Grga, XXVII klasa MTSVŠ - Split

srijeda, 18.02.2009.

Čekajući Čolu...

...sjetim se koncerta Bijelog Dugmeta na Maksimirskom stadionu - 2000 i neka - išli smo maksimirskom cestom, a u kafićima nakon 15-tak godina, javno, naglas slušaš pjesme, stare i drage, i ne vjeruješ, eh, pa se sjetim kako je devedesetih nestala ta grupa iz naših života - kao da ih je neka uvrnuta sila istrgnula, kao da te glazbe i tih muzičara nikada nije bilo - a slušali smo ih neprestano, odrastali s njima, živjeli s njima, zaljubljivali se, rastajali, plakali, sanjali, opijali, starili, i onda, tek tako, bez valjanog razloga, kao normalno je da na ovoj strani ljudi ne slušaju neke grupe, normalno je kao da ti i ti nisu ovdje dobrodošli, onako preko noći - neki su navukli zavjesu i dobar dio sjećanja svih nas završio je u nekom mraku - ne onako prirodno kako se desi ljudima koji kao normalno nižu godine i prirodno neke stvari prerastaju, zaboravljaju, ostavljaju staro i uzimaju novo - ovo je bilo nešto potpuno drugačije.
Ali bio je koncert Bijelog Dugmeta, i nas 60 000, i vatromet i osjećaj da se je desilo nešto posebno, kao da je pukao neki mračni balon prisiljenog zaborava, desio se javno susret s nekim davno zaboravljenim sobom...

....kraj je devedesetih, u Sarajevu, izlazim iz Skenderije, noć je, prelazim veliku mračnu ulicu, a na drugoj strani ulice mali kiosk svijetli u mraku, a i iz njega glasno svira Bijelo Dugme, bože, ko da me nešto opalilo posred grudi, ... ne sjećam se kada sam zadnji put u javnosti čuo Bijelo Dugme, sav sam protrnuo, bože, moje Bijelo Dugme, naše Bijelo Dugme...

...2009. je danas, mjesec je veljača, februar, u Zagrebu s kupljenim kartama žena i ja čekamo Čolu, Arena Zagreb, 8.3.2009. u 20 sati, eh, bit će nam oboma prvi Čolićev koncert. Nakon svega, Čola jarane, prazniji je život bez tebe i tvojih pjesama i svih tih naših glazbenika, pjevača, muzičara, kompozitora, zabavljača - koji su nas svojim pjesmama grijali, krijepili, snažili, uljuđivali, dirali duboko i tanano... Sve te vaše-naše pjesme žive u nama i danas, iako u tišini, treba samo malo pretražiti Youtube i probuditi ih u sebi i sjetiti se koliko su nam samo značili ti naši pjevači i muzičari - dobrodošao Čola prijatelju stari, jarane, drugaru!

A šta imam ja od tog...Zdravko Čolić

- 04:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 17.02.2009.

Sve po spisku...

Jedan je ljudski život - rodiš se negdje u nekoj obitelji u nekom vremenu, školuješ se, zaposliš, ženiš, svoju djecu podižeš i sve to u okviru kakve države u kojoj si se već rodio ili poživio.
Što se desi kad se kao čovjek protegneš kroz živote više država - i još k tome ako zbrojiš svoje roditelje, djedove i pradjedove - što sa svim tim sistemima, državama, carstvima, republikama, himnama, zastavama, što s tom srećom, ako je uopće sreća bila, da se protegnemo na velik broj država, koje su nestale, nastale, postale, prestale, prošle i istrunule u našem iskustvu i iskustvima naših očeva, djedova, istrunule u sjećanjima kako bi oslobodile mjesta za ovu današnju koja se i sam gura što prije nestati u društvu europskih država...

Čega se sve ljudi nisu nagledali na tlu bivše jugoslavenske države, one kraljevske i one socijalističke - u zadnjih stotinu godina pazi čega sve nije bilo, austrougarskog carstva i podaništva, raspada otomanskog carstva, stvaranja balkanskih država, vojnih uprava, krajina kao dodirnog prostora koji je više povezivao nego razdvajao carstva u raspadu - pa onda I SR, imperijalističko ludilo, pa Kraljevina Jugoslavija, pa II SR, nacistička osvajanja, zvjerstva, ustaše, četnici, partizani i ostala ekipa, stvaranje socijalističke Jugoslavije, Tito i partija, petoljetke, nesvrstani, raspad Jugoslavije i nastajanje nezavisnih država, prekoviše svega osim ljudskih života i generacija.

Sve to u manje od 100 godina - u samo nekoliko generacija - moj djed Jozo, rodio se u Bosni na početku stoljeća, koja je tada tek izašla iz otomanskog carstava i takva potpala pod austrijsku vojnu upravu. Kad se je djed oženio, trajao je I Svjetski rat, prvo mu se dijete rodilo u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a zadnje pred sam II svjetski rat, možda je bila Banovina Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji, a kad je rat završio nastala je zemlja koju niko od starih nije mogao ni zamisliti, neka Socijalistička Federativna Narodna Republika Jugoslavija, moji su se roditelji uzeli krajem 50-tih, tako dolaze moje generacije koje 70-tih završavaju svoje osnovne i srednje škole, fakultete - i koje su dobro iskusile vrijeme 80-tih i dolazak 90-tih i kraj i raspad Titove Jugoslavije. Zbrojiti sve to i oduzeti, podvući crtu pa reći šta je tu pravo a šta krivo bilo - pitam se koji je taj tko bi to mogao - da ima dovoljno veliku pamet, poštenje, srce i volju da vidi i kaže.

Taj nisam, a nisam ni jugonostalgičar, i ljudi i njihove tvorevina nastaju i nestaju u vremenu, kako što i na kako koji način, a kad se sjetim načina na koji se raspala, razletila zemlja Jugoslavija - prvo mi dođe da opsujem sve po spisku svima onima koji su se potrudili da se ta Jugoslavija razvali na takav kurvanjski, zločinački, lopovski, podli, kukavički način.

Uspjelo je mnogima u tom raspadanju da se nauživaju vlasti, imetka, važnosti, pompe, da se raspamete od zla, mržnje, otimačine, razaranja, straha, da se nakradu zajedničke imovine, stanova, tvornica, zemljišta, da si priskrbe slavu, časti i slasti do kraja svojih života, da kroje drugima što je dobro, što je istina, tko ti je prijatelj, tko neprijatelj, tko ti je susjed, komšija, kome vjerovati, kome nevjerovati, koga mrziti, koga prezirati, koga veličati, koga vrijeđati, koje pjesme slušati, koje filmove ne gledati, koja kola igrati, iz kojih iskakati, u koju crkvu ići, kojem se bogu moliti, koju stranu svijeta zazivati - i što sve ne drugo - kakofonija koju su tkali i preslagivali, ljepili, krpali mnogi, učeni i nepismeni, lukavi i naivni, zli i dobri, pošteni i pokvareni, mali i veliki, sretni i nesretni, oni koji su izgubili svoje najbliže, svoje domove, sela i gradove i oni koji su stekli toliko koliko ni sanjali nisu - koliko se je samo zla i mraka razularilo u tim devedesetim...

Skoro dvadeset godina kasnije, kad se sjetim devedesetih - prvo psujem - onako redom ili bez reda, za sve ono u što smo ušli zaslugama drugih ili našim vlastitim, uz pomoć sve-naših političara, skorojevića, kriminalaca, zlotvora, lopova, intelektualaca, kamiondžija, doktora, seljaka, radnika... Ima li odgovora na pitanje tko je tu kriv, tko nevin, tko je zločinac, tko žrtva, tko sudac, tko porota, tko je više, a tko manje zagrabio u sve to što se zove raspad Jugoslavije? Zar nije moglo drugačije?

- 02:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.