XXVII klasi Mornaričke tehničke srednje vojne škole u Lori u Splitu.

Vrijeme je za REUNION!

- 11:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 16.04.2010.

Dolazak

grga



23.8.1976. 5 sati ujutro.
Smrzavam se na peronu zagrebačkog glavnog kolodvora. Čekam s majkom vlak za Split. U ruci mala sportska torba, koja bi danas bila premale i za kozmetiku. Treba ić.
Dječak, jedva 15 godina ulazi u vagon, maše majci koja plače na peronu.

Tako taj isti ja, 10 sati kasnije, stoji u debeloj vesti na splitskoj rivi, sunce prži. Ne skidam vestu. Stišćem torbu, tražim autobus za Loru. Gledam stare kamene zidine. More bljeska. Turisti slikaju. Vrućina peće. Ljudi mi objašnjavaju. Ulazim u jedan svijetlo plavi autobus. Prazan je, šofer se upucava kondukterki, opalio po gasu, letim po autobusu.

Stojim na rampi. Došao sam, kažem, u školu. Upućuju me na neka vrata. Nailazim na dvojicu oficira, smiju se i vode me do vrata gdje se trebam javiti. Prije svega zaprašivanje. Iza mene još dvojica, jednako zbunjeni. Tu operiraju dva mornara, razvaljuju se od smijeha, ajmo skidaj hlače, povuci gaće, uf... jednom u ruci neka limena pumpetina, gura mi to u gaće i puf, oblak bijele prašine, gotovo...

Skupljamo se sa svih strana, otkud si ti, otkud ti, a ti, Pula, Beograd, Niš, Zenica, Skopje, Kosovo, Titograd, Zagreb, Šabac, Sarajevo, Maribor, Foča, Srebrenica, Kopar, Zadar, Split, Lastovo, Vis, Hvar, Majdanpek, Kaštela, Sombor, Bihać, Daruvar, Đakovo, Nikšić, Kuršumlija, Pančevo, eeee ljudi iz kojih nas sve gradova i sela nije bilo - neki s roditeljima, neki sami, ko ja, čekamo, upoznajemo se, sprijateljujemo – imamo i klasnog, on je kapetan Babić, a mi smo XXVII klasa Mornaričke Tehničke Srednje Vojne Škole Jugoslavenske Ratne Mornarice. Grad je Split. Ratna luka Lora. 23. 8. 1976.

Koji od nas ne pamti taj dan?

- 12:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 14.04.2010.

negdje na moru, na jedrenju, u kuteru


Photobucket

Šta ima!?

- 13:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Prijatelji/Neprijatelji

Crta je povučena. Podignuta kao ograda koja dijeli kasarnu od grada. Na jednoj strani ograde, prijatelji. Na drugoj strani, neprijatelji. I njihova djeca, žene, rodbina, susjedi, komšije. I njihovi domovi. I njihove pjesme. Umjetnici. I sjećanja. Živo i neživo. Svi i sve ima da se dijeli.

Milom ili silom.

Zemlja je na prekretnici. Vojska zbunjena. Političari otvoreno i kurvanjski podlo guraju svoje stvari i svoje ljude. Maše se zastavama. Stišću se šake. Kad se oslobodimo okova drugih, med i mlijeko!

Vojska. Oficiri. Podoficiri. Borci i mornari. Što sad? U toj sam vojci završio srednju školu. Ukupno proveo više od 6 godina. Dobra je to vojska. Dobri su to ljudi. Vojska podizana za obranu zemlje od agresora. Spremna za rat protiv najvećih sila svijeta. Narodna Armija. Višenacionalna. Socijalistička. Nema vanjskog neprijatelja, a zemlja se trese. Šta sad? Političari vuku zemlju u cijepanje. Neki su za odvajanje. Zemlja se urušava. Nacije. Hegemonizacije. Demonizacije. Šta sad?

Pitam se, kako je bilo vama, dragi moji klasići koji ste ostali u vojsci? Neki kao podoficiri, neki već i oficiri. Nakon 10 godina službe vjerovatno ste, napokon, dočekali i kakav stan. Mnogi ste se već oženili, djecu dobili. Udomaćili se u gradovima u kojima ste radili. Pustili korjenje. I što sad?

Sad ste okupatori! Vrijeđaju vas. Prijete. Upadaju vam u stanove. Tuku vas. Bacaju na ulicu. Pljuju. Psuju. Mrze vas. I vaše žene, i djecu. Mora da je bilo ludilo. Mora da je bilo užasno. Vidim vas, zatvoreni ste u kasarne, na brodovima, ne znate što je s vašim porodicama tamo vani. Uzbuna. Treba se odlučiti. Ostati ili otići. Boriti se, protiv koga, za koga, za što, u ime čega, s kime, protiv koga?
Počinje dijeljenje, razdvajanje. Pozdravljate se bez riječi na kakvoj rampi, kapiji kasarne. Tupa gorčina, sljeganje ramenima. Jebiga, klaso...

Na jednoj strani prijatelji. Na drugoj strani neprijatelji. Zašto? Zato jer je nacija svetinja. Zato jer su nacionalistički političari došli na vlast. Zato jer su svećenici i popovi došli na svoje. Zato jer su im obećanja bila slatka. Zato jer su siledžije dobile pravo da nekažnjeno lažu, kradu, tuku, siluju, ubijaju. Zato jer je taj crni čir nacionalističkog zanosa, pohlepe i straha rastao i čekao da pukne. U ime naroda. Zato je trebalo da se mrzimo. Da ratujemo. Da ne bi!

Tražila se prva žrtva, prva krv, da njegovo veličanstvo vrag dođe i napije se nevine krvi. I došao je, zajedno sa svojom bandom. Njemu je bilo do uživanja. I nauživao se krvi, nasilja, mržnje, patnje, razaranja, ludila, dobro se utovio, njemu je svako zlo dobro i šta ćeš, taj sotona nema nacionalnih predrasuda, za razliku od budala ljudi i njihovih bogova.

20 godina poslije, pitam se u ime čega se to ratovalo. Znam, republike su 1976. imale svoje granice, zastave, grbove, ustave, skupštine, upravu, policiju – isto kao i 1991, kao i danas 2010. Zar je zato trebalo sve to zlo i mržnja?

Kažu ljudi svako zlo za neko dobro. Grga kaže, ne uvijek, nažalost. To zlo nije bilo za dobro.

- 11:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 13.04.2010.

e, 80-e

Te 80-e je umro drug Tito. Moja klasa je maturirala. Sazrela je nova generacija vodnika Jugoslavenske ratne mornarice.

80-tih sam postao svjestan da tražim sebe. Tako sam izašao iz vojske. Tražio sam i ljubav. Naletio na kurvu. Potonuo. Dublje zaronio u sebe. Jedva izronio.

80-tih se počela neprimjetno urušavati država Jugoslavija. Ljudi su stajali u redovima za sve i svašta, brašno, šećer, ulje, kavu... Sve nas je nagrizala inflacija koja je uživala u samoj sebi. Partija na vlasti je mlatila praznu slamu. Jedan u partiji se bacio na osvajanje moći i masa. Vojska je uživala u svojoj slavnoj prošlosti i ižvakanim parolama. Milicija je ko i obično mlatila lokalne pijance.

80-tih sam danima sjedio nad Marxovim Kapitalom – Marxovom Teorijom o višku vrijednosti, onako pješke i temeljito, sjedio i kontao. Uz sve ono iz novina, vidim, au – socijalizam je svoje završio. Jednostavno nemože dati ljudima bolje plaće i život koji su željeli. Na kraju 80-tih pao je berlinski zid.

Šta sad drugovi i drugarice?

Kraj 80-tih, stiže demokracija – slobodni izbori – pa rat – treba dokazat da nacije imaju bogom dano pravo na samoodređenje i samostalno uređenje svojih odnosa sa drugim nacijama. A i to da batina nacije određuje njene prirodne granice. I naravno kao usput, jelte, otimačina nacionalne imovine. Privatizacija. A uz voljenu naciju ide i voljeni vođa nacije i njegova ekipa – isti taj koji je znao naciju gurnuti u rat znat će je iz rata i izvuć – uz pomoć osrednjih svjetskih službenika. Na kraju smo svi završili sami, u jami, svak sa svojim Ali Babom i njegovih 40 razbojnika.

Elem, kažem, drug Tito je umro 80-e, deset godina smo čekali gospodina predsjednika i dočekali ne jednog nego tuce predsjednika. Neš ti, tuce x 40 x ...


- 10:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.04.2010.

Odjebi JNA

Negdje recitira Đole – "Odjebi JNA..."

Lijepo rečeno Đole moj, samo odjebo si Armiju koje više nije bilo.

Lažna zvijezda petokraka. Lažna zastava. Lažna zemlja.

I Đole je nasjeo na podvalu, ili je znalački prešao preko podvale, ko bi išo u detalje, ma 'ajte molim vas, a pod maskom narodnooslobodilačke armije razmahala se neka zvijer-sila koja nije bila ni narodna ni oslobodilačka - u rukama vještih manipulatora ta je dična vojska pretvorena u sramotno čudovište, a da toga nisu bili svjesni ni oni koji su još dugo poslije nosili njenu uniformu, primali njenu plaću - kako bi i mogli znati, povukli su se iz Slovenije, navrat nanos, s istom zvijedom, istim oficirima, istim ljudima, osim možda malog broja Slovenaca i drugih..., pa se zaratilo u Hrvatskoj, opet povlačenje u istoj uniformi, pod istom zvijezdom, a ljudi, sada su ostali i bez većine Hrvata koji su se priključili novo-osamostaljenoj republici Hrvatskoj, onda se zaratilo u Bosni, pa su uz sve one prije otišle, otišli i mnogi drugi - i došli su mnogi drugi koji su JNA preobrazili u nešto potpuno drugo. I davno prije rata u Bosni, već s prvim pucnjima i mrtvima u Sloveniji, nije više bilo JNA.

JNA nije nadživjela zemlju koju je stvorila! Zemlju je raskomadalo vrijeme koje je zahtijevalo promjene – političke, ekonomske – za te promjene kilavi i uspavani SKJ nije bio sposoban, a oni koji su dojahali na krilima demokracije zajahali su zmaja nacionalizma i odjebali sve nas. E sad i onda, njima je trebalo reći – odjebite, fino i kulturno, na izborima.

Zato Grga kaže – odjebite nacionalisti i šovinisti! Uspješni i neuspješni. Veliki i mali. Pošteni i pokvareni. Ponosni i poniženi. Moćni i nemoćni. Pametni i budale. Bogati i siromašni. Vi moralni i vi nemoralni. Učeni i neučeni. Kulturni i nekulturni. Kojih god boja i uvjerenja, svejedno. Odjebite.


- 23:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 06.04.2010.

Majica

Photobucket

iz albuma Slobodana Vukovića (Hvala Slobodane!)

Ideja je Slobodanova. Našeg slikara. Tko bi drugi okačio sliku majice na facebook! Slika obične majice. Mornarske. U boji. Debela pamučna majica s plavo bijelim prugama! Prva stvar koju smo obukli po dolasku u mornaričku srednju školu jugoslavenske ratne mornarice.

Ako je uopće stvar, ta majica?

Zadnju koju sam imao izgubio mi moj mlađi brat Crni, negdje na radnim akcijama. Nema više majice, a nema ni brata. Zakoračili s onu stranu vremena.

Slika je Slobodanova – govori o izgubljenoj majici, prijateljima, kolegama, mladosti, neustrašivosti mladosti, poletu, čistim i jakim emocijama, prolaznosti...

Samo plave i bijele pruge, koje se igraju u nekoj svojoj ravnoteži da ne znaš jesu li plave pruge pale na bijelu majicu ili bijele pruge na plavu majicu. Kao valovi.

Škola je bila vojna. Vojska je bila socijalistička. Jugoslavenska. Slagana po nacionalnom ključu. % Hrvata. % Srba. % Slovenaca. % Muslimana (tada nismo imali Bošnjake). % Makedonaca. % Crnogoraca. % Albanaca. I po koji iz drugih narodnosti. Pošteno.

Moja je klasa bila jedna od najvećih – preko 130 balkanskih dječaka – tada pitomaca, mojih školskih drugova. Ne pamtim niti jedan nacionalistički ispad. Ni jednu nacionalističku uvredu. A živjeli smo četiri godine zajedno, dan i noć. Za to vam dragi moji kolege, prijatelji od srca hvala. Kakva škola - ma da ništa nismo naučili za te četiri godine - ali iskustvom znamo, piše nam u kostima, žilama, živcima da mi balkanci možemo zajedno i to tako dobro da je to za popizdit dobro.

I popizdili su neki tipovi. Pojavili su se sa svih strana. Izmilili su iz svoji rupa. Uhvatili se u kolo. Zli. Pokvareni. Naduti. Lakomi. Bijedni. Lukavi. Okrutni. Bezosjećajni. Napuhani. Pompozni. Sebični. Kukavni. Zavidni. Jadni. Ljubomorni. Mržnjom zadojeni. Mržnjom kažem – prema dobroti, ljepoti, čovječnosti, pravednosti, radu, plemenitosti, hrabrosti, moralu, velikodušnosti, suosjećanju...

Pa se žale danas kako su mladi divlji, neodgojeni, agresivni, lijeni, bez vrijednosti, dezorjentirani, izgubljeni.

Meni je eto, blizu 50. Gledam sliku te obične mornarske majice. sjetim se nekog drugog poretka vrijednosti u ljudima i mislim si - jebote, u što se sve okrenulo. Lopovi postali biznismeni. Ubice postali narodni zastupnici. Kurve, kurvetine i kurvice časni ljudi. Lokalni siledžije šefovi policije. A časni ljudi ušutjeli, od stida zanijemili.

Srećom kaže narodna - kako siješ, tako žanješ. Vrijedi za sve ljude pojedinačno i grupno. I za one koji rade i za one koji ne rade. Za svašta i za ništa. Platiće se prava cijena, na pravi način, u pravo vrijeme. Nijedan se neće provuć. Grga kaže - točak karme ili kotač. Biće ti svejedno kako se zove, kad te nagazi!


- 22:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.04.2010.

Jel' ti žao Jugoslavije?

Jes' mi žao Jugoslavije!

Svadba je. Bosanska. Pjevač ne prestaje satima. "Put putujeeeee Latif Agaaaaaa - Sa jaranom Sulejmanom..."

Sarajevo. Maj 1997. Na licima ljudi užas rata. Na fasadama zgrada užas rata. U izlomljenim stablima. Na ulicama. Na okolnim brdima. Groblja. Gledaš taj užas. Dodiruješ ga. Dišeš. Grčiš se negdje duboko unutra.

Radim u Skenderiji, postavljam struju na sajamskom štandu. Mala zagrebačka ekipa. Spavamo na Dobrinji, kod Aide i Voje. Aida udaje kćer za Saju – a, ja ću nakratko bit šofer - tek da prevezem mladine goste do mladoženjine kuće na Koševu, pa brzo na sajam, gdje je po običaju previše posla, a premalo ljudi i dana..., i dođemo na Koševo, i naravno da ne daju nikom da ide, ni meni, a sram me, izašo sam s posla, neuređen, neobrijan, još posla preko glave, al' šta ćeš, ovo je Bosna, ne odbija se gostoprimstvo domaćina, taman popio samo rakijicu, kafu... Sjedamo za stol. Nazdravljamo. Pijemo. Konjak polako rastvara grč užasa od rata, muzika prodire kroz kožu, vene – do srži... Pjevač ne prestaje " Moj jaraneeeee Sulejmaneeee – Jel ti žaooooo Banjalukeeeeee..."

E, jes' mi žao, i Sarajeva mi žao i Mostara, Srebrenice, Višegrada, Bijeljine, Prijedora, Zenice, Travnika, Kupresa, Banja Luke, Mrkonjića, Dervente, Vukovara, Dubrovnika, Osijeka, Zadra, Belog Manastira, Vinkovaca, Siska, Bjelovara, Knina, Zagreba, Beograda, Sombora, Novog Sada, Prištine, Kosovske Mitrovice..., žao mi ljudi, žao mi ubijenih, masakriranih, osakaćenih, silovanih, izmučenih, izbjeglih, raseljenih, zatvaranih, poniženih, obespravljenih, žao mi djece, žao mi djevojaka i mladića, žena i muškaraca, žao mi djedova i baka, žao mi gradova i sela, žao mi domova, žao mi porodica, rodbina, prijatelja, kolega..., žao mi godina i dana. Žao mi svih nas.

Žao mi Jugoslavije! Ne žalim što je izdušio socijalizam, ugušila se partija, otišle parole. A parole ko parole. Imaju svoj rok upotrebe - best before. Recimo, volio sam onu "Smrt fašizmu – sloboda narodu" i onu "Čuvajte bratstvo-jedinstvo ko zjenicu oka".


Put putuje Latif-aga, Safet Isović

- 10:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.