Level Up

Ne, nisam lošeg raspoloženja! Dobro sam. Komentiram stanje svojeg monitora.
U zadnje vrijeme sve mu je lošije i slika mu je sve tamnija i tamnija. Ne pomažu više niti postavke u programima, niti menu, niti kontrasti, niti osvježavanja… on se jednostavno gubi.
Sve je tamno, tamno…
Iznenadilo me danas kad sam vidjela svoj blog na LCD monitoru. Dopalo mi se ono što vidim i nadam se samo da i vi vidite tu svjetliju sliku, nego što ju ja vidim na svom monitoru.

Pa kakava sam ja to blogerica...
ccc
najbolje da više ništ ne pišem... ;))

ništ nisam komentirala u postu!!!!
niti potrest
niti aferu NY & JL
niti dvornikove
ništ...
baš sam bez veze!

al nema veze
danas je patak
došla sam s posla
i odlučila se ooooodddddmmmmmaaaarrrraaaatiiiiiiiiiii
yeah
ajd bok!

Bura!!!
Eto "sreće", pa sam i to doživjela! Boravak uz more dok bura udara, nosi i hladi mi kosti. Na žalost, nije dugo trajalo.

Smrzavanje na spavanju!!!
Još jedna "sreća". Zamalo sam prespavala u bungalovu s grijanjem pomoću klima uređaja... koji radi "huuuuuu" bez dovoljno stupnjeva temperature. Tako da su mi se kosti gotovo smrznule dok sam pokušavala (u sobi "hotela") skinuti čizme u mračnom hodniku, jer je upravo nestalo struje. Na žalost, nisam odspavala u toj hladionici, jer su me kolegice izvukle i odvukle do toplije sobe u nekom drugom Hotelu.
...
a bilo je tu još burnih detalja... no, toliko sam umorna da ih se ne mogu sjetiti - a možda je bolje ih zaboravim.

Nedostaje mi ples!!!
Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji puta plesala. Ne mislim na klasični ples u paru, valcer, dvokorak i tome slično. Mislim na ples, skakanje, hopsanje, drmanje, vijuganje… dok ritam basova udara, vibrira, pokreće i najmanji živac u tijelu.
I pomislila…
Kako bi bilo dobro, jaakoo dobro, da odem negdje na ples, negdje gdje ću moći skakati, vikati, smijati se, ludirati se. Gdje me neće gledati čudno, gdje me neće nitko zamijetiti, gdje su svi došli samo radi plesa…
Postoji li takvo mjesto?

Malo klopa, malo cuga, malo godine, malo genetika, malo hormoni … i moj je trbuščić postao vidljiv i uočljiv izdaleka.
Odlučio je imati neki svoj stil i izgled, pa se zaokružio, isturio i odlučio svima pokazati da se udebljao.
Debljam se – da! Tj. deblja se trbuščić. Ništa nije ostavio za guzu, noge, struk, ruke, sve je uzeo na sebe.
Od ljeta se broj hlača koje mogu obući smanjio na dvoje… koje su prije bile preširoke, a gle sad… Trbuščić ih je uspio učiniti tijesnim.
Deblja se on, deblja… i ma koliko ja pazila on je sve veći.
A ljudi se oko mene smijulje, i pažljivo me ispituju: «Kad je termin?», «Jel to bebica na putu?», «Jesi li trudna?», «Kako ste, vas dvoje?» i slično.
Dojadilo mi je objašnjavati.
LJUDI… SHVATITE VEĆ JEDNOM… UDEBLJALA SAM SE! Prestanite me gnjaviti s nježnim i razdraganim osmjesima.
Zbog sve te pažnje koju moj trbuščić izaziva, osjećam se sve lošije. Jer ljudi ne razmišljaju o mojem zdravstvenom problemu. O cistama i endometriozi, o nedostatku ovulacije u ciklusima i o činjenici da je vjerojatnost da ponovno zatrudnim vrlo mala. Zbog toga me sve više smetaju savjeti, brižni pogledi i riječi, tješenja i pametovanja. Bilo bi mi draže da mi bezobrazno i netaktično kažete «Debela si!».
I tako nekako… zbog svega toga… čini mi se da moram objaviti «rat» svojem trbuščiću, smisliti taktiku, provesti mjere, ako želim da ljudi opet gledaju mene, a ne njega.

Maggie The Cat - sad mogu na spavanje s osmjehom!

Proteklih par dana dolazila sam na blog i pokušavala ostaviti neki zapis, ali sve što bih napisala nisam objavila. Zašto? Zapravo mi se nije dalo pisati ništa, ništa objašnjavati samoj sebi, ništa obečavati, odlučivati... željela sam u stvarnosti promijeniti neke sitnice.
Pa eto, uspjevam po malo!
Izbacila sam iz uprabe sva gazirana pića (uključujući i pivo) - za sad mi dobro ide. Pijem više čaja.
Smanjila broj dnevnih cigareta na manje od 20.
Smanjila sam broj dnevnih šalica nesice na dvije do tri.
Pokušala sam više šetati... no to mi baš i nije uspjelo s obzirom na ove minuse koji su me štipali za nožne prste.
Željela sam otići frizeru, ali sam i to odgodila za malo toplije dane.
Uglavnom, zadovoljna sam... nešto sam ipak napravila. Svaku većer prije spavanja samu sebe pohvalim i poželim da uspijem do kraja.

Došlo je vrijeme da priznam sebi da ovako dalje više ne može. Treba nešto mijenjati... u načinu ponašanja, razmišljanja, djelovanja.
Pokušavala sam promjijeniti sebe, ali nisam bila dovoljno uporna, treba mi nešto što će me pokrenuti jer ja to sama ne mogu.
Promijeniti se!
Dani prolaze, a ništa, ništa, ništa više ne postoji što me motivira da idem dalje. Rutina svakodnevnice me sve više guši. No nikako da nađem pravu motivaciju da razbijem tu svoju depresiju i da (konačno) budem zadovoljna.
Pitanja, misli, brige, nezadovoljstva, sve je to u meni nagurano, a nemam načina da ih izbacim van.
Potočnica treba Mamu, Hard treba Ženu, stan treba Spremačicu, posao treba Djelatnicu... i još sto drugih zahtijeva.
A MSY samo treba sebe... sebe kao Osobu, za koju nikako da nađe vremena jer je sve drugo važnije. MSY treba sebe, ali sebe koju će voljeti i s kojom će biti zadovoljna.
Istina o MSYi je velika, prepuna detalja, sitnica, gluposti, ma svega i svačega. I sve je to isprepleteno kao zapetljani konac i gdje god da povučem čvor se ne odpetljava, već se samo još više zategnu čvorovi, naprave nove petlje.
Najtajnija tajna mojih misli je nesigurnost. Nakon svih tih godina ja nisam sigurna u sebe. Ne vidim se kao lijepu osobu, radišnu i marljivu mamu, dobru i ugodnu suprugu, simpatičnu, zanimljivu, društvenu itd...
O ne! O sebi mislim najlošije. Svi mi se drugi čine bolji, uspješniji, lijepi, pametni. Nisam zadovoljna, to što me mući ima duboke korjene i ne znam od kuda da krenem da to promijenim.

Uhvatila me depra... sve što sam dva dana radila ne valja... pogriješila sam u osnovnoj postavci i kad sam usporedila s onim kako treba biti, shvatila sam da je sve krivo...
KRivo...
Sad moram ispočetka... ne znam dal bih se smijala ili plakala... bljak. Kad bih barem uspjela "ugušiti" negativne emocije koje me guše pri radu.
Moram se nekako opustiti, ali ne znam kako. Rokovi se približavaju.

Holy mother

Holy Mother, where are you?
Tonight I feel broken in two.
I've seen the stars fall from the sky.
Holy mother, can't keep from crying.

Oh I need your help this time,
Get me through this lonely night.
Tell me please which way to turn
To find myself again.

Holy mother, hear my prayer,
Somehow I know you're still there.
Send me please some peace of mind;
Take away this pain.

I can't wait, I can't wait, I can't wait any longer.
I can't wait, I can't wait, I can't wait for you.

Holy mother, hear my cry,
I've cursed your name a thousand times.
I've felt the anger running through my soul;
All I need is a hand to hold.

Oh I feel the end has come,
No longer my legs will run.
You know I would rather be
In your arms tonight.

When my hands no longer play,
My voice is still, I fade away.
Holy mother, then I'll be
Lying in, safe within your arms.

... i što sad???
Ideja je sinula... zablistala... i nestala.
Uplašila se praznog, bijelog, virtualnog prostora... i za sobom ostavila samo prazninu u mislima.

Odoh dremnuti malo...
od jutra me boli glava i baš se nekako glupavo osijećam.

Radim... radim... radim... i slušam radio Zaprešić...
Oh, kako ova glazba odgovara ... odmara me, veseli, vraća u neke davne dane, budi sijećanja... sama sam... Hard radi a Potočnica je kod Bake i Dede.
I još kad ne bih imala taj posao na grbaći, gušt bi bio potpun.

Kako sam ja jedna ozbiljna, obiteljski orijentirana žena, Novu sam dočekala kod kuće, zajedno s Potočnicom i Hardom.
No, ne mogu još ići spavati kao što su oni učinili. (Hard sutra radi, a Potočnica je jedva izdržala do ponoći), jer moram ispiti šampanjac do kraja.
Svima želim Sretnu, Veselu, Zdravu, Sretnu, Razigranu i Uspješnu Novu Godinu!!!
Svima koji su posjećivali moj blog zahvaljujem i želim svu sreću ovog svijeta!!!