Crta je povučena. Podignuta kao ograda koja dijeli kasarnu od grada. Na jednoj strani ograde, prijatelji. Na drugoj strani, neprijatelji. I njihova djeca, žene, rodbina, susjedi, komšije. I njihovi domovi. I njihove pjesme. Umjetnici. I sjećanja. Živo i neživo. Svi i sve ima da se dijeli.
Milom ili silom.
Zemlja je na prekretnici. Vojska zbunjena. Političari otvoreno i kurvanjski podlo guraju svoje stvari i svoje ljude. Maše se zastavama. Stišću se šake. Kad se oslobodimo okova drugih, med i mlijeko!
Vojska. Oficiri. Podoficiri. Borci i mornari. Što sad? U toj sam vojci završio srednju školu. Ukupno proveo više od 6 godina. Dobra je to vojska. Dobri su to ljudi. Vojska podizana za obranu zemlje od agresora. Spremna za rat protiv najvećih sila svijeta. Narodna Armija. Višenacionalna. Socijalistička. Nema vanjskog neprijatelja, a zemlja se trese. Šta sad? Političari vuku zemlju u cijepanje. Neki su za odvajanje. Zemlja se urušava. Nacije. Hegemonizacije. Demonizacije. Šta sad?
Pitam se, kako je bilo vama, dragi moji klasići koji ste ostali u vojsci? Neki kao podoficiri, neki već i oficiri. Nakon 10 godina službe vjerovatno ste, napokon, dočekali i kakav stan. Mnogi ste se već oženili, djecu dobili. Udomaćili se u gradovima u kojima ste radili. Pustili korjenje. I što sad?
Sad ste okupatori! Vrijeđaju vas. Prijete. Upadaju vam u stanove. Tuku vas. Bacaju na ulicu. Pljuju. Psuju. Mrze vas. I vaše žene, i djecu. Mora da je bilo ludilo. Mora da je bilo užasno. Vidim vas, zatvoreni ste u kasarne, na brodovima, ne znate što je s vašim porodicama tamo vani. Uzbuna. Treba se odlučiti. Ostati ili otići. Boriti se, protiv koga, za koga, za što, u ime čega, s kime, protiv koga?
Počinje dijeljenje, razdvajanje. Pozdravljate se bez riječi na kakvoj rampi, kapiji kasarne. Tupa gorčina, sljeganje ramenima. Jebiga, klaso...
Na jednoj strani prijatelji. Na drugoj strani neprijatelji. Zašto? Zato jer je nacija svetinja. Zato jer su nacionalistički političari došli na vlast. Zato jer su svećenici i popovi došli na svoje. Zato jer su im obećanja bila slatka. Zato jer su siledžije dobile pravo da nekažnjeno lažu, kradu, tuku, siluju, ubijaju. Zato jer je taj crni čir nacionalističkog zanosa, pohlepe i straha rastao i čekao da pukne. U ime naroda. Zato je trebalo da se mrzimo. Da ratujemo. Da ne bi!
Tražila se prva žrtva, prva krv, da njegovo veličanstvo vrag dođe i napije se nevine krvi. I došao je, zajedno sa svojom bandom. Njemu je bilo do uživanja. I nauživao se krvi, nasilja, mržnje, patnje, razaranja, ludila, dobro se utovio, njemu je svako zlo dobro i šta ćeš, taj sotona nema nacionalnih predrasuda, za razliku od budala ljudi i njihovih bogova.
20 godina poslije, pitam se u ime čega se to ratovalo. Znam, republike su 1976. imale svoje granice, zastave, grbove, ustave, skupštine, upravu, policiju – isto kao i 1991, kao i danas 2010. Zar je zato trebalo sve to zlo i mržnja?
Kažu ljudi svako zlo za neko dobro. Grga kaže, ne uvijek, nažalost. To zlo nije bilo za dobro.
Post je objavljen 14.04.2010. u 11:01 sati.