|
Došlo je vrijeme da priznam sebi da ovako dalje više ne može. Treba nešto mijenjati... u načinu ponašanja, razmišljanja, djelovanja.
Pokušavala sam promjijeniti sebe, ali nisam bila dovoljno uporna, treba mi nešto što će me pokrenuti jer ja to sama ne mogu.
Promijeniti se!
Dani prolaze, a ništa, ništa, ništa više ne postoji što me motivira da idem dalje. Rutina svakodnevnice me sve više guši. No nikako da nađem pravu motivaciju da razbijem tu svoju depresiju i da (konačno) budem zadovoljna.
Pitanja, misli, brige, nezadovoljstva, sve je to u meni nagurano, a nemam načina da ih izbacim van.
Potočnica treba Mamu, Hard treba Ženu, stan treba Spremačicu, posao treba Djelatnicu... i još sto drugih zahtijeva.
A MSY samo treba sebe... sebe kao Osobu, za koju nikako da nađe vremena jer je sve drugo važnije. MSY treba sebe, ali sebe koju će voljeti i s kojom će biti zadovoljna.
Istina o MSYi je velika, prepuna detalja, sitnica, gluposti, ma svega i svačega. I sve je to isprepleteno kao zapetljani konac i gdje god da povučem čvor se ne odpetljava, već se samo još više zategnu čvorovi, naprave nove petlje.
Najtajnija tajna mojih misli je nesigurnost. Nakon svih tih godina ja nisam sigurna u sebe. Ne vidim se kao lijepu osobu, radišnu i marljivu mamu, dobru i ugodnu suprugu, simpatičnu, zanimljivu, društvenu itd...
O ne! O sebi mislim najlošije. Svi mi se drugi čine bolji, uspješniji, lijepi, pametni. Nisam zadovoljna, to što me mući ima duboke korjene i ne znam od kuda da krenem da to promijenim.
|
