Dolazak
23.8.1976. 5 sati ujutro.
Smrzavam se na peronu zagrebačkog glavnog kolodvora. Čekam s majkom vlak za Split. U ruci mala sportska torba, koja bi danas bila premale i za kozmetiku. Treba ić.
Dječak, jedva 15 godina ulazi u vagon, maše majci koja plače na peronu.
Tako taj isti ja, 10 sati kasnije, stoji u debeloj vesti na splitskoj rivi, sunce prži. Ne skidam vestu. Stišćem torbu, tražim autobus za Loru. Gledam stare kamene zidine. More bljeska. Turisti slikaju. Vrućina peće. Ljudi mi objašnjavaju. Ulazim u jedan svijetlo plavi autobus. Prazan je, šofer se upucava kondukterki, opalio po gasu, letim po autobusu.
Stojim na rampi. Došao sam, kažem, u školu. Upućuju me na neka vrata. Nailazim na dvojicu oficira, smiju se i vode me do vrata gdje se trebam javiti. Prije svega zaprašivanje. Iza mene još dvojica, jednako zbunjeni. Tu operiraju dva mornara, razvaljuju se od smijeha, ajmo skidaj hlače, povuci gaće, uf... jednom u ruci neka limena pumpetina, gura mi to u gaće i puf, oblak bijele prašine, gotovo...
Skupljamo se sa svih strana, otkud si ti, otkud ti, a ti, Pula, Beograd, Niš, Zenica, Skopje, Kosovo, Titograd, Zagreb, Šabac, Sarajevo, Maribor, Foča, Srebrenica, Kopar, Zadar, Split, Lastovo, Vis, Hvar, Majdanpek, Kaštela, Sombor, Bihać, Daruvar, Đakovo, Nikšić, Kuršumlija, Pančevo, eeee ljudi iz kojih nas sve gradova i sela nije bilo - neki s roditeljima, neki sami, ko ja, čekamo, upoznajemo se, sprijateljujemo – imamo i klasnog, on je kapetan Babić, a mi smo XXVII klasa Mornaričke Tehničke Srednje Vojne Škole Jugoslavenske Ratne Mornarice. Grad je Split. Ratna luka Lora. 23. 8. 1976.
Koji od nas ne pamti taj dan?
|
