Sve nekako izgleda drugačije…
Danas sam odlučila ne misliti na problem, na posao koji me čeka, na nezadovoljstvo. Potočnica i je bile smo u shopingu… zabavile se i igrale. Stigla sam srediti špajzu… koja je vapila da temeljitim čišćenje, bacanjem praznih kutija, nepotrebnih sitnica i preslagivanjem… Uz put sam pregledala kuglice za bor, bacila ono što se razbilo, provjerila lampice (sva sreća da to Potočnica nije vidjela, jer bi me «gnjavila» da se bor kiti već danas). Poslije sam svaki čas odlazila u špajzu, diviti se kako sam sve sredila.
Stigla sam očistiti i oprati prozore, posaugati prašinu i obrisati podove, oprati zahod i kupaonu. Baš sam bila vrijedna.
Znam da sam problem gurnula u stranu, jer me (kad je Potočnica zaspala i kad se sve smirilo) problem bubnuo u glavu. Glupavi problem. Problem kojeg moram riješiti. Samo ja. To je moja stijena koju guram uz brdo.
Ne zamjeram im… oni su učinili ono što (su mislili da) moraju učiniti. Nek im bude… Ne bih ja bila Škorpija kad bih dugo patila. Borba! Stalna je to borba sa sobom, s emocijama, s potrebom da dokažem da sam dorasla zadatku, da dokažem kako sve mogu… da se potvrdim… ma nema mi ravne…
He, he, he…
Ja znam da ću zadatak riješiti! Onako kako najbolje znam i trenutno me ne brine što će biti poslije. Baš sam tako rekla Ravnateljici. To je posao. Obavit ću ga… a to što se zbog njega loše osjećam je moj problem. A osjećam se loše, jer mi nisu ostavili mogućnost da posao obavim za sve podjednako. Obavit ću posao!!! Poslovno, bez emocija, bez razmišljanja o ljudima i njihovim emocijama, željama, mislima… Žao mi je… To nije moj izbor, jer sad imam samo jedan zadatak. Zadovoljiti uvjete. Jer ako tako ne učinim… posljedice bi smo osjetili svi! A to ne želim svojem kolektivu!
Post je objavljen 17.12.2005. u 23:30 sati.