Level Up

Ovo je trebao biti komentar na blogu Jedinog... no bio je predug, pa ga objavljujem na svojem blogu.

Svaka faza u našim životima mora nekako završiti. Tada nastupa novi krug, viši nivo, level up.
Podsjetio si me! Najluđa mi je bila treća godina faksa. Na predavanja gotovo da i nismo išli, non-stop smo tulumarili, koristili svaku priliku da izbjegnemo studentske obaveze, a ispiti su se gomilali i bio mi je upitan upis u četvrtu godinu... al i to je prošlo. Zasitili smo se tuluma i nerada, primili se posla i krenuli dalje. Nakon tog «otrežnjenja» društvo se pomalo rasipalo. Neki su odustali od faksa, počeli raditi; neki su se vjenčali i osnovali obitelj; neki su krenuli u neki svoj vlastiti biznis… i odjednom smo svi postali daleki i odgovorni. Položili ispite, diplomirali i jednostavno se razišli.
Danas se mogu samo s sjetom sjećati gdje su ti dani... danas bih tako rado htjela da mogu reći "ma tko šljivi obaveze", ajmo tulumarit. No, okovi obaveza i odgovornosti drže me pod strogom kontrolom, tulumarenje… može, al kontrolirano (bljak) jer treba paziti na ugled, dostojanstvo. Jer sve što napraviš ili kažeš može biti upotrijebljeno protiv tebe.

... jedan dan se bliži svome kraju!
A i 2005-toj nije još puno ostalo... dan, dva, tri... zavisi kako računam.

Najavili su: "nema snijega" al... nisu baš pogodili. Evo, sve je zatrpano... danas je padao i padao i padao... Lijepo je... idilično, kao sa sličica... Zašto na tim sličicama nikad nema zajapurenih ljudi s lopatama???

nekako sam raspršena u mislima...

Zašto ne mogu napisati post bez tri-točkica? Ne znam zašto tako pišem... (evo ih opet) one mi se same nameću, a ja niti ne razmišljam o tome da ih ispravljam u točke, zareze, crtice i druge.

Pospana sam... samo da popojem još šalicu toplog čaja, obavim jedno brzinsko truširanje i pranje zubi (brrrrr.... u kupaoni je hladno) i umotam se u tople dekice... ahhh... laka vam noć!

Danas prije podne Potočnica je s Prijateljicom napravila velikog snjegovića. Opskrbila sam ih gumbima i mrkvom kako bi ga što lakše ukrasile.
No, zavist, jal, što li... jednog dječaka uništila je njihov trud.
Poslije ručka začula sam iz njene sobe grcanje... u panici, misleći da se davi, dojurila sam do nje i vidjela da plače li plače... Dok ga je Potočnica gledala s prozora, Dječak ju je pogledao i nogom srušio glavu snjegovića... Tuga, suze... i moj bezuspješni pokušaj da ju umirim. I dok smo nas dvije razgovarale, dok sam ju pokušavala utješiti, dok smo dogovarale da ćemo potražiti Dječaka da ponovno napravi glavu snjegoviću, ovaj je došao i do "temelja" razrušio i ostatak.
Taman sam Potočnicu umirila, no kad je ona pogledala kroz prozor, nastupio je novi val plača.
Izašle smo potražiti Dječaka, no njega nigdje nije bilo....
Pa se pitam zašto?
Zašto takve stvari djeca rade jedni drugima?

Obitelj
Ljubav
Sreća
Veselje
i zahvala...
Zahvala što postoji Hard i što je uz mene
Zahvala što imamo Potočnicu!!! Naše Sunce i Svjetlo, našu Radost i Veselje!!!
Želim vam svima
SRETAN BOŽIĆ

Eto, došao nam je i taj dan! Badnjak!

ahhhhh... praznici... baš dobro... da se malo odmorim od ranog ustajanja, duuugog putovanja na posao i natrag... strke, prašine, brige...
no dobro... brige mi ostaju... tj. ostaje mi posao koje moram završiti... tj. MaSanYa ima popravni ispit iz izrade rasporeda sati... ah, valjda ću uspješno položiti ;))

Opet i ponovno griješim.
Griješim što ljude oko sebe mjerim po svojim mjerilima i što se opet i ponovno suoćavam s istinom na najokrutniji način.
Nikako da naučim da drugi nisu kao ja, da ne misle na isti način, da žive svoje filmove, da odlučuju drugačije... i da se razlikujemo.
Opet i ponovno griješim... da li je to normalno???

Opet i ove godine, sve ostavljam za zadnji čas... poklone još nisam stigla kupiti. Znam što me čeka slijedeća dva dana... ludilo traženja i odabiranja i kupovanja.

Danas na ručak dolazi Svekriva!
Pečem vratinu i krumpir, juha je već gotova, salata oprana, piće je u frižideru.
Sve je spremno (tj. gotovo sve) još samo kad bi se Hard probudio (radio je noćnu).
Potoočnica je uzbuđena. Svoju Baku No.2 rijetko vidi, pa kad ona dođe to je fešta bez granica. Potočnici ne mogu objasniti što nam je ta žena u našim životima priuštila, koliko je griješila, kako se loše ponijela.... al se tješim... vrijeme će sve pokazati.
Ne zamjeram joj. Ona je takva kakva je. U početku sam se ljutila, bila tužna i nezadovoljna... ali danas... Danas je druga priča. Odlučila sam jednom davno, da joj neću dozvoliti da me izbaci iz takta.
I uspjela sam. Sad više vrijedi ono što kažem ja, nego Hard.
No, to je jedna sasvim osobna i posebna priča, koju živim i neću o njoj pistati - barem ne danas!

Sve nekako izgleda drugačije…
Danas sam odlučila ne misliti na problem, na posao koji me čeka, na nezadovoljstvo. Potočnica i je bile smo u shopingu… zabavile se i igrale. Stigla sam srediti špajzu… koja je vapila da temeljitim čišćenje, bacanjem praznih kutija, nepotrebnih sitnica i preslagivanjem… Uz put sam pregledala kuglice za bor, bacila ono što se razbilo, provjerila lampice (sva sreća da to Potočnica nije vidjela, jer bi me «gnjavila» da se bor kiti već danas). Poslije sam svaki čas odlazila u špajzu, diviti se kako sam sve sredila.
Stigla sam očistiti i oprati prozore, posaugati prašinu i obrisati podove, oprati zahod i kupaonu. Baš sam bila vrijedna.

Znam da sam problem gurnula u stranu, jer me (kad je Potočnica zaspala i kad se sve smirilo) problem bubnuo u glavu. Glupavi problem. Problem kojeg moram riješiti. Samo ja. To je moja stijena koju guram uz brdo.

Ne zamjeram im… oni su učinili ono što (su mislili da) moraju učiniti. Nek im bude… Ne bih ja bila Škorpija kad bih dugo patila. Borba! Stalna je to borba sa sobom, s emocijama, s potrebom da dokažem da sam dorasla zadatku, da dokažem kako sve mogu… da se potvrdim… ma nema mi ravne…
He, he, he…
Ja znam da ću zadatak riješiti! Onako kako najbolje znam i trenutno me ne brine što će biti poslije. Baš sam tako rekla Ravnateljici. To je posao. Obavit ću ga… a to što se zbog njega loše osjećam je moj problem. A osjećam se loše, jer mi nisu ostavili mogućnost da posao obavim za sve podjednako. Obavit ću posao!!! Poslovno, bez emocija, bez razmišljanja o ljudima i njihovim emocijama, željama, mislima… Žao mi je… To nije moj izbor, jer sad imam samo jedan zadatak. Zadovoljiti uvjete. Jer ako tako ne učinim… posljedice bi smo osjetili svi! A to ne želim svojem kolektivu!

Ponedjeljak: uspjeh, zadovoljstvo, sreća zbog dobro obavljenog posla.
Utorak: počatak sranja
Srijeda: sranja se gomilaju
Četvrtak: tuga, nazadovoljstvo... spoznaja da sam tele koje nema pojima kako se obraniti od sranja
Petak: pucanje po šavovima...

Drage kolegice i kolega!
Hvala vam što ste me kaznili. Hvala vam što zbog vaše žalbe ja neću imati odmor za praznike... Hvala vam, što ste pokazali koliko ste nekolegijalni...
Hvala vam što ćete me natjerati da konačno odrastem!

Oh... teško mi je čitati blog ovih dana... jako teško... dokle će trajati ta hajka na prosvjetne djelatnike... Jer ovo što se sada može čitati po blogovima je više nego pretjerivanje...
Grozno... komentari, osude, linč... a tko zna što je istina... i tko je taj Pero... i što se s njim događalo prije... i da li je to uopće tako kako je prikazano... (samo vi klikajte blogeri... nekome odgovaraju te tisuće klikova...

Voljela bih, jednom, da na naslovnici osvane vijest kako su ti "grozni, isfrustrirani, očajni, glupi, dosadni, naporni, nerazumni, nesposobni" učitelji nešto dobro učinili... ili kada je neki bloger objavio post kojim pohvaljuje svoje/g učitelja...
No, znam već... Dobre pojave nisu vijest... Dobre pojave nisu nikome zanimljive... dobri ljudi nikoga ne zanimaju... o dobrim pojavama nitko nema potrebe raspravljati...
Zanimljivija je hajka... Hajmo svi u masu i udri gada!

Tužna sam!

Jupi!!! Petak... gotovo s poslom za ovaj tjedan....
Jupi!!! Čekam da Potočnica dođe iz škole pa da se (konačno) malo više vremena posvetim njoj i njenim pričama.
Jupi!!! U meni je čvrsta volja da večeras i noćas završim (barem neke) započete "projekte"... krajnje je vrijeme.
Jupi!!! U ponedjeljak me čeka "vatreno kršenje"... prvo okupljanje kolegica i kolega pod mojim vodstvom... valjda ću ih nećemu uspjeti naučiti...

Ma sva sam nekako - jupi!!!
Kao što je Kekec jednom pjevao "Dobra volja je najbolja!" - nadam se da će ovo raspoloženje potrajati!
;-)

Toliko da ne stignem niti pomisliti na net, a i Hard se nonstop igra. No da budem iskrena nekako nemam niti volje pisati, čitati, zujati netom...
Jedva čekam praznike!!!!
Proteklih tjedan dana radila sam ko konj, i osim nastave bavila se sređivanjem učionice, seljenjem stvari i ormara... gore nego selidba.
No i to je pomalo pri kraju.
Ostalo mi je. međutim, hrpa nedovršenih poslova, pisanja, recenziranja... a rokovi se približavaju - valjda ću stići... dolaze praznici!

Željela sam nekako da do N.G uđem na Top100 blogova po broju postova... ali mi to izgleda neće uspjeti. Taman kad se ponadam da mi nedostaju još samo dva posta, zabrljam stvar i ne javljam se po nekoliko dana.
No dobro... dugi je prosinac... a osim toga, uskoro će i praznici... ideja imam. Skupljam ih svaki dan vozeći se busom na posao i natrag. Možda mi i uspije.
Zašto je to važno?
Nije važno... uspjela/ ne uspjela... ali je štos pokušati!
mah mah...
btw. jeste li pripremili i očistili čizmice?
Potočnica je!
A ja ću uskoro malo pomoći Sv.Nikoli, još samo da iz skrovišta izvućem darove (komplet dinosaurića, jedan plavi novčanik - s nešto kuna, čokolade, bombone, žvake, raif za kosu s likom Ariele...)
I ako ne budem preumorna... možda i svoje čizme stavim pod prozor. Za Harda ne znam... on je ionako dežuran noćas na poslu, možda se sretne s Nikolom ujutro!

Ujutro, odlazak na koordinaciju... preuzimanje novih poslova... dogovori i priče
Oko podne, zujanje dučanima... treba nać ono što Potočnica želi da joj Sv. Nikola donese.
U DMu mi pokloniše kondome... jer je danas dan borbe protiv AIDS-a... vratila sam ih... jer ih ne trebam...
Onda na posao, ritnanje, prašinjanje, slaganje... dok me spremačice opskrbljuju s vrečama za smeće i krpama za prašinu...
Nastava... malo učenja, malo priče, malo igranja s kompjutorima... smijeh i veselje...
I onda... duuuuugiiiii povratak kući. Stajala sam na busnoj stanici više od pol sata, a na radiju kažu da je promet bez zastoja... Smrzle noge, mokri kaput i kosa... i guuuužvaaa u busu kad je stigao.
Kod kuće. Potočica gleda crtić. Hard otišao u nočnu... umor, umor, umor... Pranje suđa, pripreme za sutrašnji dan, malo neta... i odoh spavati.