Te 80-e je umro drug Tito. Moja klasa je maturirala. Sazrela je nova generacija vodnika Jugoslavenske ratne mornarice.
80-tih sam postao svjestan da tražim sebe. Tako sam izašao iz vojske. Tražio sam i ljubav. Naletio na kurvu. Potonuo. Dublje zaronio u sebe. Jedva izronio.
80-tih se počela neprimjetno urušavati država Jugoslavija. Ljudi su stajali u redovima za sve i svašta, brašno, šećer, ulje, kavu... Sve nas je nagrizala inflacija koja je uživala u samoj sebi. Partija na vlasti je mlatila praznu slamu. Jedan u partiji se bacio na osvajanje moći i masa. Vojska je uživala u svojoj slavnoj prošlosti i ižvakanim parolama. Milicija je ko i obično mlatila lokalne pijance.
80-tih sam danima sjedio nad Marxovim Kapitalom – Marxovom Teorijom o višku vrijednosti, onako pješke i temeljito, sjedio i kontao. Uz sve ono iz novina, vidim, au – socijalizam je svoje završio. Jednostavno nemože dati ljudima bolje plaće i život koji su željeli. Na kraju 80-tih pao je berlinski zid.
Šta sad drugovi i drugarice?
Kraj 80-tih, stiže demokracija – slobodni izbori – pa rat – treba dokazat da nacije imaju bogom dano pravo na samoodređenje i samostalno uređenje svojih odnosa sa drugim nacijama. A i to da batina nacije određuje njene prirodne granice. I naravno kao usput, jelte, otimačina nacionalne imovine. Privatizacija. A uz voljenu naciju ide i voljeni vođa nacije i njegova ekipa – isti taj koji je znao naciju gurnuti u rat znat će je iz rata i izvuć – uz pomoć osrednjih svjetskih službenika. Na kraju smo svi završili sami, u jami, svak sa svojim Ali Babom i njegovih 40 razbojnika.
Elem, kažem, drug Tito je umro 80-e, deset godina smo čekali gospodina predsjednika i dočekali ne jednog nego tuce predsjednika. Neš ti, tuce x 40 x ...
Post je objavljen 13.04.2010. u 10:52 sati.