|
Malo klopa, malo cuga, malo godine, malo genetika, malo hormoni … i moj je trbuščić postao vidljiv i uočljiv izdaleka.
Odlučio je imati neki svoj stil i izgled, pa se zaokružio, isturio i odlučio svima pokazati da se udebljao.
Debljam se – da! Tj. deblja se trbuščić. Ništa nije ostavio za guzu, noge, struk, ruke, sve je uzeo na sebe.
Od ljeta se broj hlača koje mogu obući smanjio na dvoje… koje su prije bile preširoke, a gle sad… Trbuščić ih je uspio učiniti tijesnim.
Deblja se on, deblja… i ma koliko ja pazila on je sve veći.
A ljudi se oko mene smijulje, i pažljivo me ispituju: «Kad je termin?», «Jel to bebica na putu?», «Jesi li trudna?», «Kako ste, vas dvoje?» i slično.
Dojadilo mi je objašnjavati.
LJUDI… SHVATITE VEĆ JEDNOM… UDEBLJALA SAM SE! Prestanite me gnjaviti s nježnim i razdraganim osmjesima.
Zbog sve te pažnje koju moj trbuščić izaziva, osjećam se sve lošije. Jer ljudi ne razmišljaju o mojem zdravstvenom problemu. O cistama i endometriozi, o nedostatku ovulacije u ciklusima i o činjenici da je vjerojatnost da ponovno zatrudnim vrlo mala. Zbog toga me sve više smetaju savjeti, brižni pogledi i riječi, tješenja i pametovanja. Bilo bi mi draže da mi bezobrazno i netaktično kažete «Debela si!».
I tako nekako… zbog svega toga… čini mi se da moram objaviti «rat» svojem trbuščiću, smisliti taktiku, provesti mjere, ako želim da ljudi opet gledaju mene, a ne njega.
Maggie The Cat - sad mogu na spavanje s osmjehom!
|
